Nedostatak (insuficijencija) je manjak. Znači da nečega
bitnih sastojaka u hrani, naročito vitamina," ili „manjkavim
metabolizmom." Glavni među takvim oboljenjima
su skorbut, pelagra, beri-beri (mnogostruki neuritis), osteoporoza,
osteomalacia, keratomalacija (mekšanje rožnjače),
anemija i sušica. I mnogo drugih bolesti se pripisuje nedostatnost.
Većina naših saznanja o oboljenjima zbog nedostatnosti
temelji se na pokusima sa životinjama. U tim pokusima
namjerno je stvorena nedostatnost hrane, a postoji sklonost
prihvaćanja ishoda ovih pokusa kao nešto zaključno. Drugim
riječima, budući da „oboljenje zbog nedostatnosti"
nema. Oboljenje zbog nedostatnosti je uzrokovano „manjkom
može biti uzrokovano nedostatnošću hrane, onda se pretpostavlja
da svako takvo oboljenje proizlazi iz nedostatnosti
hrane. Ja ću ovdje zauzeti suprotan stav, a to je da takva
oboljenja rijetko nastaju zbog nedostatne prehrane, već u
većini slučajeva zbog posljedice manjkavog metabolizma.
Zastupajući takav stav ne bih htio biti krivo shvaćen. Ja
ne kažem da nema gladi, ili da na nekom brodu ili u zatvoru
netko nema nedostatne ishranjenosti, niti niječem sva zla
najčešće denaturalizirane hrane što se redovito jede u ovoj
zemlji. Ne tvrdim da nedostatnost ne može poteći od nei-shranjenosti za vrijeme opće gladi ili u iznimnim okolnostima
u onih što jedu premalo prirodne hrane, ali tvrdim da
je to samo mali postotak od slučajeva oboljenja. U isto vrijeme
smatram, daje granična nedostatnost u našem narodu
što jede denaturaliziranu hranu razlog mnogim nedaćama
koje se redovito ne smatraju „nedostatnostima."
Sigurno da u anemiji ima manjka željeza, ali to ne
znači, barem u većini slučajeva, da u bolesnikovoj hrani
nema dovoljno željeza za potrebe tijela. Baš obratno, u
većini slučajeva postoji višak željeza u hrani. Pri smrtnoj
anemiji željezo je nađeno u svim nutarnjim organima.
Hunter je u slučaju smrtne anemije našao čak i u slezeni veliku
količinu željeza, kamo ga je izbacio krvotok. To pokazuje
da je u bolesnikovu tijelu bilo više nego dovoljno
željeza, ali je bilo neiskorišteno.
Činjenica da se anemičan oporavljaju postom, koji sigurno
ne daje željeza tijelu, još je jedan dokaz da manjak
željeza ne prouzrokuje anemiju. Relativno kratak post pokazuje
značajan porast crvenih krvnih zrnaca. To pokazuje
da u tijelu postoji zaliha željeza, koje se iz nekog razloga ne
koristi. Očito je da željezo u hrani i u tijelu nije upotrijebljeno,
da nije došlo do asimilacije. To je znak manjkavog
metabolizma. Ono čemu smo u ovim slučajevima svjedoci
nije nedostatak željeza u hrani, već nesposobnost uporabe
željeza.U takvim slučajevima se redovito propisuje željezo.
Neuspjeh se vidi na sve strane. Zapravo neuspjeh je tako
očigledan i takav je bio desteljećima, da nam je čudno da
takav postupak nije davno napušten. Propisano željezo je
obično kakav željezni preparat iz ljekarne, koji j e , kako je
prije dokazano, beskoristan i škodljiv. Davanje željeza nepomaže u slučaju anemije. Kakva je korist hraniti bolesnike
hranom bogatom željezom, kad oni već imaju u svojim
tkivima veliku zalihu željeza koju ne mogu upotrijebiti?
Uporaba željeza je uvjetovana mnogim okolnostima,
kao s t o j e prehrambeno stanje pojedinca, oblik u kojem se
željezo uzima, prisutnost ili odsutnost povezanih čimbenika
u prehrani (na primjer, uporaba željeza je djelomično
ovisna o prisutnosti kalcija, kao i o prisutnosti bakra), pa
stoga uzimanje hrane bogate željezom nije dovoljno da bi se to željezo i iskoristilo. Anemija se često zapaža na gojaznim, debelim, krupnim i astmatičnim osobama. Pretpostavlja se d a j e uzrokovana
nedostatkom željeza, ali davanje željeza ne uspijeva
olakšati poteškoće. Davanje minerala u obliku lijekova ne
uklanja nedostatnost. Nastojanje da se takve osobe (koje su
već gojazne ili predebele) „ojačaju obiljem dobre i izdašne
hrane" ne donosi zdravlja. Ne koristi ni transfuzija krvi. Ne
koriste ni jetra ni jetreni ekstrakti. Zamjetno poboljšanje u krvi kod anemije i u kostima kod rahilisa tijekom posta, te učinkovitost sunčanja u sprečavanju rahilisa usprkos slaboj ishrani, pokazuju nepogrešivo da u većini slučajeva nedostatnosti nije po srijedi
nedostatnost u ishrani nego drugi faktori. Ti faktori su jedini
uzročnici u mnogim slučajevima gdje je prehrana dostatna.
Ista prehrana može u nekim okolnostima biti sasvim
dostatna, a sasvim nedostatna u nekim drugim okolnostima
koje od tijela previše iziskuju. Na primjer, hrana koja može
biti dostatna besposličaru u tropima bit će nedostatna teškom
radniku na sjeveru, hrana koja je dostatna ljeti može
biti nedostatna zimi, ishrana dostatna ženi u redovnim okolnostima može biti potpuno nedostatna toj istoj ženi za
vrijeme trudnoće ili grudnog dojenja.
Za anemiju nije dovoljno davanje dovoljno željeza tijelu,
bitno je da li će ga bolesnik biti u stanju primiti i upotrijebiti.
Zbog poremećenosti svojih probavnih i asimilativnih
funkcija tijelo neće moći iskoristiti uzeto željezo
sve dok se te poremećenosli ne isprave. Teškoće u probavi i
asimilaciji, bez obzira što ih je prouzrokovalo, najčešći su
razlog nedostatnosti. To vrijedi i za mineralnu i za vitaminsku
nedostatnost. Ako za trenutak zaboravimo kemiju i sjetimo
se da tijelo aktivno sudjeluje u uporabi elemenata,
razumjet ćemo da je od životne važnosti da tijelo zaista
bude sposobno za to aktivno djelovanje kad ga se opskrbi
hranom. Što sam rekao o željezu vrijedi za sve minerale u hrani i
za sve ostale čimbenike. O nesposobnosti asimiliranja vita
mina mnogo su raspravljali takozvani biokemičari. Oni su
sastavili čitav katalog mjera za poticanje asimilacije kad
otkriju daje zakazala, ali kako su potpuno ignorirali uzroke
nesposobnosti asimiliranja, razumije se da su promašili. U
anemiji nešto ne štima s probavnim i asimilatornim funkcijama,
pa ako ih se ne ispravi toliko da bolesnik može rabiti
željezo ili koristiti željezo iz hrane, bolest će se pogoršavati
usprkos dozama željeza, bakra i klorofila. Ista činjenica
vrijedi za sve druge minerale i vitamine u hrani.
Ako nekoliko osoba u dobro hranjenoj zajednici naroda
zdrava izgleda, živeći na manje-više istoj hrani iz istih izvora,
pokaže znakove nedostatnosti, dok istovremeno ostala
zajednica uživa dobro zdravlje, onda nije hrana već u životu te nekolicine mora biti nešto drugo što dovodi do
nedostatnosti. Ako ta nekolicina ne može asimilirati vitamine, minerale i aminokiseline što ih sadrži njihova hrana,
moraju postojati neki drugi uzroci nemogućnosti asimilacije
koji nemaju ništa s prehranom. „Biokemičari" ignoriraju
te faktore što priječe asimilaciju, ali bi moralo biti
jasno, ako spomenute osobe ne mogu asimilirati minerale i
vitamine uzete u hrani, uzroci ne leže u hrani već u nekim
drugim njihovim životnim navikama.
Potrebno je pregledati te osobe da bi se utvrdile njihove
osobne navike, okružje u kojem žive, način kuhanja, njihovo
raspoloženje, prigušene ili prenaglašene emocije, njihova
pretjeranost u jelu, pogrešna hrana, nesanica, njihove
radne navike itd. To se mora obaviti da bismo mogli otkriti
uzroke njihove nesposobnosti asimilacije. Brige mogu uzrokovati
nedostatnost jednako kao neispravna ishrana.
Razdraženost, razočaranje, nutarnji sukob, promašaji,
žalost, tjeskoba itd. ubrajaju se među najčešće uzroke prehrambenih
poremećaja. Sve dok ne otkrijemo prave uzroke
tih poremećaja, neće biti moguće uspostaviti normalnu
prehranu spomenutih bolesnika.Osim poboljšanja životnih navika ove se osobe trebaju odmoriti fizički i mentalno. Možda trebaju i psihološki odmor (post). Ono što zbilja ne trebaju je posjet tipova iz laboratorija.Ne treba im gutanje tableta.
