Dokumentarni film "Food Inc."

Dokumentarni film "Hrana", odnosno pun naziv "Food Inc.", upoznaje nas sa postepenom centralizacijom industrije hrane i sa premeštanjem kompletne proizvodnje iz ruku seljaka u ruke nekolicine ogromnih industrijskih kompanija, kojima je briga o vašem zdravlju poslednja stvar na svetu, što je i cilj. Film prikazuje plansko uništavanje sela, kako bi se izvori hrane preselili u ruke  i pod kontrolu centara moći koji će vas potom hraniti kada žele, kako žele i čime žele. Šta će se sve nalaziti u vašoj hrani i kako će ona biti uzgajana, kao i ko će dobiti hranu, a ko ne, odlučiće elita. Iza svega naravno stoji isti onaj plan o NWOú, koji sem jedne vlade i jedne religije ima i cilj da se kompletna industrija i svi životni tokovi takođe postepeno presele u po jednu ili u najboljem slučaju u po nekoliko kompanija koje će držati kompletnu industrijsku granu neke vrste i biti pod kontrolom elite. Pri tome cilj nije zarada, jer oni već poseduju sve na ovome svetu, cilj je kontrola. Drugim rečima kompletnu industriju mesa držala bi jedna ili svega par kompanija, industriju semena i pesticida takođe, hiper marketa u kojima bi kupovali takvu hranu takođe, isto važi i za farmaceutsku industriju ili bilo koju drugu industriju, ali naravno najvažnije je da se za početak obezbedi kontrola nad onim industrijama koje su najvažnije za kontrolu stanovništva i koje su u stanju da omoguće masovnu depopulaciju planete, što je jedan od glavnih ciljeva elite za naredni period. Već smo se u ostalim dokumentarcima upoznali sa stvarima koje stavljaju u našu hranu, vodu, lekove, upoznati smo sa zaprašivanjem iz vazduha, duhovnom i moralnom kontaminacijom kojom nas bombarduju putem medija, shvatili smo zašto i kako manipulišu ekonomijom, a manje više shvatili smo i krajnji cilj. Naravno, punu sliku i sve detalje nikada nećemo znati, ali je istina da veliki deo svojih planova elita zapravo i ne krije i oni su vidljivi golim okom, ali je kompletan sistem izgrađen tako da ljudi zbog svih problema ili potpuno ne mare ili su potpuno nesvesni svega toga. To i ne čudi kada se uzme u obzir da većina svetske populacije danas živi u ogromnim metropolama, daleko od izvora hrane i daleko od procesa njenog uzgajanja i proizvodnje. Mislite li da je odumiranje sela i masovno preseljavanje u gradove, koje nije trend samo kod nas već u celom svetu, puka slučajnost i želja ljudi da žive u pretrpanim gradovima? Mislite li da su uslovi života na selu sve teži iz razloga slučajnosti ili se selo planski ubija kako bi tu zemlju preuzele ogromne međunarodne kompanije, dok bi se dojučerašnji seljaci sada gužvali u milionskim gradovima tražeći bilo kakav posao, a bili bi zadovoljni ako bi od plate mogli da prežive? Mislite li da je našim precima koji su živeli na selu u našoj zemlji koja i vuče takvu istoriju, bilo lošije nego nama, mislite li da su se lošije hranili, mislite li da je Srbija bila slabija dok joj je selo bilo jako i bogato? Ništa se na ovome svetu ne dogadja slučajno i svako zašto ima svoje zato, a ukoliko ste se malo bolje koncentrisali već ste shvatili i pitanje i odgovor na njega. Dovoljno je samo pogledati neverovatnu centralizaciju u sektoru proizvodnje i prodaje koja je već prisutna i kod nas, potom porast i rasprostranjenosti svih mogućih bolesti, koje vas ne ubijaju momentalno već postepeno, što eliti služi da osim što vas na kraju ubijaju, prethodno vam debelo naplate vaše lečenje, a sem vas ispašta i vaša porodica, jer dobro znamo koliko su skupe procedure lečenja mnogih teških bolesti koje se danas svetom šire poput epidemije. E, pa iza tih bolesti stoje otrovi u našim lekovima i hrani. Oni vas ne ubijaju momentalno, već rade po principu da se štetni elementi u organizmu prvo godinama nakupljaju i akumuliraju, što u konačnici nakon nekoliko decenija vodi do bolesti, a kada vas ta bolest zadesi, vi tada ne razmišljate o tome da je hrana uzrok, već se naprosto pomirite sa tim. Tako to funkcioniše. Pogledajte video i saznajte šta zapravo jedete. To saznanje vam možda neće pomoći previše, jer već danas zapravo i nemate mnogo izbora pri kupovini hrane, jer se njena ponuda već centralizovala kroz nekoliko hiper trgovinskih lanaca koji svu robu dobijaju od istih dobavljača i često iz uvoza, a takođe i sve veći broj seljaka koje viđate na pijaci zapravo ne prodaje svoju robu, već se bavi preprodajom, a odakle je ta roba zaista došla, to je pravo pitanje. Ko zna koliko ste do sada GMO hrane već uneli u sebe, a da toga niste ni svesni. Zato će vam ovakvi dokumentarni filmovi pomoći da za početak postanete svesni činjenice da nešto nije u redu, a to je već početak vaše borbe i buđenja vaše svesti.

Pročitaj više...

Usitnjenje hrane

Kako kemijsko istraživanje prehrambenih proizvoda
napreduje tako se stvar pokazuje sve složenijom. Otkriva
se sve više čimbenika, a onda nakon otkrića svakoga od
njih slijedi napor da ga se izdvoji i spremi u boce ili kutije,
da bi ga se prodalo u ljekarni. Ujedno slijedi napor da ga se
proizvede umjetno, tako da proizvođači ne budu ovisni o
prirodnim izvorima. A općinstvo, koje dobiva obavijesti o
prehrani putem novina i oglasa, zaluđeno plaća visoke cijene
nešto stoje „jednako dobar" (možda i bolji) nadomjestak
cjelovitoj hrani.
Navikli smo se na praksu raščlanjivanja hrane u njezine
raznovrsne hranjive čimbenike - bjelančevine, ugljikohidrate,
masnoće, minerale, vitamine itd. - tako da ne
shvaćamo vrijednost cjelovite hrane. Odavno već ne govorimo
o hrani, naučili smo govoriti o bjelančevinama, ili o
kalciju, ili o vitaminima. Kad uspoređujemo jednu vrstu
hrane s drugom, govorimo o relativnom omjeru bjelančevina,
ili o bitnim aminokiselinama, ili o vitaminu B u
jednoj i drugoj hrani. Neku hranu smatramo boljom samo
zato što posjeduje više bjelančevina ili viši postotak bilo
kojeg vitamina koji je trenutno udarna vijest. Na taj način
određujemo vrijednosti hrane prema ispitanom komadiću,
a gubimo iz vida cjelokupno jelo.
Priroda ne pruža bjelančevine nego cjelovitu hranu.
Njezini vitamini su sastavni dijelovi složene cjeline, njezini
minerali nisu izolirani prehrambeni čimbenici već dijelovi
cjeline. Jednostavno rečeno, mi ne jedemo kalcij već
zelenu salatu, ne jedemo bjelančevinu već orahe, ne jedemo
šećer već datulje. To znači normalno jesti i još se nije
našao nadomjestak ravan prirodnom načinu jedenja.
Među različitim elementima u prehrani postoji međuovisnost,
koja ovakvo usitnjenje hrane zamagljuje. Recipročni
odnos među djelujućim elementima određuje
njihovu vrijednost i korisnost. Pogledajmo bjelančevinu.
Izgubivši potpuno pojam cjelovite hrane kako je priroda
proizvodi, počeli smo pripisivati veću ili manju vrijednost
određenim dijelovima hrane. Tako smo došli do uvjerenja
daje mišićavo meso najbolji izvor bjelančevina. Ali pritom
zanemarujemo činjenicu daje mišićavo meso veoma nezadovoljavajuća
hrana. Mnogo ovisi o ispravnom omjeru i
sastavu bjelančevina i ostalih složenih i neophodnih tvari,
čiju tajnu proizvodnje posjeduje jedino biljka. Ni bjelančevina
per se, ni ugljikohidrat per se, niti kompleks vi-
Uupina B per se, ne garantiraju dobru ishranu, nego je udio
svih potrebnih prehrambenih elemenata u stanju na najbolji
način zadovoljiti svim potrebama djeteta za razvoj i odrasloga

za normalno djelovanje.
Suvremena američka prehrana je velikom većinom denaturalizirana.
Sastoji se od bijelog kruha, oguljene riže,
demineraliziranog kukuruznog brašna i drugih denaturaliziranih
žitarica, pasteriziranog mlijeka, bijelog šećera,
sumporenog suhog voća, sumporenog sirupa, konzerviranog
voća i povrća, torta i kolača i sasvim skuhane hrane.
Iako se takva prehrana ne može učiniti zadovoljavajućom
dodavanjem vitaminskih ekstrakta i umjetnih vitamina ni
dodavanjem minerala iz ljekarne, javni je cilj pobornika
takve hrane učiniti da ljudi i dalje jedu njihova denaturalizirana
jela i da ih dopunjuju umjetnim dodacima, a da ipak
budu dobro hranjeni. Trgovina je ta koja traži zamjenu za
pravu hranu, umjesto da svijetu kaže istinu o njegovoj
prehrani.
Današnji pokušaj stvaranja uravnotežene prehrane izdvajanjem
pojedinih sastojaka hrane iz njihovih prirodnih
spojeva i slažući ih po proizvoljnim mjerilima, od kojih nijedno
nije točno, nije ništa drugo doli komercijalna promidžbena
kampanja, koja je navela puk da prihvati takvu
hranu i da je čak smatra superiornijim od prirodne. Ide se
još i dalje, odlučimo da postoji manjak određenog prehrambenog
čimbenika i onda s njime pretjerujemo, neobazirući
se na dvije poznate činjenice da: 1. - nema
pojedinačnog manjka (nedostaci su uvijek mnogostruki,
jer po samoj naravi ne mogu biti drugačiji), i 2. - izolirani
elementi hrane su beskorisni, j e r se mogu asimilirati samo
zajedno s ostalim elementima u hrani, pa zato jesti previše
jednoga a ne uzeti istovremeno odgovarajući omjer drugih
povezanih elemenata potpuno je beskorisno.
Koncem devetnaestog stoljeća s naglaskom na sumporu,
koji su mlinari dodali brašnu nakon što su postupkom
meljave uništili organske spojeve u žitu, trpali smo u sebe u
obliku zrnaca ili praha sastojke hrane (neke od njih u obliku
lijekova, neke u fragmentima što su nekad bili hrana)
kao što su: kalcij, jod, flor, vitamin C, vitamin D, vitamin
B I , kompleks vitamina B, žitne klice, rižinu ljusku, morsku
mlavu, osušenu, mrvljenu i prešanu lucernu, posno

mlijeko u prahu, bakalarovo ulje, ulje iz jetara morskog psa, aminokiseline, klorofile, crnu melasu, gnjecavi kruh,
mekinje, jogurt, itd., itd. Jedno po jedno je bilo neko vrijeme
u centru pažnje, jedno po jedno je bilo iskorišteno od
strane dijetetičara, lažnih dijetista i liječnika. Ako je u
ovom trenutku najveći naglasak na bjelančevinama, to je
stoga što se krug zatvorio, nije ostalo ništa novo za eksploataciju,
pa se mora ponavljati. Nakon što su odredili prehrambene
vrijednosti spaljujući jelo i mjereći količinu
vrućine, proizveli su kaloričnu vrijednost. Trenutno raspravljaju
o biološkoj vrijednosti bjelančevina u hrani.
Ništa od toga ne služi u mjerenju cjelokupne vrijednosti
ikoje hrane.
Danas ima malo prehrambenih sastojaka koji nisu odvojeni
od svojih sudionika u prirodnoj hrani i upakirani za
prodaju po paprenim cijenama. Jetreni ekstrakt, koji se
ubrizgava potkožno umjesto da ide kroz probavne organe,
bakalarovo ulje, želatina, vitaminski ekstrakti, umjetni vitamini,
mineralni koncentrati, aminokiseline (prirodne i
umjetne), klorofili (izlučeni i umjetni), posno mlijeko u
prahu, mliječni šećer i ostali fragmenti hrane, predstavljaju
suvremeni pristup takozvanog znanstvenog svijeta problemu
prehrane. Milijuni živih primjera promašaja toga programa,
skupa s milijunima što su umrli zbog toga što je
program lažan, morah bi biti dostatni da se i najskeptičniji
uvjere, daje takav pristup prehrambenom pitanju čovjeka
potpuno pogrešan.
Šećer je bio među prvim prehrambenim faktorima
izlučeni ma iz njihovih prirodnih izvora i korištenima od
strane onih kojima ne godi prirodna hrana. Usput rečeno,
što više šećera se izdvoji, to manje prirodne hrane ostaje, te
što više se šećer rafinira, to više gubi na vrijednosti i postaje
 škodljiviji. Pravi način uzimanja šećera je jedenje cijele
hrane koja sadrži šećer. Jesti datulje, smokve, grožđe,
grožđice, banane itd. Što vrijedi za šećer, vrijedi i za sve
ostale prehrambene čimbenike. Posno mlijeko u prahu je
bogato bjelančevinama, ali je izgubilo većinu svoje vrijednosti
tijekom postupka odvajanja vrhnja, sušenja i pretvaranja
u prah. Kad se aminokiseline izdvoje iz hrane u kojoj
se prirodno nalaze, odvajaju se od svojih prehrambenih sudionika
i, poput šećera, što ih se više pročišćava, to manja
im je vrijednost.
Činjenica da su neke tvari što se sada prodaju dobivene
iz biljaka ne znači da su jednake onima u samim biljkama.
Postupak izdvajanja iz biljke smanjuje im vrijednost. Uvijek
je bolje jesti cijelu biljku nego neki njezin izdvojeni
djelić. Nemojmo podleći tvrdnjama sebičnih kemičara da
oni znaju napraviti bolju hranu nego sama priroda. Previše
kemičara trpi od samouništavajuće egomanije.
To nastojanje, hraniti čovjeka ulomcima hrane višestruko
nalikuje starom pristupu lijekovima, kojega se svim silama
nastojimo riješiti. Ne samo da ih treba uzimati u
tabletama, prascima ili tekućem stanju, i to u određenim
dozama i učestalosti, već se ti fragmenti često daju potkožnim
injekcijama. Do danas se uložilo mnogo napora
kako bi se izbjegao ljudski probavni trakt. Sada se jede
kroz kožu. Puno igala je probilo omotač ljudskog tijela i
puno je kojekakvih tvari tim putem ubrizgano u krv. Cijeli
prirodni sustav ljudske prehrane zanemaren je u korist profita.
Možda ne bismo trebali biti iznenađeni kad liječničko
osoblje pribjegava takvim lažnim načinima „hranjenja", ali

kada škole takozvanog prirodnog liječenja, koje su negda bile protivnici farmaceutskih lijekova; u sve većem broju
prihvaćaju tu praksu, trebali bismo zastali i zapitati se: „Nismo
li se zaletjeli u opasnu slijepu ulicu?" Surađivao sam
sa zagovornicima prirodnog puta sve dok nisam shvatio, da
njih najčešće zanima ono što međusobno nazivaju „ubrizgavanje".
Čak radije daju umjetne vitamine potkožno nego
vitaminske ekstrakte oralno. Iz „naturopatije" izbacili su
„naturu". To donekle vrijedi i za osteopate i kiropraktičare.
Čitajući reklamni materijal proizvođača nadomjestaka
za hranu čovjek bi mogao pomisliti da se nalazi među starim
homeopatima, j e r toliko govore o „potencijama" i dozama,
da zvuče kao homeopatski vidari. Iz njihova govora
nitko ne bi mogao zaključiti da govore o prehrambenim
čimbenicima. Ali ne treba mnogo da bi se razumjelo, da
ono što oni misle je da možeš slobodno jesti bijeli kruh, uz
uvjet da dnevno progutaš određeni broj „potencija" njihovih
vitamina. Daje oguljena riža dobra za tebe, ako na dan
progutaš dvije kapsule mineralnog koncentrata „šesnaest-
u-jednome", itd.
Proizvođači i preprodavači takvih proizvoda se opravdavaju
tvrdnjom kako je naše tlo iscrpljeno da bi na njemu
mogla rasti odgovarajuća hrana, te d a j e ta hrana tako siromašna,
da joj treba dodavati minerale i vitamine iz drugih
izvora. Ne želeći umanjiti važnost tla, ne kaneći ustvrditi
da dobar dio našeg tla nije teško denaturaliziran, ja bih rekao
da su nedaće našega tla grubo preuveličane od sirane
onih što nude nadomjestke hrane. To im dobro dođe kao
reklama, štoviše to im je glavni argumenat. Slatkorječivi
trgovci i sastavljači reklama toliko ponavljaju priču o siromaštvu
našega tla, o škodljivosti umjetnih gnojiva i opasnosti
od prskanja voća i povrća, da se velik broj ljudi boji
jesti voće i povrće. Uvjerili su ih da ne samo da su ti plodovi
otrovni, već da su također tako siromašni da sadrže malo
ili ništa prehrambenih tvari. Iako u njihovoj tvrdnji ima
zrno istine, njihovo pretjerivanje ima kao cilj prodaju koncentrata,
ekstrakta, umjetnih proizvoda itd.
Proizvođači „prehrambenih nadomjestaka" naglašavaju
činjenicu, da velika većina Amerikanaca pati od loše
ishrane u svim njezinim oblicima, te tvrde da je to zbog
toga što se jede neadekvatna hrana. Oni nas uvjeravaju da
se te nedostatnosti mogu ispraviti jedući njihove „nadomjestke."
Loša ishrana j e , a to treba naglasiti, složena posljedica
mnogih uzroka. Ali proizvođači „nadomjestaka" prešućuju
tu činjenicu pa kažu, budući d a j e nemoguće da svatko uzgaja
svoju vlastitu hranu, da je najbolje pribaviti nedostajuće
prehrambene čimbenike uzimajući „nadomjestke."
Proizvođač, često paradirajući kao znanstveni stručnjak u
prehrani, spreman je ponuditi kao prehrambeni čimbenik
bilo koju česticu hrane za koju misli da bi se mogla prodati,
uz ogromnu zaradu, razumije se.
Ali svatko bi trebao znati, da izdvojeni sastojci hrane ne
posjeduju istu vrijednost kao kad su u normalnoj vezi s
ostalim čimbenicima u hrani. Priroda slaže svoja jela sa
svim pojedinostima i naši napori da odijelimo različite elemente
hrane i strpamo ih u boce ili kutije nisu se pokazali
uspješnima. Znanost je bolja u gradnji mostova nego u
gradnji ljudi. Za to posljednje trebamo slijediti stare, pradavne
uzorke. Tko proučava tu stvar, ako pažljivo prouči sve proizvedene
„nadomjestke" i pročita sve ono što im se pripisuje,
jasno će vidjeti da bijedna žrtva nezadovoljavajuće hrane mora kupovati svu silu raznovrsnih „nadomjestaka" i uzimati
ih svakodnevno. Treba mu željezo, kalcij, j od i drugi
minerali, mora imati BI, B I 2 , D, X, Z, mora imati aminokiseline,
mora imati klorofil, itd., itd., i mora naći različit
„nadomjestak" za svaku od tih potreba. Program postaje
skup, a i bolan, ukoliko se ta „hrana" ubrizgava iglom kroz
kožu.
Ono što Jean Bullit Darlington zove „umjetnom i nadoknađujućom
školom prehrane" sastoji se od ljudi i žena
što se obično smatraju autoritetima na polju prehrane, a
koji, po riječima gđe. Darlington, „podcjenjuju važnost
prirodnih vitamina i drugih sastojaka, dobivenih prirodnim
putem i u prirodnim omjerima" u hrani što je nudi sama
priroda, te umjesto toga „promoviraju te umjetne nadomjestke"
iz komercijalnih pobuda. Svi bitni prehrambeni sastojci
se mogu dobiti iz prirodne hrane. Komercijalni
program nadomještanja prirodnoga umjetnim i izlučenim
vitaminima, mineralima i drugim sastojcima sadrži u sebi
mnoge opasnosti. Tvornički koncentrati, bilo vitaminski,
mineralni, aminokiselinski ili šećerni, što ih prodaju komercijalni
interesi koji odlučno i pod svaku cijenu brane
nezdravo stajalište da su nadomjesci i kompenzatorni sastojci
isto tako dobri (ako ne i bolji) kao i prirodni proizvodi,
ne mogu ni u kojem slučaju pružiti superiornu prehranu
onima koji ih uzimaju.
Postoji jedna grupa prerađivača hrane - mlinari, gulitelji
riže, proizvođači pahuljica za doručak, mljekari itd. -
koji su vrlo zauzeti krađom bitnih hranjivih sastojaka iz
prirodne hrane i prodajom općinstvu polu-hrane i prividne
hrane. A ima i druga grupa prerađivača hrane - proizvođači
„zdrave" hrane i vitaminskih i mineralnih koncentrata -

koji iz drugih izvora izlučuju elemente i vitamine kakve
prva grupa krade iz prirodne hrane, pa ih pakiraju za prodaju
tom istom općinstvu. Nijedna od tih grupa ne želi da svijet
dobije prirodnu hranu bez prerađivanja, jer u prodaji
prerađene hrane leži ogromna zarada. Mliječna industrija i
liječnici i „stručnjaci" za prehranu što se hrane na koritu
mliječne industrije, govore javnosti daje gubitak vitamina
C pri pasterizaciji mlijeka neškodljiv, jer ga se može nadoknaditi
s nekoliko žlica soka od naranče ili rajčica. A pri
tom zaobilaze očiglednu činjenicu, da to povisuje troškove
hranjenja djece i d a j e stoga nedostupno mnogim obiteljima,
da mnoge majke ne znaju ništa o vrijednosti takvih nadomjestaka,
da pasterizacija oštećuje razne osobine
mlijeka što se ne može nadoknaditi nikakvom količinom
sokova, da je konačno prirodni izvorni proizvod uvijek
bolji od prerađene hrane s nadomjescima.
Ista nerazborita stvar se događa sa žitom. Već pri izradi
bijelog brašna gube se svi vitamini i sedamdeset i pet posto
žitnih minerala. Nakon toga proizvođači nadomjestaka
prodaju općinstvu žitne klice, „vitamine" i mineralne koncentrate
kao dopunu njihovu bijelom brašnu. Posebno se
inzistira na kalcije vim preparatima. Isti postupak uklanjanja
minerala i vitamina odvija se i pri izradi bijele riže, a
onda se svijetu prodaju rižine ljuske i umjetni vitaminski i
mineralni koncentrati za dopunu njihovoj oguljenoj riži. Budući da se glavnina hrane u današnjoj Americi prerađuje
na taj način, bilo u tvornicama, bilo u kuhinjama,
dodaci za hranu se nude u svakoj prigodi. Onih dana dok se
fosfor smatrao najvažnijim elementom u mozgu i živčevlju
i javno se govorilo „Nema fosfora - nema mišljenja!", mlinari su, nakon što su meljavom uklonili sav fosfor iz žita,
bijelom brašnu dodavali anorganske fosforne spojeve.
Ako si u stanju naučiti jesti prirodnu hranu, bez prerađivanja
i bez osvećivanja u kuhinji, ti nadomjesti neće
biti potrebni. „Dodaci" i „osnaženja" završit će u limbu
predviđenom za komercijalne proizvode koji su imali svoj
dan i otišli u zaborav, dajući mjesto za nove istovrsne proizvode.
Elementi brane moraju se uzimati zajedno. Nepobitno
je da, na primjer, najmanje pola tuceta i možda više prehrambenih
čimbenika sudjeluju u složenom procesu stvaranja
tvrdog tkiva kao stoje zubna caklina. Fosfor je važan
isto toliko koliko i kalcij, i jedan bez drugoga ili bez vitamina
C i D ne služi ničemu. Ni vitamini ne vrijede bez kalcija
i fosfora.
Proces stvaranja cakline nije izoliran. Ne zbiva se u
zubu. Zbiva se u tijelu i skoro svaka tjelesna funkcija se uključuje
u taj proces. Izgradnja zuba je dio prehrane isto kao
i izgradnja mišića. Djelovanje srca za optok krvi, ili pluća
za opskrbu kisikom, također je dio izgradnje zuba. Prema
tome gradnja zuba je povezana s cijelim organizmom.
Kakvi će biti zubi ne odlučuje prehrana samoga zuba već
cijeloga tijela.
Zato su spektakularni rezultati uzimanja vitamina B, o
kojima često čitamo, obične napuhane priče. Zato vitaminski
ekstrakti i koncentrati, mineralni koncentrati i ekstrakti
druge vrste imaju nisku vrijednost. Zato neishranjenost
nije nikad jednostrana, jer je uzrokovana bilo kojom
vrstom neadekvatnosti hrane.
Ako sklop prehrane ne odgovara sklopu tjelesnih potreba,
tijelo će trpjeti. Jesti previše ovog ili onog elementa ne
ispravlja manjak prehrane, uobičajene u našoj zemlji. Liebig
je dobro izrazio to načelo u svojem djelu ,£akon minimuma":
„Razvitak živih bića je uvjetovan elementom koji najviše
nedostaje."
U hrani možemo koristiti jedan element samo u omjeru
prema drugim povezanim elementima. S jednim elementom
možemo graditi samo utoliko ako smo opskrbljeni
drugim elementima potrebnima za gradnju istog organa.
Možemo jednim elementom proizvesti lučevine samo u
omjeru prisutne količine drugih elemenata potrebnih za
lučenje. Evo nekoliko važnih pojedinosti, koje naglašavam
čitateljima:
Ne znamo koliko tijelu treba bilo kojeg elementa u hrani.
Ne znamo još uvijek koji sve elementi sudjeluju u građi
i funkcijama ljudskog tijela.
Ne znamo jesu li otkriveni svi vitamini.
Ne znamo ima li i drugih neočekivanih prehrambenih
čimbenika u hrani, koji su isto tako bitni kao i oni poznati.
Kako stvari stoje, ima samo jedan siguran izvor prehrane,
samo jedan izvor koji nas je u stanju opskrbiti svim znanim
i neznanim prehrambenim elementima, a taj izvor je
prirodna hrana.U svježem voću i povrću i koštunjačama, ili njihovim
sokovima, nalaze se svi minerali, vitamini i visokogradne
bjelančevine, sve tvari potrebne tijelu za rast i razvoj do
idealnog fizičkog, duševnog i moralnog stanja i za neograničeno
održavanje loga stanja.
Svježa hrana, zelena hrana, cjelovita prirodna hrana,
neprerađena i nerafinirana hrana, hrana koja nije izgubila svoje Sastojka niti joj je životna vrijednost upropaštena grijanjem,
sušenjem, kuhanjem, konzerviranjem i
pročišćavanjem, takva hrana je puna elemenata superiorne
prehrane. Doći će dan, nadamo se, kad će naš svijet
konačno prepoznati tu jednostavnu činjenicu.
Ono što ova zemlja treba je jedan veliki učitelj, netko s
nadnaravnim očima tko može sagledati korijen naših nevolja,
uzroke čovjekove tromosti i stalnog traženja stimulansa,
uzroke čovjekova propadanja, slabosti, oronulosti,
impotencije i trpljenja.
Netko tko dobro poznaje tajne prirode, tko poznaje
čudesna svojstva voća, svježeg povrća i koštunjača. I tko
može razbuditi naš svijet kako ga nitko nikad prije nije razbudio.
Na tragu takvog spasitelja naše nacije ostale bi hrpe keramičkih
krhotina, nepotrebnih lonaca, porazbijanih peći i
zgarišta tvornica „hrane". Naš narod mora biti opijen oduševljenjem
i željom za novim životom, utemeljenim na superiornoj
ishrani. Čovjek koji mogne potresti ovu naciju do
temelja i vratili je u stanje iskonskog zdravlja i savršenstva
bit će veći od svih vojskovođa, veći od znanstvenika ili
pronalazača što posvećuje sve svoje sposobnosti i snage na
usavršavanje nekog novog stroja za uništavanje.

Pročitaj više...

Nedostatnost u ishrani

Nedostatak (insuficijencija) je manjak. Znači da nečega

bitnih sastojaka u hrani, naročito vitamina," ili „manjkavim

metabolizmom." Glavni među takvim oboljenjima

su skorbut, pelagra, beri-beri (mnogostruki neuritis), osteoporoza,

osteomalacia, keratomalacija (mekšanje rožnjače),

anemija i sušica. I mnogo drugih bolesti se pripisuje nedostatnost.

Većina naših saznanja o oboljenjima zbog nedostatnosti

temelji se na pokusima sa životinjama. U tim pokusima

namjerno je stvorena nedostatnost hrane, a postoji sklonost

prihvaćanja ishoda ovih pokusa kao nešto zaključno. Drugim

riječima, budući da „oboljenje zbog nedostatnosti"

nema. Oboljenje zbog nedostatnosti je uzrokovano „manjkom

može biti uzrokovano nedostatnošću hrane, onda se pretpostavlja

da svako takvo oboljenje proizlazi iz nedostatnosti

hrane. Ja ću ovdje zauzeti suprotan stav, a to je da takva

oboljenja rijetko nastaju zbog nedostatne prehrane, već u

većini slučajeva zbog posljedice manjkavog metabolizma.

Zastupajući takav stav ne bih htio biti krivo shvaćen. Ja

ne kažem da nema gladi, ili da na nekom brodu ili u zatvoru

netko nema nedostatne ishranjenosti, niti niječem sva zla

najčešće denaturalizirane hrane što se redovito jede u ovoj

zemlji. Ne tvrdim da nedostatnost ne može poteći od nei-shranjenosti za vrijeme opće gladi ili u iznimnim okolnostima

u onih što jedu premalo prirodne hrane, ali tvrdim da

je to samo mali postotak od slučajeva oboljenja. U isto vrijeme

smatram, daje granična nedostatnost u našem narodu

što jede denaturaliziranu hranu razlog mnogim nedaćama

koje se redovito ne smatraju „nedostatnostima."

Sigurno da u anemiji ima manjka željeza, ali to ne

znači, barem u većini slučajeva, da u bolesnikovoj hrani

nema dovoljno željeza za potrebe tijela. Baš obratno, u

većini slučajeva postoji višak željeza u hrani. Pri smrtnoj

anemiji željezo je nađeno u svim nutarnjim organima.

Hunter je u slučaju smrtne anemije našao čak i u slezeni veliku

količinu željeza, kamo ga je izbacio krvotok. To pokazuje

da je u bolesnikovu tijelu bilo više nego dovoljno

željeza, ali je bilo neiskorišteno.

Činjenica da se anemičan oporavljaju postom, koji sigurno

ne daje željeza tijelu, još je jedan dokaz da manjak

željeza ne prouzrokuje anemiju. Relativno kratak post pokazuje

značajan porast crvenih krvnih zrnaca. To pokazuje

da u tijelu postoji zaliha željeza, koje se iz nekog razloga ne

koristi. Očito je da željezo u hrani i u tijelu nije upotrijebljeno,

da nije došlo do asimilacije. To je znak manjkavog

metabolizma. Ono čemu smo u ovim slučajevima svjedoci

nije nedostatak željeza u hrani, već nesposobnost uporabe

željeza.U takvim slučajevima se redovito propisuje željezo.

Neuspjeh se vidi na sve strane. Zapravo neuspjeh je tako

očigledan i takav je bio desteljećima, da nam je čudno da

takav postupak nije davno napušten. Propisano željezo je

obično kakav željezni preparat iz ljekarne, koji j e , kako je

prije dokazano, beskoristan i škodljiv. Davanje željeza nepomaže u slučaju anemije. Kakva je korist hraniti bolesnike

hranom bogatom željezom, kad oni već imaju u svojim

tkivima veliku zalihu željeza koju ne mogu upotrijebiti?

Uporaba željeza je uvjetovana mnogim okolnostima,

kao s t o j e prehrambeno stanje pojedinca, oblik u kojem se

željezo uzima, prisutnost ili odsutnost povezanih čimbenika

u prehrani (na primjer, uporaba željeza je djelomično

ovisna o prisutnosti kalcija, kao i o prisutnosti bakra), pa

stoga uzimanje hrane bogate željezom nije dovoljno da bi se to željezo i iskoristilo. Anemija se često zapaža na gojaznim, debelim, krupnim i astmatičnim osobama. Pretpostavlja se d a j e uzrokovana

nedostatkom željeza, ali davanje željeza ne uspijeva

olakšati poteškoće. Davanje minerala u obliku lijekova ne

uklanja nedostatnost. Nastojanje da se takve osobe (koje su

već gojazne ili predebele) „ojačaju obiljem dobre i izdašne

hrane" ne donosi zdravlja. Ne koristi ni transfuzija krvi. Ne

koriste ni jetra ni jetreni ekstrakti. Zamjetno poboljšanje u krvi kod anemije i u kostima kod rahilisa tijekom posta, te učinkovitost sunčanja u sprečavanju rahilisa usprkos slaboj ishrani, pokazuju nepogrešivo da u većini slučajeva nedostatnosti nije po srijedi

nedostatnost u ishrani nego drugi faktori. Ti faktori su jedini

uzročnici u mnogim slučajevima gdje je prehrana dostatna.

Ista prehrana može u nekim okolnostima biti sasvim

dostatna, a sasvim nedostatna u nekim drugim okolnostima

koje od tijela previše iziskuju. Na primjer, hrana koja može 

biti dostatna besposličaru u tropima bit će nedostatna teškom

radniku na sjeveru, hrana koja je dostatna ljeti može

biti nedostatna zimi, ishrana dostatna ženi u redovnim okolnostima može biti potpuno nedostatna toj istoj ženi za

vrijeme trudnoće ili grudnog dojenja.

Za anemiju nije dovoljno davanje dovoljno željeza tijelu,

bitno je da li će ga bolesnik biti u stanju primiti i upotrijebiti.

Zbog poremećenosti svojih probavnih i asimilativnih

funkcija tijelo neće moći iskoristiti uzeto željezo

sve dok se te poremećenosli ne isprave. Teškoće u probavi i

asimilaciji, bez obzira što ih je prouzrokovalo, najčešći su

razlog nedostatnosti. To vrijedi i za mineralnu i za vitaminsku

nedostatnost. Ako za trenutak zaboravimo kemiju i sjetimo

se da tijelo aktivno sudjeluje u uporabi elemenata,

razumjet ćemo da je od životne važnosti da tijelo zaista

bude sposobno za to aktivno djelovanje kad ga se opskrbi

hranom. Što sam rekao o željezu vrijedi za sve minerale u hrani i

za sve ostale čimbenike. O nesposobnosti asimiliranja vita

mina mnogo su raspravljali takozvani biokemičari. Oni su

sastavili čitav katalog mjera za poticanje asimilacije kad

otkriju daje zakazala, ali kako su potpuno ignorirali uzroke

nesposobnosti asimiliranja, razumije se da su promašili. U

anemiji nešto ne štima s probavnim i asimilatornim funkcijama,

pa ako ih se ne ispravi toliko da bolesnik može rabiti

željezo ili koristiti željezo iz hrane, bolest će se pogoršavati

usprkos dozama željeza, bakra i klorofila. Ista činjenica

vrijedi za sve druge minerale i vitamine u hrani.

Ako nekoliko osoba u dobro hranjenoj zajednici naroda

zdrava izgleda, živeći na manje-više istoj hrani iz istih izvora,

pokaže znakove nedostatnosti, dok istovremeno ostala

zajednica uživa dobro zdravlje, onda nije hrana već u životu te nekolicine mora biti nešto drugo što dovodi do

nedostatnosti. Ako ta nekolicina ne može asimilirati vitamine, minerale i aminokiseline što ih sadrži njihova hrana,

moraju postojati neki drugi uzroci nemogućnosti asimilacije

koji nemaju ništa s prehranom. „Biokemičari" ignoriraju

te faktore što priječe asimilaciju, ali bi moralo biti

jasno, ako spomenute osobe ne mogu asimilirati minerale i

vitamine uzete u hrani, uzroci ne leže u hrani već u nekim

drugim njihovim životnim navikama.

Potrebno je pregledati te osobe da bi se utvrdile njihove

osobne navike, okružje u kojem žive, način kuhanja, njihovo

raspoloženje, prigušene ili prenaglašene emocije, njihova

pretjeranost u jelu, pogrešna hrana, nesanica, njihove

radne navike itd. To se mora obaviti da bismo mogli otkriti

uzroke njihove nesposobnosti asimilacije. Brige mogu uzrokovati

nedostatnost jednako kao neispravna ishrana.

Razdraženost, razočaranje, nutarnji sukob, promašaji,

žalost, tjeskoba itd. ubrajaju se među najčešće uzroke prehrambenih

poremećaja. Sve dok ne otkrijemo prave uzroke

tih poremećaja, neće biti moguće uspostaviti normalnu

prehranu spomenutih bolesnika.Osim poboljšanja životnih navika ove se osobe trebaju odmoriti fizički i mentalno. Možda trebaju i psihološki odmor (post). Ono što zbilja ne trebaju je posjet tipova iz laboratorija.Ne treba im gutanje tableta.

Pročitaj više...