-->
Prikazani su postovi s oznakom Misterije. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Misterije. Prikaži sve postove

Nebeski spektakl iznad Nirnberga 1561. je neobičan događaj koji se dogodio na nebu iznad Nirnberga 1561. godine. Događaj je obeležio štampar Hans Volf Glazer slikom i opisom na obojenom letku (Nirnberški letak iz 1561)

 

Nirnberški letak iz 1561. 
 

Nirnberški letak iz 1561. pokazuje i opisuje navodnu nebesku pojavu ispred izlazećeg sunca gde se mnoštvo krstastih, okruglih i valjkastih objekata borilo između sebe na nebu. O događaju su raspravljali meteorolozi, istoričari, a posebnu zainteresovanost su pokazali ufolozi, jer, po njima, dat je savršen opis nebeske bitke između više NLO-a. Nasuprot tome meteorolozi veruju da je u opisu dat umetnički prikaz prirodne pojave poznate kao halo. Opširnije OVDE

 

 

Istoričari pretpostavljaju da je Glazerov izveštaj mešavina nekoliko istorijskih i prirodnih događaja koji su se vremenski nezavisno izdešavali, a koje je čuo od drugih i nakitio verskim tumačenjima i upozorenjima. Naime, tokom 15. i naročito 16. veka opisi takvih “čuda” i “nebeskih” pojava su bili široko rasprostanjeni i omiljeni.

 

Nirnberški letak iz 1561.


Godine 1561, 14. aprila u zoru se ispred sunca, upravo kada je izlazilo, ukazala strašna pojava koja je u gradu Nirnbergu kao i van grada bila uočena od mnogih muškaraca i žena. Prvo su se pojavile sa suncem dve krvavo crvene polukružne linije, lučne kao mladi mesec, odozgo i ispod ozračene suncem, a sa svih strana krvavo crvene. Oko sunca je bilo mnoštvo kugli, delimično plavičastih i boje gvožđa, kao i crnih. Dalje od njih, sa obe strane sunca, bili su pozicionirani krvavo crveni prstenovi. Neki su se poređali u trouglovima, drugi u kvadratima. Kod ovih drugih su bili i krvavo crveni krstovi. U tu sliku umešale su se i glatke, šuplje cevi. Bile su tri takve velike cevi, jedna sa leve, druga sa desne strane i treća iznad njih. U cevima su se videle četiri ili više kugli. Onda se sve uskomešalo: kugle su prvo poletele ka suncu, onda se vratile i međusobno sudarile, a onda su velike cevi počele da ispaljuju kugle jedne na druge. Više od sat vremena trajala je žestoka bitka do iznemoglosti, čas iznad, čas ispod sunca i napokon, kako se izveštava, svi objekti su se polako spustili sa neba na zemlju kao da su hteli sve da spale, a onda su u pari nestali. Nakon ove predstave na nebu se pojavilo ogromno crno koplje, drškom okrenuto prema istoku, a oštricom prema zapadu.

Šta su ovi znaci predstavljali samo Bog zna. Kao da je ovim različitim znacima na nebu svemogući Bog hteo da navede na pokajanje nas grešnike dok smo mi nezahvalni takvo božije čudo prezreli i podrugljivo o tome govorili. Treba se bojati da će Bog takvu nezahvalnost strašno kazniti. Bogobojažljivi ga neće prezreti nego će sa verom u srcu poslušati upozorenje svog milostivog Oca na nebu i svoj život poboljšati i Bogu verno služiti da bi opravdan gnev i kaznu od sebe otklonili i da bi ovde privremeno, a tamo večno živeli.


Tako nam Bog pomogao. Amen.


Od Hansa Glazera, štampara iz Nirnberga


 Bogumili ili Patareni su bili pripadnici Crkve bosanske 

Nostalgija Zanimljivosti, Ecclesia bosniensis

 

 

...i tada odluči Satana da stvori čovjeka, da ima neko da mu služi. I uze blato sa zemlje i od njega sazda čovjeka, po obrazu svojemu. I potom naredi anđelu drugom da uđe u tijelo od blata, a onda uze od njega čest i od nje stvori drugo tijelo u liku žene, pa naredi anđelu od prvog tijela da uđe u njega. Anđeli mnogo plakahu kad spoznaše da imaju smrtno tijelo i da se jedan od drugog razlikuju u liku svome… 

 

...

 ...ali pod teškim ugnjetavanjem Satanaelovim ljudski je rod patio. Bolji dio čovjeka, njegova nevidljiva duša, odnosno pali anđeli, pripadali su Svevišnjem, a Satanael ih je odvraćao od njega. Zbog toga je Svevišnji ispustio Riječ, a ta Riječ i sin bio je arhanđeo Mihael koji se prozva Isus Krist. On je sišao s Neba, primivši tijelo koje je samo prividno bilo ljudsko, a uistinu savršeno i božansko. Izašao je iz desnog uha Djevice Marije, koja je bila anđeo, a ne žena, tako da ona nije mogla biti majkom Kristovom. Tokom života Isus je činio djela spasa i sve ono o čemu govore evanđelja. Osramotio je Satanaela stavivši ga u lance, a od imena mu je oduzeo posljednji slog “el”, što znači anđeo, tako da se on od tada naziva Satana. Izvršivši svoje poslanstvo, vratio se Ocu i sjeo s njegove desne strane, odakle je bio otjeran Satanael...

 

Bogumili download knjige OVDE

 

 

 

otok Lokrum
Otok Lokrum
PROKLETSTVO LOKRUMA

U sjenci dva mnogo čuvenija prokletstva - "prokletstva faraona Tutankamona" i
"prokletstva dijamanta Houp" - danas živi jedna stara legenda koja se već decenijama prepričava u gradovima Sredozemlja. Ona je vezana za jedan od najljepših hrvatskih otoka - Lokrum.

U svijetu su danas poznate legende o dva prokletstva : "prokletstvo faraona Tutankamona" i "prokletstvo čuvenog dijamanta Houp".
U svijetu su danas poznate legende o dva prokletstva : "prokletstvo faraona Tutankamona" i "prokletstvo čuvenog dijamanta Houp". O zanimljivoj storiji o prokletstvu egipatskog faraona Tutankamona, koji je vladao jedva devet godina - od 1358. do 1349. pr.n.e. napisane su knjige i snimljeni dokumentarni filmovi.

Priča je posve bizarna, najmanje tridesetak učenjaka koji su imali veze sa otkrićem Tutankamonovog groba i posmrtnim blagom koje je u njemu otkriveno, izgubili su živote prijevremeno i pod sumnjivim okolnostima. Svakako, najglasovitiji među njima bili su britanski arheolozi Hauard Karter i lord Karnarvon !

nostalgija zanimljivosti

ŽIVOPISNI OTOK

Legenda o drugom najpoznatijem prokletstvu - "prokletstvu dijamanta Houp"- čija je
vrijednost procjenjena na 42,52 karata, također je manje-više poznata i sličnog je
sadržaja. Ni skupocijeni Houp, naime, nije donio mnogo sreće nijednom od bivših
vlasnika, počev od zlohudog francuskog kralja Luja XIV pa do američke bogate
nasljednice Evelin Vols Mek Lin. U sjenci ova dva u svijetu opće poznata prokletstva,
danas na Jadranu živi jedna stara legenda koja se već decenijama prepričava u gradovima i zemljama Sredozemlja. Ona je vezana za jedan od najljepših hrvatskih otoka, Lokrum, koji se nalazi u priobalnim vodama Dubrovnika. Istina je da je Lokrum, sa svojom rajskom florom i faunom, bio privlačan mnogim europskim osvajačima, krunisanim glavama i bogatunima. Ipak, nikome od njih nije donio sreću. Naprotiv. Od polovice 19. stoljeća pa sve do potkraj Prvog svjetskog rata, dubrovački otok je bio u sastavu Austro-ugarske monarhije i pretvoren u ljetni rezidencijalni posjed bečke carske porodice. U njegovim živopisnim morskim lagunama i prekrasnim dardinima, uživali su najugledniji austro-ugarski prinčevi, plemići i dvorjani, a povremeno su u njegovoj prirodnoj i klimatskoj rajskoj raskoši uživali i sami članovi carske porodice Hasburgovaca. Tako je Lokrum bio svjedokom njihovih radosti, ljubavnih strasti i romansi, ali i njihovih tragedija. Krenimo redom.

NA SMRT OSUĐEN

Oto Fridrih Vilhelm (1845-1886), poznatiji kao Ludvig II, kralj i ljubavnik utjecajne Elizabete Bavarske, majke austrijskog nadvojvode i prestolonasljednika Rudolfa, boravio je na dubrovačkom otoku kao zaručnik Elizabetine sestre. Vrativši se kući saznao je da ga je Bavarski ministarski savjet proglasio ludim i svrgao s prijestolja. Nekoliko dana kasnije nađen je mrtav u jezeru kraj svog imanja. U Aprilu, 1864. godine sa Lokruma, na kome je boravio sa svojom lijepom suprugom Šarlotom, na daleki put u Meksiko zaplovio je brat cara Franje Josifa I, nadvojvoda Maksimilijan, koji će tamo, proglasivši se za meksičkog cara, biti uhapšen, zlostavljan, osuđen na smrt i strijeljan. Šarlota će se još
jednom vratiti na Lokrum, ali će tamo doživjeti brodolom i jedva ostati živa. Ipak, njen kraj bit će tragičan: umrijet će pomracena uma u Maksimiljanovom glasovitom dvorcu Miramare nedaleko od Trsta. Novi vlasnik Lokruma postat će prestonasljednik Rudolf (puno ime Franc Karl Josif), jedinac Franca Josifa I i Elizabete Bavarske, koji je na dubrovačkom otoku proveo svoj medeni mjesec sa zaručnicom Stefanijom. Stari dubrovački kroničari kažu da se "zemlja zatresla a more uznemirilo" kada su se Rudolf i Stefanija prvi puta iskrcali na pješčanu lokrumsku obalu. Bio je to, kažu Dubrovčani, predznak skore Rudolfove tragedije. Pucnji u Sarajevu i zaista, 29. Januara, 1889. godine u dvorcu Majerling odigrat će se tragedija koja će mnogo kasnije postati temom mnogih dokumentarnih storija, romana, tv-serijala i filmova. Opijen pomućenim strastima i ljubomorom, austrijski prestonasljednik će na krevetu prekrivenom mirišljavim ružama, ubiti svoju ljubavnicu, 17-godišnju baronesu Mariju fon Veceru, prekrasnu živahnu kćerku ugarskog plemića Albina fon Vecere, a nakon toga pucat će sebi u slijepočnicu i tako okončati svoj kratki ali uzbudljivi život (1858.-1889.)
  Konačno, legende kažu da su se 1914. godine spremali ljeto provesti na Lokrumu i austrougarski prijestolonasljednik Franjo Franc Ferdinand i njegova lijepa supruga Sofija Hohenberg.
No, prije odlaska na dubrovacki otok, oni su posjetili Sarajevo gdje su 28. Juna brutalno ubijeni u atentatu, koji je na njih izvršila grupa zavjerenika sa Gavrilom Principom na čelu. Ta tragedija izazvala je u Europi pravu katastrofu. Ona je, kako je poznato, bila neposredni povod i uvod u Prvi svjetski rat u kome su pala - tri carstva - austrougarsko,
tursko i rusko. Bilo kako bilo, legenda o "prokletstvu otoka Lokrum" još uvijek traje, čekajući darovite pisce i filmske scenariste, koji ce od prastarih kronika i narodnih kazivanja načiniti priču za sva vremena.


Čitate li Vojniča? Kažu da je to najmisteriozniji rukopis na svetu. Šta ako ga neko čita?


Šta ako ga neko čita?



Ne radi se o Tarzanu, Džejn i Čiti, mada me „naučnici“ navode na takvu pomisao, nego o takozvanom Vojničevom manuskriptu. Najmisteriozniji rukopis na svetu, tako kažu; nedešifrovan, a ne znaju ni da li je šifrovan; nepoznato pismo, jezik, a kao da im je to jedino nepoznato; datiraju ga u petnaesti vek, a nisu baš sigurni… Gomila toga bi se dala napisati o tome, o gluposti tih „naučnika“ i laika koji se bave time, ali je suština jedna – ne znaju šta je, ali „dušu“ bi dali da saznaju. Dušu nemaju, a nagrade i slava mene ne zanimaju, tako da sam u nelagodi, nekoj vrsti nedoumice, da li da vam čitam Vojniča naglas… Možda bude.



Nostalgija Zanimljivosti


David Đelmaš pri Nostalgija Zanimljivosti

“Svi smo pod kupolom jer, koliko znamo, ovaj mali, plavi svet je sve što imamo. Nemamo kuda da odemo. Možete da odete na Mars i da na njega spustite šatl, ali on će naći samo prašinu bez mikroba ili bilo čega drugog. Pomislio sam da je ovo sve što imamo i resursi su ograničeni. Populacija eksplodira. Životna sredina se degradira. I ako stavite jedan mali grad u Mejnu, jer Mejn poznajem, ako ga stavite pod kupolu, stvarate savršenu metaforu za sve s čim se suočavamo u makrokosmosu. Pomislio sam da je to sjajno”. 


 Najuspešniji komercijalni američki pisac u istoriji, Stiven King
 Najuspešniji komercijalni američki pisac u istoriji, Stiven King, najpoznatiji je po svojim horor romanima. Počeo pisati još kao dete. U školi je pisao priče temeljene na filmovima koje je gledao, prodavajući ih prijateljima. Ali, trgovačke aktivnosti nisu oduševljavale njegove profesore koji su ga prisilili da vrati zarađeni novac. U dobi od trinaest godina, King otkriva kutiju punu očevih starih knjiga, uglavnom horor i naučnofantastičnih priča. Bila je to ljubav na prvi pogled. Svojevremeno priznao da se plaši svega. Ima strah od terapeuta, letenja, gušenja, pauka i broja 13. U kućnoj biblioteci ima više od 17.000 knjiga. Voli detektivske romane i priče o ljudima koji su živi sahranjeni. Njegov recept za uspeh je od četiri do šest sati čitanja i pisanja svakodnevno.

 U novembru 2009. objavio je roman „Pod kupolom“. Tu knjigu je dvaput probao da napiše, krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, ali je tek iz trećeg pokušaja uspeo. Bila je to njegova najveća knjiga, priča o stanovnicima gradića Česters Mila, na koji se iznenada spušta neobična kupola i tako ih odseca od ostatka sveta dok pokušavaju da prežive pod njom…

Knjigu „Pod kupolom“ možete skinuti OVDE

Kontrolor, automatsko, psihičko ili nesvesno pisanje, svakako da ima nastavak nakon ovoga ispod, ali nećete ga čitati, sasvim je dovoljna ova dosadašnja demonstracija moći podsvesti.

 

Nostalgija Zanimljivosti


Miris tamjana i hrane dozvao ga je svesti. Ležao je u nekakvoj pećini, na prašnjavom ćebetu i gledao oko sebe, ne shvatajući gde se to zapravo nalazi. Osećajući užasnu glavobolju pokušao je da ustane, ali onda zapazi da nije sam- starac zbrčkanog lica sedeo je nasuprot njemu i nemo ga posmatrao. Starac, primetivši da se Martin probudio, ustade i odgega do kraja pećine, potom se vrati noseći u ruci činiju sa hranom i kratko reče:
- Jedi!
Uzevši činiju Martin htede nešto da upita, ali starac mu okrete leđa i ode ponovo na drugi kraj pećine, ovoga puta da bi nabacao nekoliko grančica na vatru koja je gorela u udubljenju zida, odajući mlaki sjaj oko sebe, odmah zatim se vrati i reče:
- Za mene si verovatno čuo, ja sam Menelik, čuvar ove pećine i razvodnik duša. Sada si, zapravo, u Velikom Hramu i moraćeš da se povinuješ pravilima koja ovde vladaju. A ona su jednostavna: radićeš ono što ti ja kažem da uradiš i nećeš govoriti dok ti ja ne kažem da to možeš. Ako to budeš poštovao neće biti nikakvih kazni, u suprotnom... A sada, reci, ko te je poslao ovde?
Takvo pitanje Martin nije očekivao i nije, uostalom, ni mogao da odgovori na njega, zato reče:
- Menelik... zbilja mi je to ime poznato. Dakle, ne bih rekao da me je neko poslao, štaviše, mislim da je ovo zabuna, da ne bih trebao da budem ovde, ako je ovo zaista Veliki Hram. Mene su oteli, bar mislim, nekakav lakej sa dva pomoćnika iz pakla i sada bih morao, ako mi ti kažeš kako se izlazi odavde, jer, nikakva vrata ne vidim- da se vratim u Nadleštvo i napokon raspravim sa nadležnima ovaj nesporazum, ako već nije kasno za to, jer, čini se, ovo ludilo je uzelo maha.
Rekavši to Martin ustade i osvrte se oko sebe očekujući od starca da mu pokaže izlaz. Međutim, od toga ne bi ništa, starac se samo nasmeja, pokazavši pritom svoje trule zube, a onda, gledajući Martina kao da je ovaj neko dete kojem treba neke stvari malo bolje objasniti, odgovori:
- O kakvim to vratima govoriš? Zar ne znaš da ovde nema ni ulaza ni izlaza? Već jako dugo si sa mnom, trebalo bi da si naučio to. Pitao sam ko te je poslao ovde iz razloga da se uverim samo u kakvom si trenutno stanju. Prilično loše ti je bilo poslednjih godina, ali mislim da ti se stanje popravlja. Mada, to buncanje o otmici i bićima iz pakla me malo zabrinjava.
- I ti tvrdiš da je ovo Veliki Hram, starče? - prekide ga Martin. - Ova jadna pećina kojoj si maskirao izlaz i u kojoj pokušavaš da me zatočiš, treba da je najveća od svih svetinja? Jasno mi je, prevrtljivče, to si ti- Nikolas. A ovo je još jedan od tvojih bednih trikova. A sada mi reci, i to brzo, gde sam i kako da izađem odavde?
Menelik mu odgovori da on ne poznaje nikakvog Nikolasa i da se očigledno prevario što se Martinovog stanja tiče, to što je izgledalo da mu je bolje, bila je ipak varka i da će on zbog toga morati da potraži savet od sveštenika, jer on nije pripremljen za ovakve slučajeve, i više od toga- on do sada nikada nije imao posla sa ludacima i smatra da je izuzetno neobično da je jedan takav dospeo do Hrama. Time se ispostavlja da je Martin bar u nečemu u pravu: on zaista ne bi trebalo da bude ovde. Završivši to, starac se izmače nekoliko koraka, a potom pođe rukom ka zidu i kao da privlači nešto sebi, zastade, a onda jednostavno nestade.
Martin pohita za njim, ubeđen da je ovaj prošao kroz neka tajna vrata, koja on, zbog slabašne svetlosti koju je pružala vatra, nije zapazio, ali stade zbunjeno pred zidom- nikakvih vrata tu nije bilo. Pomislivši da starac nije mogao tek tako nestati, poče opipavati zid tražeći nešto, neku polugu ili slično, kojom bi pokrenuo tajni mehanizam, jer jasno mu je bilo- prokleti starac se poslužio njegovom znunjenošću i hitro otvorio tajna vrata pritisnuvši sigurno nekakvo dugme skriveno u zidu, samo da bi ga ubedio da sa njim nije nešto u redu, a i da bi ga, svakako, sprečio da izađe odavde. Zanet traženjem nije primećivao ništa, čak ni da je vatra ugašena, a opet nije zavladala potpuna tama, nije primetio ni iza svojih leđa Menelika, sa dvojicom pratilaca, kako mu se prikradaju, u prvi mah nije čuo ni sledeće reči:
- Nije moralo ovako da bude.
Onda se prenu i uplašen okrete se i ugleda starca i spodobe pored njega, behu to nekakve kreature u tamnim ogrtačima sa šiljatim, duboko navučenim na lica kapuljačama. Nije toliko bio iznenađen njihovim tajanstvenim pojavljivanjem, koliko je bio zastrašen njihovim grozomornim izgledom. Menelik im nešto reče i oni priđoše Martinu, uhvatiše ga za ruke i poneše prema mestu gde je do maločas gorela vatra.
- Trebalo je od samog početka drugačijim tokom sve da krene- začu još Menelikove reči, a onda ga spodobe uvukoše u zid i pred njim se ukazaše čudesni prizori. Video je sebe, dok je bio dete, behu tu i Lujza i Nikolas, zatim nekakva tela bez glava, a onda i same glave dok zapitkuju jedna drugu o svojim truplima. Martin bi nošen i ne znajući kuda i zgrožen sve neverovatnijim prizorima zaklopi oči, ali jak udarac ga nagna da ih ponovo otvori. Menelik beše taj koji mu je zadao udarac i sada mu objašnjavaše da mora da gleda, inače, niko od njih više neće moći da se vrati u stvarnost. I primoran, Martin gledaše, kao na filmskoj traci, strašne scene- gledao je sebe kako kolje neko dete dok ono zavijajući traži majku, a onda kako i majci detetovoj kida glavu- behu to zbilja prizori koje je teško bilo podneti i Martin se napokon pobuni rekavši da on tako nešto nikada nije učinio. Menelik mu došapnu da ne bi smeo da laže, jer kazna za svaku izgovorenu neistinu može biti strašnija i od zatočeništva ovde, u Prizorima, između dva sveta i da mu je prva laž oproštena i da bi morao od sada pažljiviji da bude. Naročito mu skrete pažnju na prizore budućnosti i da pazi šta će reći kada oni nastupe jer, svakako će mu nerazumljivi i nepoznati biti, ali iako tek treba da se dogode oni su već zabeleženi i nisu ništa manje istiniti nego ovi trenuci sada. I zbilja, Martin gledaše sebe, dosta starijeg nego što jeste, kako radi nešto nezamislivo, naime u rukama mu je bio Znak i on nije radio ono što bi inače, već je njime udarao gomilu ljudi pred sobom, uz bogohulne reči:
- Proklet bio sine Panterin i prokleta da su tvoja stvorenja jadna!
I krv je tekla svuda i svinje se okupiše i počeše da je lapću, a nebo se otvori i grmljavina se ču i strašne munje zaparahu svodom, ali Martin ne prestajaše da huli. Onda ugleda sebe kako sedi pred vratima Hrama i moli za oproštaj svakoga ko tuda prođe i ne dobi ga ni od koga i besan zbog toga pljunu na Hram i lice mu dobi tamnu boju i osetivši potom strahovitu snagu uzviknu:
- Gospodar dolazi i istina stiže s njim jašući krilatog konja- pokajmo se i molimo za milost, iako milosti biti neće, molimo za život u samrtnom trenutku i radujmo se novorođenčadi, jer to se mrtvaci rodiše- za nauk i spas budućih pokolenja; slavimo jedni druge i odbacimo mudrost, učenost i pobožnost, kao najveća zla na putu spasa. Sloboda delanja, izbor između života i smrti, bez kazne, kajanja i pravdanja izbora lažnim bogovima- sve to prigrabimo sebi i uzviknimo: Dole čast, moral i najveća laž od svih izrečenih od nastanka sveta- ljubav!
I Martin gledaše budućeg sebe i ne prepoznajući se i ne verujući u ono što vidi zapita:
- Vi ovo nazivate pravdom? Neke buduće događaje, lažne kao što ste i vi sami, pretpostavljate sadašnjosti i sudite za nešto što se neće ni u kom slučaju dogoditi, jer reči moje ne mogu takve nikada biti i ja zahtevam da se ovo mučenje prekine.
I zbilja, trenutak pošto je izrekao sve to strašne scene nestadoše i Martin se ponovo nađe u pećini sa Menelikom i kao da se ništa nije desilo starac ga zapita:
- Teške i grozne reči mogu se čuti kada jedan nesrećnik kao što sam ja razgovara sa zidovima, vatrom i sa nekim bednikom kojeg mu povremeno dovedu, ovako kao tebe. Da li te reči mogu odneti svoju poruku vani, nekom što ima moći da čuje nečujno i vidi ono što se videti ne može?
- Nerazumljiva i nerazumna su ti pitanja, starče- odgovori Martin. - Ako se toliko plašiš svojih reči, onda je bolje da ih kontrolišeš ili zaćutiš. Ali, pre nego što se možda odlučiš za ovo drugo, reci mi kakva je ovo pećina? Da li je ovo predvorje pakla i gde smo to maločas bili?
Starac se ljutnu, odgovorivši da ne podnosi glupake koji ne umeju da slušaju, ali da će, iz naklonosti koju gaji prema njemu, ipak da mu objasni još jednom. Ovo nije, reče mu, predvorje pakla, ali bi se moglo nazvati predvorjem Velikoga Hrama. Ono maločas- kada mu se činilo da ga nekakve mračne sile uvlače u zidove pećine- to je bilo samo preispitivanje sopstvene duše, i ako se Martinu činilo da je to nešto strašno bilo, to može da zahvali samo svojim zlim delima i nerazumnim postupcima za života.. I ova pećina, pojasni mu, to je njegova duša, hladna, mračna, sa malo svetlosti koju je davala vatra, što je on teškom mukom uspevao da održi, ali da je Martin svojom gordošću ugasio i to malo nade za spas i sada je, eto, i on, Menelik, zatočen zajedno sa njim u njegovoj mračnoj duši, bez nade da bi se moglo uskoro bilo šta promeniti. Nego, da bi najbolje bilo kada bi Martin pokušao da upali ponovo vatru, tada bi možda i bilo nekakve nade...
Martin se svemu tome nasmeja i reče da starac govori o njemu kao da je mrtav, ali da se jako vara jer, evo- tu Martin poskoči i uzviknu: - Živ sam i zdrav, jedino malo zabrinut na koji ću način izaći odavde, jer od tebe starče koristi nema.
- Ako je tako- odgovori Menelik- Zašto ne potpališ malo vatre? Hladno je, a ja sam star i kosti su mi hladne, a uz toplotu i svetlost možda se i setim kako se izlazi odavde.
- Kako to misliš da izvedem, starče? Ovde nema ničega čime bi se mogla zapaliti vatra- rasrdi se Martin.
- Ima, ima, treba se setiti samo- živnu Menelik. - Prečuo si moje reči, kada sam ti rekao da je ova pećina tvoja duša. Dakle, samo nas ti možeš osloboditi odavde, a kako, to već treba sam da smisliš. Sve što sam ti mogao reći- rekao sam. Možda još ovo: pokušaj nas ugrejati nekom tvojom pričom o dobru i zlu. S tim, da smo dovoljno zla videli s tvoje strane. Ali, učinio si valjda i ti nekad neko dobro kojim bi mogao da se pohvališ?
- U redu- prihvati Martin- Ako će prazne priče da te odobrovolje da mi kažeš kako da izađem odavde... Ne znam kakvo si to zlo mogao videti da sam učinio, i kome? I šta je za tebe uopšte dobro, a šta zlo? Zlom možda smatraš moje opiranje da se potčinim vašem, tu mislim i na tebe, pokušaju da me... Ali, šta ja to govorim? Reći ću ti šta ja smatram zlom: skrnavljenje Hrama, unižavanje sina Panterinog i licemerje kojim istupate, svi vi od vražje sorte, pred lice onog što donese Zakon i Reč i vaše lažno klanjanje nekome koji to ne zaslužuje, a ti znaš na koga mislim, starče jer, vidim to u tvojim očima. I o dobru nekom pričaš?
- Ne, nisi me razumeo- prekide ga Menelik-Sve što sam tražio bilo je trunka iskrenosti sa tvoje strane. Preda mnom ne moraš da govoriš takve stvari, o Hramu i ostalom. To nam ne može ni na koji način pomoći. Pokušaj, umesto toga, da se setiš šta si bio i kuda ideš. Zato sam mislio da bi ti bilo od koristi da se podsetiš nekog dobra u svom životu. Taj Nikolas, na primer, koga si pomenuo- to bi bila dobra priča za početak. Ne misliš li da je tako?
- Ne mislim uopšte da je dobra ideja da govorim o nekome kao što je Nikolas. A što se mojih sećanja tiče, sasvim su u redu. Bio sam i još uvek sam kontrolor i to mi je dovoljno. Zašto bih razmišljao o bilo čemu drugom? A ti, ako si zbilja, kao što si rekao, čuvar pećine i razvodnik duša- ne bi li trebalo da si upućen u sva zbivanja?
- Naravno da sam upućen- dočeka starac. - Želiš, znači, da čuješ moju priču? Mogu samo da ti ispričam jednu, o čoveku, ženi i detetu. Mogu, ali ipak sam očekivao da je čujem od tebe. Da nastavim?
- Zašto da ne? –o dgovori Martin. - Tvoja naklapanja, ma kakva bila, ne mogu mi nauditi, ako si to očekivao.
- Tvrdoglaviji si nego što sam mislio- reče Menelik već umornim glasom. - Zar ne želiš da odeš odavde?
- Svakako da želim.
- Možda... pa, možda ti i pomognem da izađeš, ali samo privremeno, što znači da se moraš vratiti, hteo to ili ne. A kada se vratiš, bićeš spreman da mi ispričaš ono što me zanima. I ne zavaravaj se- pobeći ne možeš, to treba da ti je jasno.
- Postaje da mi biva jasno- uzvrati Martin i pokuša još nešto da kaže, ali odjednom, bez ikakvog prelaza ili najave i nemajući vremena da shvati šta se dogodilo, našao se na nekom nepoznatom mestu, u sred gustog saobraćaja i među gomilom neobičnih ljudi.
Poslednjih nekoliko dana dešavale su mu se čudne stvari, sretao je izmrcvarene ljude, hodao je po blatnjavim ulicama, bio zatočen u memljivoj pećini sa poluludim starcem i sada, gledajući ovaj prizor, nije mogao da shvati šta u stvari gleda. Stajao je tako sve dok ga neko ne odgurnu uz reči:
- Sklanjaj se, budalo!
Pokrenuo se, u početku nesigurno i ne znajući kuda bi zapravo išao, a onda pohita dugim koracima, odajući, na izgled, čoveka koji zna kuda je krenuo i koji se ni po čemu ne razlikuje od ostalih ljudi u okolini, sem, možda po pomalo pohabanoj odeći i neurednom izgledu.
Došavši do jedne raskrsnice stade i okrenuvši se oko sebe zagleda se u zgradu prekoputa i najednom oseti nešto čudnovato, kao nekakav pritisak u glavi, na delić sekunde ga uhvati nesvestica, onda poče da tetura kao pijan i ne videvši više ništa pođe unatraške, međutim, neko ga ponovo odgurnu, ovaj put jako, i on se nađe na kolovozu. Obnevideo, čuo je samo škripu kočnica i prodoran, pomalo hrapav, zvuk automobilske sirene, zatim mu nešto oduze dah i poslednje što je osetio bilo je da leti, onda napokon nastupi tama.



- To je pijanac, videla sam kako se kreće i pomislila sam- ovaj čovek će napraviti nekakav problem. Znate, ja držim piljarnicu u Glavnoj ulici, baš na raskrsnici i imam odatle pogled na sve što se dešava. Tako sam i zapazila onog jadnika.
- Videli ste i kako je došlo do nesreće?
- Naravno- odgovori debela piljarka- Stajao je tako na raskrsnici i čekao- tada sam pomislila: koga li ovaj čeka- potom se zatrčao i bacio se na prva kola što su naišla. Samoubica, kažem vam.
- To nije na vama da zaključujete- prekorno je pogledavši reče uniformisani policajac. - Možete ići- dodade, ali kada piljarka krete zaustavi je i upita:
- Viđali ste tog čoveka i ranije?
- Eh, koga ja sve ne viđam... Kako bih mogla svakoga da upamtim? Ipak- ovoga mislim da sam videla nekoliko puta ranije. Da, gotovo da sam sigurna- to je propalica neka, često prolazi pored moje radnje, neki puta me i pozdravi, mahne rukom samo i produži. Uvek moram da pazim na svoje voće izloženo napolju zbog takvih tipova. Kupovali ste nekad kod mene? Takve jabuke ne možete nigde naći, uveravam vas. Eto, pre neki dan kaže meni...
- U redu- prekide je policajac- Možete ići.
Piljarka ustade i izašavši na hodnik osvrte se i reče:
- Nevaspitani skot!
Onda izjuri na ulicu i smešno gegajući krete ka svojoj radnji. Došavši do nje, nečega se seti i ne zaustavljajući se produži dalje. Osetivši bolove u nogama poče da gunđa, pogledom potraži neko taksi vozilo i ugledavši jedno parkirano nedaleko odatle, ozarenog lica mu priđe:
- Raskrsnica Stare i Poslednje ulice- reče vozaču i hukćući zavali se u sedište.
- Idete nekome u posetu? - upita vozač.
- Daa- otegnu piljarka- Suprug mi je imao nesreću.
Stigli su, posle kraće vožnje, i piljarka izađe iz vozila i krete prema zgradi na kojoj je stajala oznaka bolnice. Nakon uobičajenih formalnosti na prijemnici, popela se na sprat i ubrzo nađe sobu koju je tražila. Bojažljivo otvori vrata, onda se široko osmehnu ugledavši nečije telo na krevetu, svo u zavojima i prišavši bliže zagleda se pažljivo i našavši da je u redu to što vidi prošapta:
- Da, to je on.

Nastavak ne sledi.

JE LI ATLANTIDA POSTOJALA? ORTODOKSNI NAUČNICI ODBACUJU TU MOGUĆNOST ZATO ŠTO NE POSTOJI NIJEDAN GEOLOŠKI MEHANIZAM KOJI BI MOGAO IZAZVATI POTONUĆE KONTINENTA
Misterije

 Herbie Brennan u knjizi Enigma Atlantide opovrgava uvreženu dogmu i otkriva dokaze o kataklizmi nakon koje je uništena Atlantida, ali i gotovo celo čovečanstvo na Zemlji i koja je za sobom ostavila trag krhotina i uništenja delom sunčevog sistema.

SAZNAJTE:

- Kako je fragment supernove uništio najstariju civilizaciju na svetu
 - Zašto ledeno doba zapravo uopšte nije postojalo
 - Istinu koja je skrivena u drevnim mitovima o svetskom potopu
 - Istinu o legendi koja je obuzimala čovečanstvo više od 2.000 godina

 Ova knjiga pokušaće da vas uveri da je Atlantida zaista postojala i možda će izmeniti vaše poimanje evolucije čovečanstva.

Knjiga je OVDE

Automatsko pisanje ili nesvesno, psihičko pisanje, odnosi se na čin pisanja bez udela svesti ili volje gde proces nije unapred osmišljen.

 Automatsko pisanje susrećemo kod spiritista, ezoterista i nadrealista. Upravo je automatsko pisanje glavno tehničko sredstvo nadrealista. Nadrealisti primenjuju postupke automatskog pisanja inspirisani psihoanalizom i posebno poezijom Lautréamonta i Rimbauda. Automatizam, kao osnova nadrealističkog delovanja, definisan je već u Bretonovom prvom Manifestu nadrealizma, kao vid eksperimentalne tehnike koja treba da izrazi kreativnu snagu nesvesnog. Prvi tеkst koji je realizovan primenom ovog mеtоda, Lеs Champs Magnétiques, objavljen je 1919. godine u časopisu Littérature, a nаizmеničnо su ga pisali André Breton i Philippе Sоupаult.
Kontrolor

Ova se pojava tumači na različite načine: Spiritisti smatraju da su posredi poruke pokojnika, psiholozi misle da se radi o nesvesnom ili psihološkom automatizmu, dok ezoteričari tvrde da se radi o očitovanju nadsvesti. U suštini je to zapravo nesvesno pisanje u toku koga osoba kao u nekom transu drži olovku nad hartijom ili prste nad tastaturom i pokušava da ne misli ni na šta, a zatim ruka počinje da ispisuje reči ii crteže. Ponekad se dobijaju nerazumljive poruke, a često se mogu pročitati i reči na nekom drugom, a ne maternjem jeziku.

 Kako god, ispod imate primer automatskog, potpuno nesvesnog pisanja gde nisu vršene nikakve naknadne ispravke, ni gramatičke ni bilo kakve.


KONTROLOR

Arnaut Pavle

Pažljivo odmeren izveštaj o vampirima koji su se pojavili u Medveđi u Srbiji, na turskoj granici, 7. januara 1732. godine glasi:


Nakon pokazatelja da su u selu Medveđa u Srbiji takozvani vampiri ubili nekoliko lica isisavanjem njihove krvi, poslan sam po najvišoj zapovesti od Glavne komande, zajedno sa dva glavnokomandujuća oficira i dva pomoćnika potčinjena meni, u pomenuto selo gde smo posetili hajdučku družinu kapetana Goršica hajduka, barjaktara i najstarije hajduke u selu koji su nam, nakon ispitivanja, jednodušno potvrdili da je pre otprilike pet godina izvesni hajduk, po imenu Arnaut Pavle, padom sa kola na kojima se nalazilo seno slomio vrat. Ovaj je za života tvrdio da je kod Kosova u turskoj Srbiji bio proganjan od vampira i da je jeo zemlju i mazao se njegovom krvlju da bi sprečio dalje proganjanje. Nakon smrtonosnog pada, a za dvadeset ili trideset dana, pojavili su se ljudi koji tvrde da su napadnuti od pokojnog Pavla i da su četvorica ubijena od njega. Da bi ovo zlo zaustavili, po savetu njihovih hajduka, četrdeset dana od Pavlove smrti iskopali su njegov grob i našli da je njegovo telo potpuno očuvano i da mu je iz očiju, nosa i ušiju tekla krv, a da su mu košulja, pokrov i peškiri potpuno natopljeni krvlju i da su mu nokti na rukama i nogama zajedno otpali, a da na njihovom mestu rastu novi zajedno sa novom kožom. Kada su uvideli da je on pravi vampir, po njihovom običaju, uzeli su kolac i proboli ga kroz njegovo srce, nakon čega je ovaj napravio pokrete i ispustio glasan urlik iz sebe. Isti dan su njegov leš spalili i bacili nazad u grob. Pošto njihova predanja kazuju da svako ko je napadnut ili ubijen od vampira postaje i sam vampir, ponovili su isti postupak kod četvorice koji su ubijeni od Pavla. Onda navode takođe da Pavle nije samo napadao ljude nego i stoku i pio joj krv i da ljudi koji jedu meso tih životinja postaju vampiri i da je u roku od sledeća tri meseca sedamnaest mladih i starih osoba umrlo u toku dva do tri dana.


Tako hajduk Jovica kaže da je njegova sinovica Stanojka pre petnaest dana sveža i zdrava legla da spava da bi se u ponoć sa urlicima, strahom i drhtanjem probudila i rekla da ju je hajdučki sin, po imenu Miloje, a koji je umro pre četiri nedelje, davio i od toga je imala strašne bolove u grudima da bi nakon osam dana umrla. Tako smo mi tog istog dana popodne na groblju otvorili sumnjive grobove i nakon toga pronašli sledeće:


Žena, po imenu Stana, dvadeset godina stara, koja je umrla pre tri meseca nakon trodnevne bolesti i koja je rekla pre svoje smrti da se premazala sa krvlju vampira i da njeno dete koje je umrlo na porođaju, a koje je površnim pokopom pojedeno do pola od pasa, takođe mora biti vampir. Bila je potpuno očuvana i neraspadnuta. Otvaranjem njenog tela pronađeno je u grudnoj šupljini veća količina sveže nearterijske krvi. Sudovi arterija i vena nisu bili, kao što je to uobičajeno, napunjeni koagulisanom krvlju i cela unutrašnjost tela, dakle pluća, slezina, stomak, jetra i creva su bili veoma sveži kao što bi bili u zdrave osobe. Materica je bila veoma uvećana i zahvaćena spoljašnjom upalom, placenta i jajovodi su bili na svom mestu, kao što je bilo sve u unutrašnjosti. Koža na njenim rukama i stopalima, zajedno sa starim noktima je sama otpala, ali su potpuno novi nokti bili vidljivi, zajedno sa svežom i zdravom kožom.


Žena, po imenu Milica, šezdesetih godina, umrla nakon tromesečne bolesti i sahranjena pre devedeset i nešto dana. U grudima je imala mnogo tečne krvi, a unutrašnji organi su joj, kao u prethodnom slučaju, bili u dobrom stanju. Okupljeni hajduci, koji su prisustvovali seciranju, čudili su se njenom mladalačkom i zdravom izgledu, jednodušno tvrdeći da tu ženu poznaju od njene mladosti i da je uvek bila mršava i istrošena i da je do takve promene moralo doći u grobu i dodali su da je ona pokretač novih vampira jer je jela meso ovce koju su ubili prethodni vampiri.


Pronašli smo i osmodnevno dete, koje je položeno u grob pre devedeset dana, takođe u vampirskom stanju.


Pronašli smo hajdučkog sina, po imenu Miloje, 16 godina star, koji je umro nakod tri dana bolesti i položen u grob pre devet nedelja u vampirskom stanju.


Jovan, takođe hajdučki sin, 17 godina star, umro nakon tri dana bolesti, a sahranjen pre osam nedelja i četiri dana, kod kojeg je utvrđeno nakon seciranja da je u vampirskom stanju.


Kod žene, po imenu Ruža, koja je umrla nakon deset dana bolesti, a sahranjena pre šest nedelja, pronašli smo dosta tekuće krvi ne samo u grudima nego i u trbuhu, baš kao i kod njenog deteta koje je bilo staro osamnaest dana, a umrlo pre pet nedelja.


Ništa manje nismo našli ni u devojčici od deset godina, koja je umrla pre dva meseca, a koja je bila u nedirnutom i neraspadnutom stanju sa mnogo sveže krvi u sebi.


Iskopali smo ženu hajduka, zajedno sa njenim detetom, a koja je umrla pre sedam nedelja, a njeno dete, osam nedelja staro, a koje je umrlo 21 pre i našli smo da su i dete i majka potpuno raspadnuti iako su pokopani u istoj zemlji pored ostalih grobova.


Sluga, koji je pripadao hajdučkoj družini, po imenu Rade, 23 godine star, umro posle tri meseca bolesti, a sahranjen pre pet nedelja, potpuno je raspadnut.


Barjaktareva žena sa decom, pre pet nedelja umrla, iskopana potuno raspadnuta.


Kod Stanka, hajduka, 60 godina starog, a koji je umro pre šest nedelja, nađeno krvi u grudima i želucu i bio je u vampirskom stanju.


Miloš, hajduk, 25 godina star, sahranjen pre šest nedelja, iskopan u već više puta pominjanom vampirskom stanju.


Stanojka, hajdučka žena, 20 godina stara, umrla posle trodnevne bolesti i sahranjena pre 18 dana. Kod seciranja našao sam da je bila rumena i na izgled u živom stanju. Bila je davljena za vrat od već pomenutog pokojnog hajdučkog sina Miloja u ponoć i pronašao sam plav i krvav ožiljak ispod njenog desnog uva, dug otprilike kao prst. Po otvaranju njenog sanduka potekla joj je sveža krv iz nosa. Seciranjem sam pronašao tekuću krv ne samo u grudnoj šupljini nego i u unutrašnjim organima koji su izgledali dobro i zdravo. Koža celog tela bila je sveža, kao i novi nokti na rukama i stopalima.


Po završenoj inspekciji lokalni Cigani su odsekli glave vampira i njihova tela spalili i pepeo bacili u reku Moravu, a raspadnute leševe smo vratili u grobove. Ovo sam uradio sa dva dodeljena mi bolničara u Medveđi, Srbija, 7. januara 1732. godine.


Ispod su se dva oficira potpisali kao svedoci, u Beogradu, 26. januara 1732.


GER DUG
Mrtvi se ne vraćaju. Kako onda možete znati šta se dešava u trenutku smrti? Znaćete, svako će znati i saznati, ali ako nema povratnika o čemu pričam? Pričam da se neki ipak vrate. I šta kažu? U trenutku smrti bivaš prenešen u potpuno drugu dimenziju, jednako stvarnu kao ova što je iluzija i nikako nećeš znati da si mrtav. A mrtav si. Ne dišeš, srce ti ne radi, dobiješ fine mrtvačke pege, zelene, sive i plave. Ove pege dobijaš nakon sat vremena. Nisi samo klinički mrtav, mrtav si baš. Šta radiš prvih sat i po u smrti? Vidiš svetlost bez izvora, hodaš po magličastoj vodi i slušaš kako pričaju o tebi. Hodaš po vodi u pravcu juga i povremeno poželiš da kažeš nešto u svoju odbranu, mada ti niko ne sudi. Dva muška glasa raspravljaju, bez ikakvih emocija, da li ti je vreme dolaska. Svetlost bez izvora koja ne zaslepljuje, a neverovatna je, kao milion sunaca sastavljenih u jednu tačku, glasovi koji te ne optužuju, a imaš potrebu da se braniš i dim na vodi po kojoj hodaš u pravcu juga. Onda te vrate nazad. Greška u sistemu. Tresneš nazad na zemlju, tu gde si umro i jako ti je loše. Prilično je gadno kada ti srce ne radi, a živ si. Tih minut i po bez otkucaja srca... gadno je, treba ponoviti da je gadno i opet ništa nisi rekao. Taj isti dan si živahan kao pre umiranja i pod utiskom si. Tolikim da pričaš o tome. Nisi tada ni prvi ni poslednji put ispao budala pred budalama. Onda prolaze godine, svašta radiš i svašta ti se dešava i sve ti se čini da si nešto prevaren. Da si nešto zaboravio. Onda se to nešto otvori. Tek tako, samo od sebe. Onda razumeš šta su ti pričali mrtvom, a ti zapamtio samo dim na vodi. A onda možeš da pričaš i ti i znaš sve. Apsolutno sve. Tek kasnije. Tek kasnije... mogu reći šta je život, a šta smrt, da li besmisao ima smisao, da li ste majmuni, crvi mali.
Rado bih vam rekao sve, ali tako ne daju da kažem. Možeš da znaš i vidiš šta je sve oko tebe, nastajanje svemira samog, ljudske tajne, one nepoznate, da vidiš... jedina tajna je... Tek kasnije... Jednostavno ne daju da kažeš. Ali, znaćete, svako će znati i saznati. Treba samo da...
GER DUG

Džoel Levi je pisac i novinar specijalizovan za nauku i istoriju. Autor je više knjiga, tematski naslonjenih na nauku, psihologiju, istoriju, ali i na paranormalno, među kojima je i Izgubljene istorije, koja je prvi put objavljena u Velikoj Brtaniji, 2006. godine. U ovoj knizi bavi se misterijama, kao što su izgubljene Šekspirove drame, Atlantida, Eldorado, poslednje počivalište Džingis-kana...
Istorija

Godinama ispitujući različite legende, Levi razdvaja istinu od mita, pokušavajući tako da dođe do nepobitne istine o predmetima, mestima i ljudima koji su nestali u vrtlogu vremena, a koji su obavijeni velom istorijske misterije.

Knjiga Izgubljene istorije (u prevodu Izgubljene povijesti) je podeljena je na pet poglavlja: Nestala mesta; Nestali artefakti, dela i relikvije; Nestala blaga; Nestali ljudi; Nestale olupine.

Atlantida, Solomonov hram, Aleksandrijska biblioteka, Kamelot i Eldorado teme su prvog poglavlja koje se bavi nekim od najzanimljivijih nestalih mesta, a koja su ujedno neka i od najtrajnijih legendi koje se protežu kroz ljudsku istoriju. 

Drugo poglavlje pod nazivom Nestali artefakti, dela i relikvije ne odnosi se samo na opštepoznati Kovčeg zaveta i Sveti gral, nego Levi daje svoj osvrt i na Aristotelove izgubljene dijaloge kao i na Šekspirove izgubljene drame. 

Poglavlje Nestala blaga balansira između mašte i stvarnosti, a blaga kojih se u njemu Levi dotakao su, između ostalih, dragulji kralja Džona, blago vitezova Templara i kapetana Kida, Montezumino blago i jama s novcem na Oak Islandu.

Četvrto poglavlje Nestali ljudi uključuje potragu za poslednjim počivalištima nestalih ljudi, ali i nestalih čitavih ljudskih kolonija. 

Nestale olupine govori o četiri olupine, odnosno skupine olupina iz različitih razdoblja istorije i geografskih područja koje još uvek nisu pronađene uprkos brojnim pokušajima.

Ako volite ovakvu tematiku, Izgubljene istorije su prava knjiga za vas do koje ćete doći klikom OVDE




Ouija ploča, poznata između ostalog i kao veštičja tabla, služi spiritistima kao pomoćno sredstvo za “prizivanje duhova”, odnosno “duša preminulih”. 


Sama reč Ouija nastala je od francuskog “oui” i nemačkog “ja”, što na oba jezika znači “da” i samim tim bi bilo nepravilno nazivati je Vidža, ali pošto je tu igračku patentirao Amerikanac, sve je jasnije. Poreklo Ouija table nije poznato (nešto slično je zabeleženo u hronikama kineske Song dinastije, 1100. godine posle Hrista, pod nazivom Fuji), ali je poznato da ju je 1891. godine patentirao biznismem Elijah Bond, da bi godinu dana kasnije prodao patent Williamu Fuldu, koji je uneo izvesne izmene i dobio drugi patent. Stekao je bogatstvo na tome i osnovao firmu Baltimore Talking Board Company. Godine 1966. prodaje prava na Ouija ploču firmi Parker Brothers Na Ouija ploči se nalaze slova, brojevi, kao i reči da i ne. Na nekim pločama stoje i reči kao što su hvala, čekam, idem, kraj i slično. Kao dodatak služi pokazivač koji markira oznake i time se dobijaju rečenice koje “prizivači duhova” smatraju kao poruke iz “onostranog”.

Učesnici nemaju svestan uticaj na pomeranje pokazivača. Pomeranje pokazivača ne uspeva ako to radi samo jedna osoba, jer autosugestija nije dovoljna, potrebna je i sugestija drugih. Uobičajeno objašnjenje ovog fenomena je da se u samom očekivanju pokreta aktiviraju u mozgu motorički centri koji dovode do nesvesnih i spolja neprimetnih pomeranja mišića. Dakle, kada učesnici dodirnu Ouija tablu, na scenu stupaju komplikovani procesi u njihovim mozgovima koji dovode do toga da se pokazivač prividno pomera sam. To je najbolje objašnjeno Kohnstammovim i Carpenterovim efektom.


Ukratko: Carpenterov efekat se jednostavno svodi na to da zamišljanje određenog pokreta vodi ka tendenciji izvođenja istog. Carpenterov efekat je aspekt takozvanog ideomotoričkog principa. Kohnstammov efekat (Kohnstamm, nemački neurolog i psihijatar) opisuje nevoljno opuštanje muskulature nakon prethodne intenzivne napetosti. Koncentracija na nešto dovodi u nesvesnu koordinaciju zamišljeno sa nevoljnim pomeranjem mišića, čime se objašnjava ne samo fenomen Ouija table, već i rašljarstva.

 Ouija ploča je u suštini bezopasna igra. Jedina opasnost se krije u psihološkom efektu koji kod manje stabilnih i lakovernih osoba može dovesti do mentalnih problema zbog vere da su stvarno dospeli do “onostranog”, odnosno da su zbilja “komunicirali sa duhovima”.


Milton Vilijam Kuper, bio je autor non-fikšn tema, radio novinar i teoretičar zavera. Bio je sin oficira Ratnog vazduhoplovstva SAD i s toga se često selio. Školovanje završava u Japanu (u američkoj školi). Sledeće četiri godine provodi u Ratnom vazduhoplovstvu, da bi 1965. prešao u Ratnu mornaricu. Bio je podoficir i komandovao je patrolnim čamcem. Po sopstvenom iskazu, tada biva vrbovan u tajnu službu Ratne mornarice.


Godine 1991. objavljuje svoju knjigu Zadrži bledog konja u kojoj se bavi ufologijom, teorijama zavera, tajnim službama i korupcijom. Tvrdio da su to interni podaci koje je sakupio tokom svog službovanja. Sledeće godine širi svoje delovanje kroz radio emisiju „Hour of the Time“. 1995. godine optužuje Saveznu poresku službu i Službu za alkohol, duvan, municiju i eksplozivna sredstva za kriminalne radnje. Godine 1998. Savezna poreska služba optužuje njega za utaju poreza, nakon čega on objavljuje na svojoj internet stranici da će se braniti oružjem od hapšenja. Ubijen je jedne noći, 2001. godine, u svojoj kući od strane policije. Zvanično objašnjenje ubistva – opiranje hapšenju.

Milton Vilijam Kuper se bavio raznim temama, kao što je tvrdnja da Kenedija nije ubio Osvald, već predsednikov šofer, u režiji „vlade iz senke“, Trilaterarne komisije i CIA.
Tvrdio da je Ajzenhauer potpisao ugovor sa vanzemaljcima koji je podrazumevao otmicu ljudi od potonjih. Ti su ljudi, navodno, odvođeni u podzemne baze na jugozapad SAD gde su nad njima vršeni eksperimenti. Kasnije je Kuper korigovao sopstveno gledište o tome i tvrdio da su to besmislene teorije zavere, ali da su SF filmovi priprema čovečanstva za invaziju vanzemaljaca. Tvrdio i da je sletanje na Mesec prevara, ali i da je bin Laden bio CIA agent.

Kako bilo, na raspolaganju vam je Zadrži bledog konja* (OVDE) i Kuperov dokument** (OVDE)

*Napomena: u prevodu je Vidjeh blijedog konja. Knjiga nije potpuna, samo odabrani feljtonski delovi. **Uvod vodi do linka.






U godinama koje su sledile nakon drugog svetskog rata vlada SAD-a se suočila sa serijom dogaðaja koji su trebali promeniti njene pretpostavke za vlastitu budućnost i budućnost čovečanstva. Predsjednik Truman i njegovi vojni zapovjednici našli su se prividno nemoćnim nakon što su dobili najrazorniji i najskuplji rat u istoriji. SAD su razvile, upotrebile, i bile jedina država koja je imala atomsku bombu koja je sama mogla uništi bilo kojeg neprijatelja i čak čitavu Zemlju. U to vreme SAD su imale najbolju ekonomiju, najnapredniju tehnologiju, najviši životni standard, najveći uticaj, i stvorile najveću i najsnažniju vojsku svih vremena. Samo možemo zamisliti zbrku i zabrinutost vrha vlade SAD-a kada su otkrili da se svemirska letelica kojom je upravljalo biće slično insektu iz totalno nepoznate civilizacije srušila u pustinji New Mexica.
Izmeðu Januara, 1947. i Decembra, 1952. otkriveno je najmanje 16 srušenih ili prizemljenih vanzemaljskih letelica, 65 vanzemaljskih tela, i jedan živi vanzemaljac. Odmah nakon toga jedna je letelica eksplodirala u atmosferi i to je bio jedan od poslednjih slučajeva. Od svih tih slučajeva, 13 ih se dogodilo unutar granica Sjedinjenih Država, ne uključujući letelicu koja se razletela u zraku. Od tih 13, 1 u Arizoni, 11 ih je bilo u Mexicu, i 1 u Nevadi. Tri su se dogodila u stranim zemljama. Od tih jedan je bio u Norveškoj, i dva poslednja u Mexicu. Viðenja NLO-a su bila tako česta da su ozbiljne istrage i razotkrivanje svakog izveštaja postali nemogući zapošljavajući postojeća sredstva istraživačkih službi.

Nastavak OVDE




Edward Leedskalnin (Edvards Liedskalniņš), bio je letonski emigrant i skulptor amater. U svojoj 26. godini napušta Letoniju, da bi stigao u Kanadu, a ubrzo i u Teksas, gde je radio kao drvoseča. Zbog zdravstvenih razloga preseljava se kasnije na Floridu.

Piše pet rukopisa, odnosno knjiga, od kojih je najpoznatija "Magnetic Current" u kojoj opisuje kako je napravio svoje životno delo: Koralni zamak.

To “osmo čudo sveta” je monumentalna građevina napravljena od koralnih stena, ukupne težine oko 1.100 tona, od kojih su pojedini blokovi teški i do 30 tona. Leedskalnin je na tome je radio 28 godina, a posvetio je svojoj izgubljenoj ljubavi: Agnes Scuffs, zapravo Hermīni Lūse. Za života je naplaćivao ulaz u zamak 10 centi. U značajnije objekte u Koralnom zamku spadaju takozvani teleskopski toranj i troja kamena vrata, teška više tona, koja se mogu otvarati pritiskom palca.

Zamak se prvobitno nalazio na drugom mestu (Florida City), a nakon Leedskalninovog neprijatnog iskustva sa bandom koja je mislila da na njegovom imanju ima zlata bio je prinuđen da sve preseli na današnju lokaciju (Homestead).

Bio je usamljenik koji je radio noću pod svetlosti lampa, što je ubrzo stvorilo oreol tajanstvenosti oko njega i krenule su fantastične priče koje je i on sam dopunjavao.

Navodno je sam i bez pomoći drugih ljudi i savremenih mašina sagradio to « čudo », mada je koristio neka primitivna pomagala, kao koloturnik i sistem zupčanika, ali to nije ni izbliza dovoljno za obradu i podizanje kamenih blokova teških više tona.

Za sebe je rekao: Otkrio sam tajnu piramida. Pronašao sam kako su stari Egipćani i ostali drevni narodi na Jukatanu, Peruu i u Aziji sa primitivnim alatkama obrađivali, podizali i na svoje mesto spuštali blokove stena težine na desetine tona.

Videvši Koralni zamak – nije mu teško poverovati.



UWB76, The Buzzer (zvučni signal), je ruska *brojčana stanica koja (na kratkim talasima 4625 kHz) svakodnevno emituje signal 23 sata i 10 minuta, počevši od sedam sati i pedeset minuta ujutru. Smisao stanice je nejasan i ostaje zagonetka.

 Stanica kontinuirano emituje kratki, monotoni ton, koji se ponavlja oko 25 puta u minuti. Ton se u početku produžavao na minut od punog časa, da bi u jesen 2009. godine taj ton nestao i od tada se emituju, izuzetno retki, govorni signali. U septembru 2010. godine emitovanje signala je prekinuto na nekoliko dana i kada je počeo ponovo da se pojavljuje desilo se iznenađenje: prvi put je emitovana muzika i to deo iz Labudovog jezera od Čajkovskog.

 Stanica je u funkciji od početka osamdesetih godina proteklog veka, mada ima nagoveštaja da emituje od 1973. godine. Često se mogu čuti u pozadini glasovi (na ruskom) i neobični tonovi što daje pretpostavku da nije plejbek u pitanju, već da je emitovanje “uživo” sa konstantno uključenim mikrofonom.

Tako se u novembru 2001. godine čuo sledeći razgovor na ruskom jeziku: “Ovde 143. Aparat ne radi. To je, sistem emituje. Trenutno se radi u pogonu na prevođenju”. U septembru 2010. godine, nakon muzike iz Labudovog jezera, čulo se u pozadini: “Trebalo bi da funkcioniše, ali je slab“.

U višegodišnjoj istoriji stanice emitovano je samo oko 25 govornih poruka i to je glavno što je razlikuje od ostalih *brojčanih stanica. Ovde možete čuti jednu poruku od UWB76: 

http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/0/09/Buzzer_2013_01_24.ogg

Šta su *brojčane stanice?

 Brojčane stanice su kratkotalasne radio emisije koje emituju brojeve, slova i polifone tonove. To su šifrovane poruke koje koriste tajne službe za komunikaciju, ali i vojska i diplomatske službe raznih zemalja. Obično poruke prenose ženski glasovi, ređe muški, mada ima slučajeva da se čuju i dečji, kao i androgeni (nedefinisani) glasovi. Od osamdesetih godina prošlog veka to su najčešće kompjuterski generisani glasovi.

Imanuel Velikovski je bio američki pseudoistoričar, poznat kao autor brojnih kontroverznih knjiga koje interpretiraju događaje iz drevne istorije, među kojima je bestseler „Svetovi u sudaru“, objavljen 1950. godine. 


Njegove knjige koriste komparativnu mitologiju i antičke književne izvore (uključujući i Bibliju) da dokažu da je Zemlja doživela katastrofalni bliski kontakt s drugim planetama (Venerom i Marsom) u drevnim vremenima. Velikovski tvrdi da su elektromagnetske pojave imale značajnu ulogu u nebeskoj mehanici. Takođe zastupa revidiranu hronologiju starog Egipta, Grčke, Izraela i drugih kultura drevnog Bliskog istoka. Cilj revidirane hronologije je da objasni mračno doba istočnog Sredozemlja (oko 1100 - 750. pne.) i pomiri biblijsku istoriju sa prihvaćenom arheologijom i egipatskom hronologijom.
Teorije Velikovskog su odbačene ili ignorisane od strane akademske zajednice. Ipak, njegove knjige dobijaju podršku u laičkim krugovima. Kontroverze oko njegovog rada često se nazivaju „afera Velikovskog“.

Svetovi u sudaru

Iz ove knjige “možete saznati” da je planeta Venera najpre bila kometa; da su se polarna područja u jednom trenutku promenila; da su biblijske priče o pošastima i drugim čudima zasnovane na istorijskoj istini...

(KLIKOM DO KNJIGE)
Šta se krije iza najvećih kataklizmi u istoriji čovečanstva? Zašto je istorija Zemlje ispunjena neprestanim sukobima? Da li je čovek rođen da bude ratnik ili se čovečanstvo naučilo ratovanju? Jesu li ratovi na zemlji započeli na nebesima i hoće li nebeski događaji odrediti budućnost čovečanstva? U trećoj knjizi Zemaljskih hronika, Zaharija Sitčin vraća nas na početke ljudskog roda, u doba na razmeđi mita i istorije kada su bogovi, a ne ljudi vladali Zemljom. U rekonstrukciji epskih događaja koji su ostali sačuvani u legendama i epskim zapisima, autor prati sukobe koji su započeti na drugoj planeti, nastavili se na Zemlji i kulminirali upotrebom nuklearnog oružja - uništenjem Sodome i Gomore.


Zaharija Sitčin je američki pisac azerbejdžanskog porekla. Njegove knjige predlažu objašnjenje ljudskog porekla od drevnih astronauta. Sitčin pripisuje stvaranje drevne sumerske kulture Anunakijima, koji su navodna rasa vanzemaljaca s planete Nibiru koja se nalazi iza Neptuna. Sitčin je verovao da se ova hipotetička planeta nalazi u izduženoj eliptičnoj orbiti u Sunčevom sistemu, tvrdeći da sumerska mitologija potvrđuje ovu tezu. Sitčinove ideje kritikovali su i opovrgnuli naučnici i akademici, koji njegove knjige nazivaju pseudonaučnim i pseudoistorijskim. Sitčinov pristup kritikovan je zbog loše metodologije, loših prevoda drevnih tekstova i zbog pogrešnih astronomskih i nenaučnih tvrdnji.

(KLIKOM DO KNJIGE)

Najmisterioznija knjiga na svetu, Vojnićev rukopis, ilustrovano je delo nepoznatog autora, napisano nepoznatim jezikom, koji do danas nisu uspeli dešifrovati ni najbolji kriptografi, uključujući i vojne. Delo izaziva veliko zanimanje od 1912. godine kada ga je Vilfrid Vojnić, trgovac retkim knjigama, otkrio u jednom italijanskom jezuitskom samostanu.


Rukopis od 230 stranica pisan je ptičjim perom, s leve strane na desnu, abecedom od 20-ak znakova. Analiza kvaliteta rukopisa pokazala je da je autor pisao s lakoćom, što znači da je dobro vladao neobičnim slovima. Iako su uzorci, dužina reči i kombinacije simbola slični onima u postojećim jezicima, neka istraživanja pobudila su sumnje da tekst možda nema nikakvog smisla te da bi delo moglo biti lukava prevara. U istraživanju univerziteta u Mančesteru tekst je analiziran novom metodom. Umesto da traga za uzorcima u samim rečima, ta tehnika traži globalne uzorke u učestalosti i nizanju reči koje bi mogle ukazivati na određeno značenje.

Ova metoda koristi formulu koja traži entropiju svakog termina, odnosno meri ravnomernost njegovog razmeštaja. Stručnjaci su odredili entropiju svakog termina u originalom tekstu kao i u izmešanoj verziji. Razlika između dve entropije pomnožena s učestalošću reči daje meru sadržaja informacije. Metoda uvažava činjenicu da će se reči koje su osobito važne pojavljivati učestalije. Istovremeno ona razlikuje one koje sadrže malo informacija poput da ili i, koje će biti razasute ravnomerno po celom tekstu od reči koje sadrže puno informacija kao što je primer jezik, koje se mogu pojaviti samo u delovima koji se bave upravo tom temom.



Kada je metoda primenjena na Vojnićev rukopis izdvojila je nekoliko reči visoke entropije koje su karakteristične za različite delove rukopisa. Otkriveno je da su reči visoke entropije u delovima koji su ilustrovani biljkama, odnosno koji se najverovatnije bave botanikom ili lekovima, češće međusobno povezane nego što su povezane s onima iz drugih delova knjige koje bi se mogle baviti astrologijom, biologijom i receptima.


Nova tehnika takođe meri optimalan način okupljanja reči kako bi se povećala njihova informacijska vrednost. U novelama ili člancima koji se bave određenom tematikom grozdovi povezanih termina visoke entropije prilično su veliki i obično sadrže nekoliko stotina reči. S druge strane u tekstovima koji se uglavnom sastoje od nepovezanih citata grozdovi povezanih reči su značajno manji. Uporedili su zatim Vojnićev rukopis s nekim poznatim svetskim tekstovima slične dužine, te s računarskim kodom u jeziku Fortran i delovima DNK kvasca. Grozdovi ljudskih jezika uglavnom sadrže između 500 i 700 reči, Fortran oko 300, DNK kvasca 10, a Vojnićev rukopis sadrži oko 800. Time bi se dokazalo da Vojnićev rukopis nije prevara, ali u rukopisu je jedna stvar posebno sumnjiva: Ne postoji nijedna ispravka u tekstu i ako je Vojnićev rukopis napisan stvarnim jezikom onda čovek koji ga je pisao ili nije mario za pogreške ili je napisao preko 200 stranica bez greške, što je malo verovatno.

VIDEO





Brod "Amazon" se od početka smatrao za nesrećnog. Trojica njegovih kapetana su misteriozno umrli; dva puta se nasukao; jednom ga je zahvatio požar u luci i kada više nijedan mornar nije hteo da plovi njime – dobio je novo ime: "Meri Selest". Pod tim imenom je ušao u istoriju kao ukleti brod.


“Meri Selest” (Mary Celeste) je bio britanski trgovački brigantin (jedrenjak koji ima dva jarbola i krstasto jedrilje samo na prednjem jarbolu), poznat po tome što je otkriven decembra 1872. godine u Atlantskom okeanu, između Azora i Portugala, bez posade i naizgled napušten (jedan čamac za spašavanje je nestao).

Brod je na moru proveo mesec dana, a imao je zalihe hrane i vode za više od šest meseci putovanja. Teret koji je bio prevožen nađen je netaknut, kao i lične stvari putnika i članova posade sa svim dragocenostima. Posadi se nikada nije ušlo u trag. Njihov se nestanak navodi kao jedna od najvećih pomorskih misterija svih vremena. Sudbina posade još uvek je predmet mnogih špekulacija. Teorije se kreću od alkoholnih isparenja i podvodnog potresa, do paranormalnog - koje uključuje duhove, vanzemaljski život, NLO-e, morska čudovišta, kao i fenomen bermudskog trougla, premda “Meri Selest” nije plovila u tom području.

Pod zapovedništvom kapetana Brigsa, “Meri Selest” je isplovila iz njujorške luke za Đenovu. Osim kapetana i posade, na brodu je bila i kapetanova supruga s njihovom dvogodišnjom kćeri. Na brodu je bilo ukupno desetoro ljudi. Kapetan Brigs je bio iskusan moreplovac, naime, proveo je najveći deo svog života na moru. Posadu su činili Danac i četiri Nemca koji su svi tečno govorili engleski i smatrani su iskusnim, pouzdanim i sposobnim pomorcima. Prvi oficir i kuvar bili su Amerikanci.

U rano popodne, četvrtog decembra, kormilar broda “Dei Gratie” je dalekozorom uočio pet kilometara udaljen brod na pučini. Odmah je bilo jasno da sa uočenim brodom nešto nije u redu, jer je lagano krivudao s poderanim jedrima. Kada su se primakli videli su da je to “Meri Selest”.

                                                                         Ilustracija

Glavni oficir palube “Dei Gratie” prvi se ukrcao na “Meri Selest”. Izvestio je da nije našao nikoga i da je brod mokar iznutra. Bilo je puno vode između gornje i donje palube s oko metar dubine u brodskom skladištu. Ipak, brod je bio u plovnom stanju. Svi brodski dokumenti osim brodskog dnevnika su nedostajali. Brodski sat nije radio, a kompas je bio uništen. Sekstant i morski hronometar su takođe nedostajali. Jedini čamac za spasavanje na brodu je nestao. Konopac, verovatno vršno uže, pronađen je čvrsto vezan za brod, a drugi kraj užeta se vukao u vodi. Teret od 1.701 barela alkohola bio je u dobrom stanju, premda je kasnije ustanovljeno da nedostaje devet barela. Zalihe nepokvarene hrane i vode za šest meseci su takođe bile nedirnute na brodu, a pronađene su i stvari putnika. Činilo se da je brod napušten u žurbi. Na brodu nije bilo nikakvih znakova nasilja ili borbe. Upravo zbog nedostatka znakova borbe i radi činjenice da je brodski teret ostao gotovo netaknut, kao i sve dragocenosti, odbačene su sve teorije o piratstvu.


Najprihvaćenija teorija je vezana uz onih devet bačvi alkohola koje su bile prazne. Tih devet bačvi, od ukupno 1.701 bačve na brodu, bile su napravljene od hrasta lužnjaka, a ne od belog hrasta kao ostale bačve. Hrast lužnjak je porozniji i veća je verovatnoća da iz takvih bačvi sadržaj iscuri. Ovo curenje je uzrokovalo isparavanje alkohola. Slabo osigurane bačve su mogle strugati jedna o drugu, a trenje između čeličnih obruča na bačvama moglo je izazvati iskrenje, što je moglo zapaliti alkoholna isparenja i izazvati eksploziju. Pošto je skladište verovatno bilo otvoreno, ovo je izazvalo navalu plamenova i dima kroz otvor skladišta, a posada je, poverovavši da će brod eksplodirati, otišla sa njega. Zatim su u čamcu za spasavanje pomrli od gladi i žeđi.

Misterija "Meri Selest" nikada nije razjašnjena.



Još neki poznati ukleti brodovi:

“Džojita”

Trgovački brod, pronađen je napušten 1955. godine na Pacifiku, ali nikad nije utvrđeno šta se dogodilo sa 25 putnika i članova posade.


Tanker “Đijang Seng”

Pronađen je 2006. kod obala Kvinslenda u Australiji. Na njemu nije bilo posade.


Roju-Un Maru

 

Japanski ribarski brod pronađen je u martu 2011. godine, nakon što ga je odneo cunami preko Tihog okeana. Primetio ga je tokom rutionskog leta avion kanadske vojske na oko 150 nautičkih milja od obale Britanske Kolumbije.


“Kaz II”

 

Katamaran dug 12 metara, primećen je kod Velikog koralnog grebena, s upaljenim motorom, radiom i GPS-om, hranom koja se pušila, ali bez traga o tri člana posade.




Download Knjiga

Šta je Nostalgija Zanimljivosti?

Možda prvo reći šta znači nostalgija? Kovanica nastala od (staro)grčkih reči nóstos álgos, što bi značilo kuća i bol. Nije teško zaključiti...

Čitanije

.