Odlomci iz Kremanskog Proročanstva

P r o r o c a n s t v a

. . .

Mitar je uvek dolazio proti kada bi naumio da mu nesto kaze. Tako je i sada, gleda kako sneg kopni i veli svome kumu:

- Bog hoce da kazni ovaj narod, pa usred zime pusta ljeto.

- Bozja volja, kume! - uzvrati prota.

- Nije, nego je narod kvaran. Sude se dolje u varosi oko jedne kokosi i nekakvijeh korova i trnjina...Ne valja, nikako ne valja!

- A sta to ne valja, Mitre?

- Ne valja ono sto ce doci.

- Nesto mi mnogo zaobilazis - nasali se prota Zaharije.

- Strah me je da ti o tome i govorim - bojazljivo ce Mitar.

Malo se zamisli, i kada prota rece: - Kazuj!, on odgovori:

- Bice rata!

- Kada? - uznemiri se prota.

- U ljeto, onoga dana kada ljetnji snijeg budne obijelio cijela Kremna.

- Bogati, kume, otkud ti to sve znas?

- Tako mi je kazano - rece, i opet zacuta Mitar.

Njegov kum je bio svesteno lice i mogao je verovati da taj glas dolazi od Boga, ali Mitar je slusao neki drugi glas koji mu je sve "govorio". Nije znao otkud dolazi, ni kako ga cuje. Nije to znala ni nauka toga vremena, pa i danas se veoma malo zna. Ali, otkad covek misli, smatralo se da ono sto ne zna ne znaci da ne postoji. Bilo kako, ali to sto je tada, tih dana, govorio Mitar Tarabic, a pre njega njegov stric Milos, sve se obistinilo.

A evo kako je bilo:...

Vec tada, te 1876. godine, osmog juna, Kremna osvanuse pod snegom. Istoga dana knez Srbije Milan Obrenovic objavi rat Otomanskoj imperiji. Sa Pozeskog polja, Uzicka vojska krenu na dve strane: ka Javoru i ka Uvcu...

. . .

Oko cetiri sahata, da bi joste za vidjela stigo kuci, Mitar odstupi od sovre te se zajedno, pri ispracaju, nadjosmo u mojoj avliji.

Opazim ja, Mitar se zagledo nekud u visine, te primijetim da poluglasno broji odzake na nasijem kucama.

- Ama, kume, neces valjda u dundjerine - komedijam ja s njime, a on ce ko da nesto provjerava, ali onako tijo, sam za sebe:

- Jes, ima ih cetrnajest...

- Ima, hvala Bogu - uzvratim ja - a bice ih jos i vise.

- E, u tom je belaj, kume, sto nece - samouvjereno kaza Mitar.

- Neka Bog odrzi ovo sto se sadevo dimi, pa ce biti dobro - reknem mu ja.

- Kamo lijepe srece - odgovori on ozbiljno, a u ocima mu iskri neka cudna tuga.

- Vidis li, moj kume Zarija - produzi Mitar svoje kazivanje - ovih cetrnajest odzaka sto se sadevo iz njih lijepo dim vije?

- Vidim! - kazujem ja njemu.

- E, kume, doci ce vrijeme kada se vise nijedan odzak iz ovijeh kuca nee pusiti...Nagrnuce na ova tvoja gnijezda nekakva ognjena sila da od ovijeh kuca ni kamen na kamenu nece ostati.

- Cija ce to sila biti, kume Mitre?

- Sila gvozdenih kola i brace sto se izrodise u nebracu sto ce ici sa tijem kolima.

- Kada ce se to zgoditi? - upitah.

- Ti, kume moj, to neces dozivjeti, ali tvoji unuci oce.

. . .

- Te jeseni 1943. godine, kada su jedinice NOV i POJ, u frontalnom napadu, preko reke Drine, presle na teritoriju zapadne Srbije, partizanske prethodnice dopirale su gotovo do samog Uzica. Front Narodnooslobodilacke vojske prostirao se velikom sirinom, pocev od grada Priboja na reci Limu, sve do sela Perucca, kod Bajine Baste.

Presavsi planinu Sargan, front se nesto suzio, zahvatajuci juzne delove planine Tare i severne ogranke Zlatibora. Vrhovni stab NOV i POJ doneo je odluku da partizanske snage predju tok reke Djetinje i tako zauzmu Uzice. Glavna i odlucujuca bitka nasih snaga protiv okupatorskih trupa odigrala se u Kremnima. Iako malobrojni i slabije naoruzani, partizani su uspeli da kompletnu bugarsku 24. diviziju potisnu do ovog sela u neposrednoj okolini uzicke varosi. Bugarski komandanti hitno su zatrazili pomoc od Nemaca i to u avionima i tenkovima, koje kao pesadijska jedinica nisu imali. Uvidevsi da ce pasti i sam grad Uzice, a samim tim i da ce njihov mali garnizon biti ugrozen, Nemci su svojim saveznicima hitno uputili dva tenkovska odreda i jednu kombinovanu eskadrilu aviona. Zahvaljujuci brzoj pomoci, bugarska 24. divizija posle dugih svakodnevnih borbi jedva je povratila svoje ranije utvrdjene polozaje na planini Sarganu, ali uz velike gubitke.

Prolazeci ponovo kroz selo Kremna, vojnici bugarske divizije, zasticeni nemackim tenkovima, palili su i ubijali sve sto se ispred njih nalazilo. Posto su se na samom ulazu u ovo selo, u neposrednoj blizini glavnog puta Uzice - Sarajevo, nalazile kuce Zaharica, Bugari su prvo zapalili taj zaselak.

U svakom mestaninu Kremana videli su komunistu, a u svakoj seoskoj kuci "partizansko uporiste".

Usavsi u prostrano dvoriste ovog zaseoka, otpoceli su da pale, pljackaju i ubijaju sve zivo sto se u kucama i oko njih nalazilo. Tako su, izmedju ostalih, prvo ubili Djurdja Ocokoljica, ucenika Uzicke uciteljske skole, inace bliskog rodjaka ove familije, decaka, kome nije bilo ni petnaest godina.

Kada su kuce izgorele i od njih ostale samo zidine, nekoliko bugarskih podoficira seli su u nemacke tenkove, koje su bili doterali do samih ovih zgarista. U neshvatljivom besu, upravili su topovske cevi tenkova na ove zidine i gadjali ih sve dok i temelje vec unistenih zgrada nisu sravnili sa zemljom.

Nije bila postedjena ni kremanska bogomolja, zvana "Celija", u kojoj su svestenici, clanovi porodice Zaharica, zavetno, cuvali delove Vrutoskog jevandjelja i niz drugih vrednih i za nasu nacionalnu kulturu znacajnih, neispitanih retkih knjiga.

Na ovo Tarabicevo vidjenje buducnosti podsetio nas je, 1950. godine, ugledni kremanski domacin, Dragutin Djurdjic, koji je u tim burnim danima okupatorskog vandalizma, silom prilika, bio predsednik kremanske opstine.

Zgrazavajuci se nad ovim nedelima, Djurdjic je hrabro istupio pred bugarskog generala i demonstrativno podneo ostavku na svoj polozaj.

Komandanta ove divizije, generala Simova, iznenadila je hrabrost i odlucnost jednog obicnog srpskog seljaka, pa je preko Djurdjica poceo detaljno da se raspituje o postupcima svojih vojnika. Kada mu je ovaj hrabri covek objasnio da njegovi vojnici nisu postovali ni cuvenu kremansku bogomolju "Celiju" i da ce sve one koji su to ucinili stici prokletstvo i sudbonosna rec kremanskih vizionara, general ga je uplaseno pogledao i preko svog adjutanta naredio da dalje paljevine i ubijanja prestanu.

Tada se tu zatekao i jedan bugarski oficir, koji je Djurdjicu predstavljen kao bivsi predsednik sofijske opstine, a koji je svom generalu, tom prilikom, rekao da odlicno poznaje sadrzaj kremanskog prorocanstva, citirajuci, gotovo doslovno, izvesna njegova poglavlja.

Naravno, sve je bilo kasno. Desetine nevinih ljudi vec je bilo poubijano, a mnogi seoski domovi spaljeni. U tom vihoru, zauvek je nestalo mnogo divnih ljudi ovog planinskog kraja, dok su polumrtvu protinu unuku, mladu seosku uciteljicu Milicu Jeremic, seljaci krisom, nocu, dopremili do uzicke bolnice.

Vizija ovog dogadjaja, koji je Mitar Tarabic predvideo sezdesetih godina proslog veka, iznenadjuje preciznoscu detalja njegovih opisa.

Cini se da ova identifikacija bugarskih okupatora kao "brace", koja su postala "nebraca" poseduje prizvuk gorke aluzije na ondasnje veoma izrazene tendencije idealizacije panslavizma. Navedena Mitrova poruka zvuci kao podmseh ovom verovanju. Opis "gvozdenih kola" u potpunosti odgovara pojavi tenkova. U vezi s tim ne moze se ni pomisliti da je ovaj nepismeni kremanski seljak mogao bilo sta da nasluti o tom ubilackom izumu nauke tadasnjih dana. Tada, kada se nije znalo ni za automobil...

. . .

Dok je bio dete, Milos Tarabic se ni po cemu nije razlikovao od ostale dece ovoga kraja. Tek kasnije, u decastvu, primecivali su kako cuti, izdvaja se od seoskih drugova, zatvara u sebe i udaljava cak i od svoje blize porodice. U letnjim mesecima najradije je bivao sa velikim stadom ovaca, gore, na planini Tari. U Kremna ne bi silazio ni kada su najveci praznici, prilikom kojih se okupljalo citavo selo, narocito mladi. Tek poneki put bi obicnog, radnog dana, ali samo po mraku, sisao sa planine da uzme cistu preobuku, pa bi se jos pre izlaska sunca vracao na Taru. Zimske dane provodio je sam, izbegavajuci bilo kakvo drustvo.

U dugim januarskim i februarskim vecerima izlazio bi iz kuce u duge setnje do obliznje borove sume, u kojoj je nekada ostajao i po nekoliko casova.

Kao da nije osecao zimu, niti strah od vukova.

Ovakvo Milosevo ponasanje zabrinjavalo je ostale ukucane, bracu i sestre, a narocito majku, pa su ga, zbog toga, cesto zapitkivali sta radi u sumi i kako se ne boji studeni i kurjaka? Na ta pitanja obicno je davao kratke odgovore: "Da mi je zima - nije, jer me griju zvijezde." Ili: "Nece me vuci, i oni su bozje ovce."

Voleo je jedino da razgovara sa svojim mnogo mladjim kumom, tadasnjim bogoslovom, Zaharijem Zaharicem, koji mu je postavljao slicna pitanja i kritikovao ga sto se ne zeni. Milos bi mu, kao i drugima, davao iste odgvoore. Govorio bi da je on vencan sa nekim drugim carstvom, koje nije ovozemaljsko, te tako nece ni Bogu da kvari red.

Na pitanje mladog Zaharija zasto toliko vremena provodi sam u sumi, Milos bi odgovorio:

"Vidis, moj kume, Zarija, ja ti tamo u gori gledam...Gledam, sve vidim i cujem...Tako doznajem sta ce biti sa svima nama, ovijem narodom i ostalim svijetom...Kako ja to sve gledam i cujem, ne umijem ti ovijem jezikom objasniti...Ne znam koju rijec da nadjem."

Inace, ko ga ne zna, ne bi ga ni po cemu razlikovao od ostalih ljudi. Iako gorstak, imao je neobicno blag izraz lica, ali istovremeno i odlucan. Ostavljao je utisak veoma bistrog coveka, a vazio je za najvrednijeg u selu. Ono sto su ostali seljani radili po nekoliko casova, Milos je bio u stanju da zavrsi za nepun cas.

. . .

Kada je Milos Tarabic navrsio dvadeset godina, primeceni su prvi vidniji znaci njegovih prekognistickih sposobnosti.

Prvo predvidjanje bilo je - sopstvena smrt.

Tacno je prevideo i godinu svoje smrti, rekavsi to majci koja ga je cesto molila da se zeni.

"Cujes li ti, majko...Nemoj me cerati da se zenim! Ja se zeniti necu. Kada budnem navrsijo cetrdeset pet godina zivota, ondakar ces me ukopati, a zeniti me nikada neces."

Zbog te njegove odlucnosti da se ne zeni bila je veoma nesrecna njegova sestra Bosa, kojoj je jednom ljutito odgovorio:

"Ja se Boso, zeniti necu, a ti ces se udati. I udaces se dobro. Dobices i djecu, ali ce ti sve najmilije pomrijeti u cvijetu mladosti. Ondakar ces se sjetiti mene pa ces reci: 'E, jadna Boso, kamo lijepe srece da se nikad nijesam ni udavala'."

Ovo Milosevo predvidjanje sopstvene smrti i sudbine njegove sestre Bose u potpunosti se obistinilo.

- Umro je na svoj rodjendan, 6. februara 1854. godine, pozivevsi, kako je i kazao, tacno cetrdeset pet godina.

- Nekoliko godina posle njegove smrti, Bosi su poumirala sva deca. Ne mogavsi da prezivi ovu nesrecu, umrla je i sama po smrti poslednjeg, petog deteta. Njena lepa i imucna kuca ubrzo je zarasla u korov.

. . .

Cuvsi za prorokovanje Milosa Tarabica, koje mu zbog predvidjanja propasti dinastije Obrenovica nije bilo po volji, serdar posalje u Kremna dvojicu svojih konjanika da ovog vidovnjaka strazarno sprovedu u Cajetinu i da ga tu zatvore.

Posle nekoliko dana tamnovanja, serdar iznenada pozva Milosa Tarabica na razgovor, pa ga upita sta zna da mu prorekne o njegovoj sudbini.

- Nista dobro, Gospodaru. Ti ces umrijeti od gladi - odgovori mu Milos.

Da bi omalovazio Tarabica, jer mu ovaj bese izrekao lose prorocanstvo pred citavom njegovom svitom, osioni velmoza se stade smejati, pa mu rece:

- E, kada si takav bozji coek i prorok, pogledaj dolje u avliju! Vidis li tamo onu suzdrebnu kobilu?

- Vidim - odgovori Milos.

- Deder mi onda proreci kakvo ce zdrijebe ona ozdrijebiti? Musko, jal zensko? Ako ne pogodis, ode ti glava - zapreti serdar.

- Gospodaru, ova kobila ozdrebice zensko zdrijebe, koje ce imati kracu zadnju desnu nogu. Ako tako ne budne, slobodno mi skini glavu.

Iznenadjen ovakvom sigurnoscu Milosevog odgovora, Micic naredi svojim slugama da ovu kobilu ubiju i raspore. Tako i ucinise. I, kada zdrebe bi izvuceno iz njene utrobe, svi ugledase zensko mladunce s kracom zadnjom desnom nogom.

. . .

Kada je 1842. godine doslo do dinastijske promene, Jovan Micic krenu sa svojom gardom ka Kragujevcu da brani kneza Milosa Obrenovica. Na tom putu ga uhvate, vezu i sprovedu u Beograd. Iz Beograda je, sav u okovima, sproveden u Gurgusovacku kulu, u kojoj je umro od gladi 27. decembra 1844. godine.

. . .

"Bas tih godina", kazivao je prota Zaharije, "kada u Srbiji to niko nije mogao ni slutiti, kum Milos mi se poveri, da ce iz zemlje otici nas knjaz Aleksandar Karadjordjevic.

Ja se samo nasmijem na ove njegove rijeci, te mu reknem: - Hajde, bogati, Milosu, a ko ce onda doci da vlada ovijem narodom?

- Stari knjaz Milos - odgovori on.

- Kako stari knjaz, kume? Zar ne znas da je on umro i da je sahranjen u Rumunjskoj?

- E, kume, Zarija, nije umro, nego je ziv."

- Ne avetaj, kume, nego govori i zbori ko i ostali pametni iksani! Znas li ti, nesretnice moj, da sam u novinama licno citao i procitao i da u njima lijepo pise da je stari knjaz mrtav.

- Ne ljuti se kume - mirno me opomenu Milos i ne vjeruj tijem tvojim novincugama, nego me cuj sta cu ti reci. Stari knjaz ce doci u Srbiju da vlada, pa makar bio i mrtav, kako ti kazes da jeste.

"I zaista," pricao je kasnije prota Zaharije, kroz koju godinu se pokaza tacnim da su vesti o smrti starog knjaza Milosa Obrenovica bile namerno proturene, te on 1858. godine ponovo dodje na presto Srbije. Ovo prorokovanje moga kuma, Milosa Tarabica, bijah poverio samo dvojici ljudi, i to mom kumu proti Milanu Djuricu i pobratimu proti Gavrilu Popovicu. Jes, bogme, da smo se sva trojica vaskoliko iznenadili, kada se te 1858. godine ove reci Miloseve obistinise..."

. . .

"Sjedao sam pod orahom u mojoj avliji i uzivo u toploti prvijeh jesenskih dana. Bijah prilicno umoran te onako, sjedeci na klupi, zaspah...U taj mah, odjedanput, banu kum Milos Tarabic. Ja sam dobro znao da je on umro jos prije cetiri godine, ali se potpuno svjesno prepustih ovom snijevanju, da vidim sta ce se iz toga ishoditi te ga, u snu, zapitah:

- Otkud ti, kume?

- Ja doso da ti kazem neke vijesti - odgovori on.

- Kazuj, ionako za poslednjih deset dana ne procitah nikakve novine!

- Nista nemoj vjerovati tim tvojim novinetima, vec meni - vazno ce Milos. - Zar te tvoje novincuge nijesu pisale da je stari knjaz umro, a on, hvala Bogu, zdrav i ziv!

- Pa jes, kume, imas pravo - potvrdih ja, sjetivsi se da su se sva njegova kazivanja o knjazu, odista, obistinila.

- E, sadeve cuj moj kume Zarija - rece, pa zatim upita: - Bogati, koji je danaske dan i godina?

- Cetrnajesti, deveti mjesec 1858. lj. g.

- Ma, sta rece, cetrnajesti deveti mjesec, kao da o necemu razmislja, stade on da ponavlja moje rijeci. Poslje ce jopet reci:

- Vidi, kume, stari knjaz nece vladati ni pune dvije godine i umrijece ovog istog dna, 1860. godine. Umrijece cestito i lijepo od svoje smrti i starosti.

Zatim ga polako nestade iz mog sna, pa se namah opet pojavi i rece:

- Kume, sve ono sto ti rekoh je prava bozja istina.

Ja se uskoro probudih, te mi se u jednom trenu ucini da sam, uistinu, razgovarao sa pokojnim Milosem, ali se poslije sjetih da je to bio sam san.

Kroz koji dan sidjoh u Uzice te o ovome kazivah svome kumu proti Milanu Djuricu i pobratimu proti Gavrilu Popovicu.

Poslije dvije godine, tacno na dan 14. septembra 1860. godine, slucajno bijah u Uzicu te sa svojim kumom Milanom i pobrom Gavrom sedjeh pred Drndovom kafanom, kada, eto policijskog pristava koji nam donese vijest da je stari knjaz umro danaske prije podne i da im je to iz Beograda, zvanicno, u nacelstvo, javljeno. Sva trojica, sjetivsi se mojega sna, uglas zapitasmo: "Koji je danaske dan u godini", a on kratko odgovori: "cetrnajesti septembar!". Mi se samo zgledasmo."

. . .

Osim ovih, Milos Tarabic je proti kazivao i druga svoja prorocanstva, koja su se obistinila pedeset i sedamdeset godina posle njegove smrti (umro je 1854. godine). Tako je predvideo, kako navodi prota:

"Na prestolje Srbije ponovo ce doci potomci Cernoga Djordjija. Oni ce vladati Srbijom neko vrijeme, a zatim ce nastupiti veliki ratovi. Ratovace se iz godine u godinu.

Prvo ce Srbija objaviti rat Turskoj i oslobodice skoro cijelo Dusanovo carstvo. I taman kade postane velikacka drzava, udarice na nju Svabo sa joste nekijem jevropskim silama. Bice veliki pomor u narodu, te se nece znati sta je gore - jal tolike pogibije vojske, jal tolike bolescine."

- Mogu ti kazati - govorio je Milos svome kumu - da ce Srbija biti pune tri godine u mraku. No, to nece biti rat samo Srbijin. Sve zemaljske sile udarice jedna na druge. U Kremna ce doci takvi pomor da ce skoro sve kuce biti zavijene u crno. Bolest sto ce ovladati ovijem krajem bice mlogo opasnija od dusmanske vojske, koja se ovdekar i dolje u Uzicu bude nastanila. Jopet ce iz svega toga nasa Srbija kao pobjednik izici. Uzece cijelu Bosnu i Hercegovinu i druge zemlje dje nasi zive. Tako ce svudje biti nase dje imade nase kuce.

Nece dugo potrajati i Srbija ce postati carevina, jer Austrije i Turske vise biti nece. Bice ih, ali ce biti malene ko nekoliko zrna gr  u prepunoj casi.

. . .

Prema pricanju samog prote Zaharija i mnogih starijih Uzicana, Tarabic mu je rekao sledece:

"U onoj godini u kojoj ce biti kraj ovog velikackog svjetskog pomora (prvog svetskog rata, prim. autora), ti ces kume umrijeti. Oba ova rata, onaj kade smo ratovali samo sa Turcima i ovaj u kome je ratovao citav svijet<Zanimljivo je da Milos Tarabic, kada govori o ovim ratovima, bez obzira sto prorice daleku buducnost upotrebljava narativno proslo vreme. Prim. autora.>, odnijece ti dvoje unucadi. Jedno prije, a drugo poslije tvoje smrti. Od tvoje cijele vamilije u tom ratu ce poginuti jos cetvoro."

I ova vizija Milosa Tarabica se, zaista, ispunila:

- U balkanskom ratu poginuo je junackom smrcu protin unuk, aktivni pesadijski porucnik Qubisa Popovic, a posle protine smrti, u sam osvit slobode, u Uzicu, umrla je omiljena Zaharijeva unuka, Julija Kulic, svrseni maturant Beogradske uciteljske skole. Od ostale protine familije, u prvom svetskom ratu poginuli su: Mirko Popovic, profesor Uzicke gimnazije, Vlajko Jeremic, svestenik, Kosta Jeremic, svrseni preparandista, i Grujica Jeremic, student prava.

. . .

Zdrav i krepak ratar, koji je toga jutra pred smrt kosio livadu ispred kuce, zatrazi od svog kuma, prote Zaharija Zaharica, da ga zivog i zdravog opoje, jer mu u predvecerje "valja mrijeti". Rece: "Tako mi je kazato", i tako bi.

. . .

"Jednoga dana dodje do mene moja kuma, Mitrova zena, te mi se povjeri da se njezin covjek u gluvo doba noci oblaci, obuva, izlazi napolje i u kucu uvodi nekakvog svijetlog popa. Ka s njime nasamo ostane, ondakar zakljucava vrata od sobe te sjedeci kraj ognjista nesto pricaju, ali nista ne jedu niti piju...

Mene ova kumina prica podstace te nedje uoci Jovandana zaokupim ja Mitra da mi kazuje s kim se to popom nocu sastaje i razgovara. Tada mi on, ko na nekoj ispovijedi, ovo isprica:

- To je, kume, bilo sadevo, oko Bozica. Cujem je da neko u pola udara stapom o vratnice, te nako, napola obucen, izadjem napolje. Ne vidjeh nikog pa posmislih da me uvo omanulo, te taman misljah da se vratim u kucu, kad se iz mrklog mraka oglasi jedan glas, koji mi kaza:

- Ne boj se, Mitre, ja sam!...

Okrenuh se, kada tamo, kod kucera, stoji prilika coeka, pa podje pravo k meni. Prepadoh se, a on ko da mi razaznaje misli, nako, blago, rece:

- Ne plasi se Mitre...Zar me ne prepoznajes?

- Jok - reknem mu ja.

- Ja sam tvoj stric Milos.

- Ali, ti si umro prije mlogo godina! - reknem mu ja.

- Jesam! No, zar se ne sjecas kad smo za ovcama isli planini da sam ti reko da cu ti se javiti i poslje moje smrti?

Ja se ondakar sjetih da mi je to davno, odista, kazivo te mu pridjem blize i prepoznam ga.

Prema protinom kazivanju, on je Mitra, tom prilikom, zamolio da mu sto vernije opise izgled pokojnog Milosa.

Mitar se, u prvi mah, nekako cudno neckao pa je, posle nekoliko trenutaka, svome kumu mirno odgovorio:

- Lijepo je izgledo, moj kume Zarija. Na njemu nekakva mantija, a po njojzi ko da blago svijetle rojevi svitaca, samo nekom neopisanom svjetloscu. Taka mu je i glava bila...Bijela, a nekako svijetla...Cjelivah ga u ruku, a ona meka ko da vunu na preslici drzi. Dodirnem ga po mantiji, a ona isto nako, kadivena. Sve mi se cini da bi rukom kroz njega mogo proci...

Zbog ovog, nestvarnog opisa, svestenik Zaharije je bio uveren da je Mitar sve to sanjao ili halucinirao. Tada je izmedju njih zapoceo, prvi put sumnjicav razgovor:

- Da nijesi ti to sve snijevao, moj Mitrasine?

- Kakvo snijevanje! Snijevam li ja, kume, kad vako, sadevo, s tobom govorim?

Ja mu na to reknem:

- More biti, Mitre da si nesta, nako u snu, sam sa sobom razgovorao, pa se i kumi pricinjelo da s nekijem drugim pricas...

- Boze, kume Zarija!...je l' ti to ona moja zenturina rekla da je vidjela svijetlog popa, kojeg uvodim u kucu i s njim razgovaram?

Ja mu reknem da jeste, a on mi unakrsti:

- E, pa ako je to sve snijevo, nije mogla i ona snijevati isti san?

- Dobro, kume Mitre, a kako on ode od tebe i sta rece?

- Rece da ce se jopet javljati i od ondaj mi se javi joste nekoliko puta. Poslje mi kaza da je vrijeme da se rastanemo te ja izidjoh u avliju da ga ispratim...Tako, polako, dodjosmo do kucera, a njegova se prilika zaplasti k'o plast sijena i tako ga, nekako, nestade...

- Kako? - jopet ga priupitah.

- Pa, ne umijem da ti to objasnim ovijem, ljudskim rijecima, jerbo sto godj da ti recem, jopet nece biti onako kako je u istinu bilo.

Ja ga zamolim da to pokaze kako zna, a on mi ondakar rece:

- Nekako se zgrudva te postade ko grudva snijega... Sjajna i ko zlatna. Jal' grudva, jal casa, to ti ne umijem iskazati...Poslje, to polece u nebo i meni se cinjase da ode medju same zvijezde.

. . .

Dvadeset devetog maja 1868. godine zabelezeno je u Uzicu Mitrovo frapantno vidjenje ubistva kneza Mihaila Obrenovica.

Mitar se tog dana nasao u ovom gradu, nekim svojim poslom. Varos je vrvela od mnostva gradjana, a narocito seljaka, jer je bio pazarni dan. U drustvu svojih Kremanaca i nekoliko prijatelja iz sela Bioske i Stapara, on se nadje na glavnom uzickom, varoskom raskrscu, zvanom "Megdan". Kao i obicno, pricali su i raspitivali se koji trgovac daje najvise voska, soli i secera za njihovu vunu i jagnjece koze.

Bez ikakvog povoda, Tarabic se izdvoji od svog drustva, popevsi se na sam vrh jedne kupaste gomile kamenja, koja se tu nalazila zbog popravke kaldrme na glavnoj carsijskoj ulici.

Na vrhu postoja nekoliko trenutaka bez reci. Ne izusti ni glasa, niti zacudjenim prijateljima objasni ovaj svoj postupak.

Svi ga zacudjeno gledahu, kad on iznenada, viknu:

"Kuku narode! Izgubismo knjaza! Eno, vidim kako se bori sa zivotom!...Ubise knjaza! Ubise knjaza!"

Dok je ovo izvikivao, oko njega se okupi mnostvo ljudi. Svi su se krstili i sa strahom, nemo zagledali jedan u drugog, verujuci da je Mitar poludeo.

Proslo je desetak minuta otkako je on, neprestano, jadikovao za knezom Mihailom, kad se na "Megdanu" pojavi poveca grupa pandura, koja ga jedva savlada i svezanog povede u okruzni zatvor.

"Ama, sta vam je ljudi", bunio se Mitar. "Sta to radite sa mnom? Zar ne vidite kako nam dusmani ubijaju knjaza?!"

Za to vreme u Beogradu, Garasanin je jurio u karucama, od Knjazevog konaka u Topcideru ka Narodnoj skupstini u centru grada, dok je u uzickoj apsani, ni kriv ni duzan, camio Mitar Tarabic.

Molio je apsandzije i kljucare varoskog zatvora da ga puste. Uzalud! Njegova "krivica" bila je samo u tome sto je iz dalekog Uzica, svojim ocima sagledao kosutnjacku tragediju, u kojoj je, na najsvirepiji nacin, ubijen knez Mihailo Obrenovic, a mladi knezev adjutant, Garasaninov sin, smrtno ranjen.

Objasnjavao je pandurima da je, pored knezevog ropca, cuo i vapaje nekih zena i video kako gine jedna od njih, ali nije imao ko da ga slusa. Sve je bilo uzaludno. Mitru niko nije verovao ni jednu jedinu rec...

Tek sutradan, kada su ga, u prisustvu okruznog nacelnika, zapitali otkuda i kako je sa te daljine mogao da u samom momentu masakra u Kosutnjaku sve to dozna, Mitar im je odgovorio da se, odjednom, pred njegovim ocima ukazala jasna slika knezeve pogibije.

. . .

Mesec dana pre nego sto ce knez poginuti u Kosutnjaku, Mitar se sa kumom Zaharijem vracao iz Uzica u Kremna. S njima u drustvu bio je i Miljko Milosavljevic, ugledni domacin iz sela Bioske, veliki prijatelj prote Zaharija Zaharica. Jasuci nekoliko metara iza njih, Tarabic, odjednom, obode svog konja i nadje se pored svojih saputnika rekavsi im:

- Qudi, sceo bi nesto da vam recem!

- Kazi sta? - zapitase Zaharije i Miljko.

Mitar dojaha do Zaharija i blago ga uhvati za bradu, pa mu se ponovo obrati:

- Evo, vidite li! Knjazev zivot je tanji od bilo koje dlake na ovoj kumovoj bradi. Njemu duga nema vijeka.

- Hajde, bogati, Mitre, otkuda ti to pade na pamet, kad je knjaz, Bogu hvala, ziv i zdrav ko dren - u jedan mah, uzvratise prota i Miljko.

- Tako mi je kazato - uobicajeno odgovori Mitar, pa zatim, kao da se pravda, otpoce da objasnjava:

- Znam ja ljudi da je knjaz ziv i zdrav. Znadem i da nece umrijeti od bolesti.

- Nego od cega ce?

- Od dusmanske ruke iz naroda svog! Sve cu ja to vidjeti onoga dana i onoga casa kade se to bude zbilo.

- O, ho, kumasine, znaci skoro ces u Biograd - nasali se s njim Zaharije.

- Ma kakav Biograd, kume, Zarija, niti bi tamo znao poci, niti doci, samo mi je kazato da cu ja tu nesrecu vidjeti, ma dje bijo i ma dje se nalazijo!

Nekoliko dana pred knezevu pogibiju, uzicki prota Milan Djuric navrati kod svoga kuma prote Zaharija u Kremna. S njim u drustvu u Zaharice dodje njihov zajednicki prijatelj, Zaharijev pobratim, takodje uzicki prota, Gavrilo Popovic.

Svestenik Gavro je, inace, bio rodjeni brat uzickog uglednog politicara Alekse Dj. Popovica, prvaka takozvanih "Takovaca" - pristalica dinastije Obrenovica. Ovom pravom narodnom svesteniku nije nista smetalo da prijateljuje sa popovima Djuricem i Zaharicem, koje smatrahu kao ortodoksne karadjordjevicevce.

Tom prilikom prota Zaharije poveri ovoj dvojici svestenika sta mu je Mitar Tarabic pre dvadeset pet dana rekao o sudbini kneza Mihaila Obrenovica.

Nije proslo ni nedelju dana od ovog susreta u Kremnima, kada je sama srpska vlada iz Beograda zvanicno potvrdila vest o svirepom ubistvu omiljenog vladara Knezevine Srbije. Tada je kod ove trojice svestenika cudjenje dostiglo vrhunac, jer su se uverili da su se reci Mitra Tarabica, koje je iskazao pred protom i Miljkom Milosavljevicem, u potpunosti obistinile.

Vapaj na uzickoj pijaci potvrdio je tragicnu istinitost kosutnjackog masakra.

. . .

Mladi knez Milan Obrenovic slusao je jos za vreme namesnicke vladavine, dok je bio nepunoletan, price o "crnom prorocanstvu", kako su tada zvali vidjenja kremanskih proroka.

Kada je postao punoletan, obrati se svome ministru finansija Cedomilju Mijatovicu, coveku koji je, nasuprot drugim knezevim ministrima, cvrsto verovao u ishode kazivanja kremanskih proroka.

Zainteresovan za sudbinu dinastije, on jednoga dana naredi svom ministru da organizuje direktan susret sa prorokom Mitrom Tarabicem, jer mu stric Milos bese umro, ima vec gotovo dvadeset godina.

Preko uzickog okruznog nacelstva udesise da Mitra Tarabica dovedu knezu, ali da on ne zna s kim ce razgovarati. Reci ce mu da ponese katrana i luca koliko god moze, jer ce ga u jednom gradu na Moravi cekati jedan mladi trgovac koji tu robu dobro placa.

Od Zlatibora su, inace, karavanski putevi vodili dolinom Morave, pa Mitar nije imao sta da posumnja. Znao je da ovim pravcem idu sve kiridzije zlatiborskog kraja.

U tom gradu na Moravi, cije se ime nije moglo tacno utvrditi, cekao je preruseni knez Milan, okruzen svojim takodje prerusenim pomocnicima, "ortacima" u ovom poslu. Za ovu priliku knez se cak i maskirao, kako bi sakrio svoje mlade godine.

Milanu Obrenovicu, odlicnom "glumcu", nije bilo tesko da se sazivi sa ovom ulogom od koje je mnogo ocekivao.

Susret se odigrao u jednoj zasebnoj prostoriji neke kafane na periferiji grada, blize karavanskom putu. Qudi Cedomilja Mijatovica su se potrudili da kafana bude poluprazna.

Milan sede za jedan sporedan sto, a ostali se okupise oko drugog glavnog stola, za kojim je trebalo da se izvrsi ova pogodba. Za Mitra su svi bili trgovci lucem i katranom.

Pre nego sto ce pozvati Mitra u kafanu, pridje mu jedan od "trgovaca" i rece:

- Deder da vidim tvoj luc. Ima jedan sto hoce da ti ga otkupi.

Mitar je to i ocekivao, i uputio se u kafanu. Ali, kada se vrata otvorise, on ne podje ka glavnom stolu, vec ka onome gde je sedeo preruseni srpski vladalac knez Milan Obrenovic.

Cim ga ugleda, Mitar se do zemlje pokloni.

- Sta nam se klanjas - povikase "trgovci".

- Ne klanjam se ja vama, vec se klanjam knezu Srbije - odgovori Mitar bez dvoumljenja.

Kada videse sta bi, svi se cudom zacudise, a Mitar na to uzvrati:

- Gospodaru, ja se cudim, kako ovi ljudi ne vide da ti kruna svijetli oko glave?

Knez ga onda odmah pozva za sto, a on odgovori:

- Dje ja mogu za tvoj sto, gospodaru, kad sam ja obican seljak, osim ako ti naredjujes?

- Nisi ti obican covek, moj Tarabicu, kad si mogao mene ovakvog prepoznati.

I tako, Mitar sede za sto sa vladarom Srbije toga vremena. Licem u lice, dim uz dim.

I poce razgovor.

- Ti si prorekao ubistvo moga strica Mihaila. I zaista se tako i dogodilo?

- Jesam, gospodaru!

- Hoces li i meni reci moju sudbinu?

- Nemoj gospodaru, ne valja! Sve me drugo pitaj, samo o tome nemoj!

- Hocu da mi kazes!

- Nemoj gospodaru, nije dobro!

- Ocu da mi kazes!!

- Ako mi ti, gospodaru, naredjujes, neka tako i bude!

- Naredjujem!

Mitar mu tada rece da ce se ozeniti lepom i mladom zenom, plemenitog roda, i da ce s njom imati jedno musko dete.

Onda pogleda na grad i rece knezu: - Odavde ces, gospodaru, sa Nisom razgovarati.

Knez mu uzvrati:

- Kako ja sa Nisom mogu razgovarati, kada je Nis u turskoj carevini?

Tada mu Mitar rece:

- Nece proci ni nekoliko godina, a ti ces na bijelom konju uci u Nis i osloboditi sve nase krajeve, dje god srpske kuce bude bilo.

- Ali ti, Mitre, rece da me crne stvari cekaju?

- Rekoh, gospodaru!

I onda mu rece da ce u svojim najboljim godinama biti prognan iz Srbije i da ce umreti u tudjoj zemlji, a da Srbiju nikad vise nece videti...Umrece bez zene sa kojom ce kratko vremena ziveti.

. . .

Sutradan odoh do sela. Rucah u Moljkovicima te se oko cetiri sahata uputim kuci. Cim dodjoh kade tamo zatekoh kumu, Mitrovu zenu.

Vidim da je nesto zabrinuta i da s nestrpljenjem ceka moj dolazak. Pitam kako su sa zdravljem i da neko moze biti nije bolestan, a ona mi odgovori da su svi, Bogu hvala, zdravo i dobro.

Ondak ja zapitam sto je tako snuzdena, te ce mi kuma na to reci da je takva zbog Mitra, jerbo je on naumio da "danaske mre"...

- Kako da mre? - upitah - kad je zdrav ko dren?

- Ne znam, samo mi je reko da danaske treba da mre, jerbo mu je tako kazato. Otpratio me tebi da dodjes kod njega da ga ispovijedis i da ga opojes.

Mene ovo zainteresova te ponovo uskocim na konja i tako se sa svojom kumom nadjoh u Tarabicima.

Kade tamo stigosmo, opazim ja Mitra kako kosi travu ispred kuce, a svi se Tarabici okupili oko njega te ga pogledaju kao neko cudo. Cim me videse, okupise se oko mene pa mi, skoro sapatom, rekose da je Mitar, Boze prosti, poludio, jerbo svima njima prica kako ce danaske umrijeti.

Ja se iznenadim te u prvi mah pomislim da je, odista, pomanito kade vako zdrav moze da govori o svojoj smrti. Kad me ugleda, on k'o da mi procita misli, stade pred mene pa mi rece:

- Nijesam ja kume ni manit ni cakarast. Nista nemoj da se cudis, jerbo je meni sudjeno da danaske mrem. Zato sam te i zvao da dodjes da me ispovijedis i da me opojes da na onaj svijet ne idem gresan.

Na to mu odgovorim da ga ispovijediti mogu, ali da zivog covjeka opojati ne mogu, a on ce mi tada kazati:

_ Kume, u zivotu te ni za sta nijesam molio, sem za ovo za koje te sadevo molim. Nije grijeh, moj kume Zarija, opojati ziva coeka kad je taj coek sporazuman s Bogom i kade mu je ona sila rekla da mu valja mrijeti...Nista ti, kume Zarija, zbog toga neces uvrijediti Boga.

Iznenadih se kad cuh da Mitar potpuno trezan i pametan vako govori, te nemadoh kud, nego ga prvo ispovijedih, a poslje opojah.

Za vrijeme opojanja on, iza kuce, ko da je mrtav, leze na golu zemlju, te tako ja zavrsih i taj sveti cin.

Vec sunce bijase zalazilo pa mi valjade polaziti kuci. Sve to vrijeme Mitar bi sa mnom. Veseo i zdrav, a ja namjerno ne htjedoh da ga pitam o smrti, povjerovavsi da je se o tome sam nesto prebacio i previdjeo.

Sa svima se rukovah te, k'o obicno, i Mitru pruzih ruku, kad me on, iznenada, zagrli i poljubi u oba obraza. Primjetih da mu u oku iskre suze. Potom pojahah konja i podjoh kasom preko livade.

Okrenuh se i spazih kako na kraju ograde od njihovijeh kuca stoji Mitar i kako mi mase rukom. Tako mi se, moze biti, ucinjelo, on tada izgledase nekako sjetno i radosno, u isti mah.

Tek sto bijah dojahao do Glavicica<brdasca u blizini Zaharica kuca. Prim. autora.>, kade me u galopu sustize Mitrov sinovac, mladi Milan, i rece da je Mitar, iz cista mira, umro, poslje cetvrt sahata od moga odlaska iz Tarabica."

. . .

Milan Tarabic je bio veoma ugledan kremanski domacin, poznat kao bogat drvarski trgovac<Mitar je, svojevremeno, prorekao sinovcu Milanu da ce se obogatiti "uz pomoc gore", sto znaci trgovinom drvnom gradjom. Prim. autora.> i dugogodisnji predsednik Kremanske opstine.

Za svoje vreme bio je vrlo obrazovan covek i veliki propagator trezvenjastva u tom kraju. Umro je u dubokoj starosti, nekoliko godina posle drugog svetskog rata.

Prilikom susreta s njim 1950. godine ispricao nam je niz detalja u vezi sa smrcu svoga strica Mitra:

"Bejase lijep majski dan. Sunce upeklo kao usred ljeta. Ja stajah ispred nasih stala, a malo podalje od mene zacuh zvonak zvuk kose.

Zadjem iza kuce i vidim strika Mitra kako kosi nabujalu travu na onoj livadi do same nase avlije. Malo se zastidim sto se sam nisam sjetio da to ucinim, te se ponudim da ga odmijenim, a on mi na to rece: - Neka, bogati, dijete, jos je u meni snage. Bog je dao, a kada dodje sudjeni cas, Bog ce je i uzeti.

Nista po njemu nisam primetio da je neveseo i da ce umrijeti. Stavise, izgledase krepak i vrlo razgovoran, pa mi se opet obrati:

- Vidim te juce kako si rasirio neke novincuge te ih tolkujes i citas. Bogati, sta to toliko ima u njima vazno da si se sav u njih udubio?

Ja mu na to objasnim sta sam procitao u tim novinama, doduse, prilicno bajatim, a on mi na sva ta objasnjenja odgovori:

- Nista te novincuge ne znaju i sve sto ih citaju samo zaludjuju i varaju. Pravu istinu, ovdje, u ovome selu, samo ja znam...No, tebi bi bolje bilo da o necemu drugom razmisljas, a ne o tijem novinetima!

- O cemu? - zapitah ja.

- O tome, u ime Boga, kakvu ces djevojku i iz koje kuce dovesti! Ne znas ti da ce ovdje i po svijem varosima crne guje <pod "crnim gujama" Mitar je video buduce vodovodne cevi. Prim. autora.> iz zemlje svu vodu popiti, te rijeke i potoci nece biti vaki kakvi su sadevo da ti je prava bozija milina da ih gledas. Eto, razmisljaj i o tome, te gledaj da to sprijecis!

Bejase me sramota da o svemu tome govorim s njim kao starijim covekom, a narocito o devojci, te se ponovo vratih stali da posvrsavam neke poslove oko nasih konja.

Ne prodje ni jedan sat, a ja zacujem kako striko Mitar glasno doziva strinu. Pogledam niz livadu i vidim da je skoro cijela pokosena, samo mu ostalo da pokosi jos jedno malo parce. Spazim strinu kako hita prema njemu, a on se, rekao bih, nekako seretski, smijulji na nju.

Kad mu ona pridje, dugo su nesto razgovarali, a zatim strina poce glasno da kuka, narice i da se krsti. Vidim, on je umiruje, koseci i dalje ono nepokoseno parce livade.

U tome se ona povrati kucama, a sve se gruva u prsa i glasno narice. Svi se okupismo oko nje, te nam ona, u prvi mah, rece da je striko Mitar umro.

- Kako umro? - zapitasmo mi - kad ga evo ziva i zdrava na livadi?!

- Ma nije umro, - odgovori nam ona - ali kazo da ce sadevo umrijeti...

Meni nalozi da joj osedlam konja da odjase u Zaharice, da bi zovnula kuma Zariju da ga ispovedi i opoje. Tako i ucinim, te pred nju dovedem konja Bidza, koga sam maloprije otimario.

Iskreno receno, mi svi pomislismo da je striko Mitar malo siso s uma, ali, on sve to vreme sedi sa nama i gleda nas onim pametnim ocima, govoreci:

- Sta vam je ljudi? Ne igra mecka pred vama, da me ovako gledate ko u neko cudo!

Malo posle nam se obrati ovim recima:

- Idite svaki za svojijem poslom, a ja sam sve svoje poslove danaske zavrsio, samo jos ovaj sa crkvom da zavrsim i da miran idem pred Boga.

Niko nije hteo da odstupi od njega, vec ga nekako svi sa interesovanjem zagledasmo, dok se on na sve nas samo blago osmehivao, govoreci nam da nista ne brinemo i da ce i posle njegove smrti biti sve kako treba da bude.

- Zivjece Tarabici dok god postoji ovoga svijeta, pa ne treba niko da se zalosti sto cu ja danaske mrijeti - umirivao nas je on.

Ne potraja dugo vremena, kad eto ti strine i kuma Zarije sa krstom i epitrahiljom. Striko usta sa tronosca i poljubi se sa kumom. Zatim se njih dvojica odvojise od svih nas i podjose dalje put livade koju je on malocas svu pokosio.

Video sam da se o necem vrlo zivo raspravljaju, ali niko od nas nije mogao da razabere nijednu rec. Posle videsmo kako striko Mitar kleknu ispred kuma Zarija, a ovaj ga poskropi bosiokom i prekrsti srebrnim krstom.

U tom klececem stavu, dolje na livadi, Mitar je nesto dugo, sapatom, pricao pop Zariji, te posle doznasmo da se ispovedao.

Zatim obojica podjose porema kucama. Izmedju njih ponovo nasta nekakava rasprava. No, ni ovoga puta mi ne cusmo o cemu su to tako zustro razgovarali. Udjose u kucu i kroz prozor videh kako strina raspremi seciju. Medjutim, ja kao da cuh da joj Mitar rece da to ne treba da cini. Tada videh kako kum i on izadjose iz kuce na livadu na koju striko leze i ukruti se kao da je mrtav. Kad mu kum Zarija ocita molitvu, on mirno ustade kao da nista nije ni bilo te, zajedno, sa kumom, sede za sovru, ali nista ne okusi.

Vec se hvatao prvi sumrak i kum Zarija se oprosti sa strinom. S njim do na kraj avlije idjase striko Mitar. Tu se njih dvojica izljubise, i kad kum zakasa konja, on jos dugo stajase kraj ograde, masuci rukom pop Zariji, sve dotle dok se ovaj ne izgubi sa vidika.

Posle se mirno povrati kuci te leze na onu seciju. Mi svi za njim podjosmo u sobu, ali nas on otera. Pored njega osta samo strina...

Nije potrajalo ni nekoliko minuta kad se zacu njena kuknjava i mi se svi, zaista, uvjerismo da je Mitar odistinski umro. Ja osedlam najboljeg konja Sultu, te galopirajuci stignem kuma Zariju kod Glavicica i saopstim mu vest o smrti strika Mitra.

Kum Zarija mi, tom prilikom, rece kako ga je stric Mitar toga dana molio da ga ispovedi i opoje..."

. . .

Kao i vizija ubistva kraljice Drage i kralja Aleksandra Obrenovica, tako se i ona o ponovnom dolasku Karadjordjevica na presto Srbje obistinila.

O tome prota Zaharije prica, bas onako kako mu je sam Mitar ispricao:

"Po ubistvu kraljice i kralj doci ce loza Karadjordjevica da vlada, ali ce, potom, nastati krvavi ratovi. Zatim ce jopet doci ono nevrijeme kad ce zima biti kao ljeto, a ljeto biti kao zima. Tada ce nastati rat sa Turcima. Na Turke ce udariti cetiri hriscanske drzave i nasa carinarnica bice na Limu. Tada cemo osvojiti i osvijetiti Kosovo...

Uskoro poslje toga nastace Veliki rat u kojem ce se silna krv prolivati. Kad bi sva ova krv rijekom potekla valjala bi kamen od tri oke. Na nasu zemlju navalice tri puta silnija vojska preko rijeke i preci ce ih. Ta ce vojska upropastiti one krajeve kroz koje budne prolazila. Zaci ce daleko u nasu zemlju...Bice teskijeh dana...

Nasa vojska ce popustiti, ali ce najedanput na njeno celo doci pametan coek na konju vrancu, koji ce znati s njom upravljati, pa ce reci: "Naprijed, narode, srpska braco!" Vojska ce tada ozivjeti. Povratice se duh u njoj i ona ce pojuriti dusmanina preko tijeh rijeka. Neprijatelj ce doci do Maljena i Bukova. Sumadija ce najvise pretrpjeti.

Za nase selo ne treba straovati. Ovdje, u ovijem krajevima, puska nece puknuti, ali ako neprijateljska vojska prodje, nece cinjeti nikakvo zlo...Poslje toga, nasa vojska zauzece nesto Bosne i zaustaviti se do Drine. Tako ce cuprija u Visegradu biti pola nasa, a pola njiova. Mi cemo tamo cekati".

Tih ratnih dana, 1915. godine, doslo je u Kremnima do susreta izmedju prote Zaharija i dr Radovana Kazimirovica, koji ce kasnije objaviti knjigu u kojoj ce izneti utiske o ovom susretu.

Tada je prota ispricao dr Kazimirovicu neka saznanja o ovom delu Tarabicevog prorocanstva:

"Ovdje, u ovoj sobi, u kojoj vi sada sjedite, dragi doktore, tu je austrijski djeneral nocivao i odatle naredbe svojoj vojsci izdavao. Meni su ocerali dva vola i dvije krave, vina na pedeset, a rakije na dvadeset metara, ali mi stvari nista nijesu dirali niti odnosili. Samo su mog unuka Ceda pusku sobom uzeli.

Tu, u basci, imamo i crkvenu kapelu, te iz nje, takodje, nista nijesu odnijeli...Dakle, ono sto su uzimali, uzimali su za jelo i pice, ali pustosili nijesu...Sve u svemu, dobro je bilo..."

Detaljnije o samoj propasti Srbije u prvom svetskom ratu govorio je i pokojni Dimitrije-Mira Karic, muz protine najmladje kcerke Drage. Njemu je, kao bliskom clanu svoje familije, prota Zaharije poverio ova vidjenja Mitra Tarabica:

"Tri ljeta, kume Zarija, Srbija ce biti u mraku, te cemo tri Svete Trojice provesti pod dusmanskom vlascu. To ce se zgoditi vako: od severa ce udariti neka velika sila te ce nas ona gaziti i pregaziti. Zemlja ce nam biti pusta. Umirace se od gladi i raznijeh bolesti.,

Za to vrijeme nasa vojska bice u tudjini. Prvo ce biti na jednom mjestu opasanom morima sa svijeh strana. Kad budne svoje rane izvidala, ondakar ce od prijatelja dobiti hrane i dzebane, te ce ponovo preko tudjijeh mora doploviti do nasijeh granica. Kad tu dodje, zaposednuce gore i dolove, te ce ponovo jurisati ka Srbiji i oslobodice ne samo nase, nego i sve one predele u kojima zive nasa braca.

Jos jedno cu ti reci, kume, dusmanska vojska uci ce u Kremna tacno na Lucindan, a iz Kremana ce izaci poslije tri godine jopet na dan tvoje krsne slave, sto ce reci na praznik Svetoga Oca Luke".

- Sve ove vizije Mitra Tarabica u potpunosti su se ispunile i to ovim redosledom:

Dvadeset devetog maja hiljadu devesto trece godine, umesto Obrenovica, na vladarski presto Srbije dosla je dinastija Karadjordjevica.

- Nije proslo mnogo, svega devet godina, a Srbija je zaratila sa Turskom, 1912. godine, zavrsivsi ovaj sukob u svoju korist.

- Posle ovog rata carinarnica Srbije je bila tacno na Limu, odnosno prema onim oblastima Bosne i Sandzaka, koje je drzala Austrougarska imperija.

- Posle ovog rata sa Turskom, tako reci bez predaha, nastaje prvi svetski rat u kome Austrougarska sa najvecim ratnim potencijalom krece na Srbiju i zauzima njene severne i neke centralne oblasti. Ali, zaista, dolazi "covek na vrancu", generac Zivojin Misic, koji vestim komandovanjem i licnim primerom junastva, proteruje neprijatelja sa okupirane teritorije Srbije.

- Austrijanci su bili u veoma teskoj situaciji, pa su zamolili svog saveznika Nemacku za pomoc. Tako su Nemci, "sila sa severa", uputili na Srbiju svoju armiju, pod komandom svog feldmarsala fon Mekenzena.

- Srpska vojska pod udarom ove snazne sile odstupa kroz Albaniju i odlazi na pregrupisavanje i oporavak na Krf.

- Sa Krfa, nasa vojska, krece u Solun da bi, zajedno sa saveznickim armijama, obrazovala solunski front.

- Potpomognuta saveznicima, srpska vojska stupa u ofanzivu i, iz bitke u bitku, konacno pobedjuje Bugare, Austrijance i Nemce.

- Posle teskih borbi, Srbija oslobadja ne samo svoju teritoriju vec i sve one zemlje u kojima je vekovima pod tudjinskom vlascu, ziveo nas jugoslovenski zivalj.

- Sto se tice oslobodjenja sela Kremana, poznato je da je ovo selo okupirano na sam dan krsne slave svestenika Zaharija te je, posle tri godine ropstva, oslobodjeno na praznik istog svetitelja, to jest, na Lucindan, bas onako kako je i rekao protin kum Mitar Tarabic.

Mitrovo vidjenje austrijske okupacije ovih krajeva pokazalo se tacnim - tudjinska vojska na podrucju sela Kremna nije vrsila nikakva zlodela. Sem oduzimanja hrane, drugih kradja i otimacina nije bilo.

Predvidjanje ostalih nedaca se, takodje, u potpunosti obistinilo, jer su se pojavile razne bolesti, od kojih je narod najvise stradao. Mnoge zivote u Srbiji odnela je glad i haranje pegavog i trbusnog tifusa. Bolesti su pogadjale ne samo ljude, vec i stoku. Tako je, za te tri godine neprijateljske okupacije, u citavom uzickom kraju vladala nestasica hrane, cije su se posledice osecale jos dugo posle oslobodjenja Srbije.

. . .

Svaka legenda sadrzi i nesto istine, kao i ova koja govori o nastanku predanja oko izgradnje kremanske crkve.

A evo kako je ona nastala, sta su o ovom seoskom hramu izrekli kremanski vidovnjaci, a prota Zaharije pribelezio:

"Kume Zarija, Kremna dugo nece imati svoje crkve."

"I ti i tvoji potomci dugo cete sluziti sluzbu u Bioski i ovdje kod ove Celije."

"Ti ces umrijeti, a crkve u Kremnima neces docekati."

"Umrijece ti sin, sinovac, i unuk, ali ni oni nece u kremanskoj crkvi molitve ocitati."

"Kade tvoji praunuci budnu zivi i veseli, nijedan od njih nece ovdje zivjeti. Sici ce dolje u Uzice, pa ce se odande, sem nekoliko njih, raseliti daleko, cak do Biograda i po vas cijelome ovom zemaljskom saru."

"Tek izmedju dva velikacka rata, kada mir medju ljudima budne trno ko ziza dogorjele svijece, Kremanci ce otpoceti sa zidanjem crkve te jos malo da budnu gotovi pa ce stati. Sprijecice ih rat."

Ondakar tijeh godina, sem jednoga tvojega praunuka, niko od tvojih pop nece biti. No, taj tvoj praunuk, koji se budne zapopio, nece ovdje zivjeti."

"U Kremna ce ondakar doci jedan pop roda vladicanskog i pod njegovom ce se sluzbom crkva dici."

"Bice ona i gotova, ali zadugo jopet nece biti prave crkve...Bice je tek ondakar kade se u onijem godinama usred bijela dana taj dan budne pretvorio u noc."

To je sve sto su o kremanskoj crkvi izrekli Milos i Mitar Tarabic. Sve drugo moze se pripisati mastovitosti naroda ovoga kraja.

Koliko su te njihove vizije bile tacne uvericemo se sagledavanjem ishoda ovih poruka:

- Cinjenica je da selo Kremna nije imalo svoju crkvu skoro vise od dva veka, odnosno od doseljavanja familija na ovo podrucje, pa sve do danasnjih dana.

Tacno je da su svi svestenici iz familije Zaharica sluzili sluzbu u biostanskoj i staparskoj crkvi, kao i u kremanskoj bogomolji zvanoj "Celija".

Prota Zaharije je umro, a crkva u Kremnima nije bila podignuta.

Umrli su protin sin Kosta i sinovac protojerej Radovan, sluzeci sluzbu u Biosci i u "Celiji".

Kao mlad svestenik umro je u Kremnima 1931. godije i unuk prote Zaharija, Djordje Djoko Zaharic.

Mnogi protini praunuci rodjeni su u Kremnima, ali od njih u ovome selu odavno niko ne zivi. Cim su poodrasli, preselili su se u Uzice. Neki u tom gradu zive i danas. Medjutim, ima ih gotovo na svim kontinentima, ili kako su to lepo Tarabici objasnili: "Bice ih po vascijelom zemaljskom saru..."

- Obistinila se i poruka kremanskih prekognisticara da ce kremanska crkva poceti da se gradi izmedju dva velika rata. Njena izgradnja je, zaista, otpocela tacno u sumrak mira, 1938. godine, uoci izbijanja drugog svetskog sukoba, "kade mir budne trno ko ziza ove dogorjele svijece..."

- Uoci drugog svetskog rata, od toliko svestenika u familiji Zaharic ostao je samo jedan. Bio je to protin praunuk Stjepan Dj. Zaharic, ali ni on nije sluzbovao u Kremnima, vec u jednom mestu kod Aleksandrovca zupskog.

Poslednji svestenik iz ove familije, koji je do kraja svog zivota sluzbovao u Kremnima, bio je Zaharijev sinovac Radovan, koji je tu i umro 1935. godine. Njegovom smrcu, dok je jos praunuk Stjepan bio na skolovanju, svestenicko mesto bilo je upraznjeno pa je za kremanskog paroha rukopolozen mladi svestenik Vukoje Cvijovic, rodom iz uzickog sela Dreznika.

Ovaj svestenik bio je rodjeni sinovac vladike Josipa Cvijovica pa je, samim tim, i poruka Milosa i Mitra u potpunosti realizovana: "a tada ce doci jedan pop od roda vladicanskoga..."

- Gradjenje crkve je zavrseno 1941. godine u martu mesecu, uoci aprilskog rata. Trebalo je da se obave samo unutrasnji radovi, ikonostas i ostalo. Ulaskom Jugoslavije u rat, ti radovi su stali. Za vreme okupacije 1942. godine bilo je zakazano osvecenje crkve, ali iznenadnim nemackim hapsenjem zickog vladike Nikolaja Velimirovica taj svecani cin je odlozen.

Posle oslobodjenja dugo se cekalo na osvecenje ove kremanske bogomolje. U sustini, nedostajala su novcana sredstva za dovrsenje ikonopisa. Osvecenje je najzad odrzano sezdesetih godina i to bas u onoj godini u kojoj se dan pretvorio u noc, onda kada je nastupilo poznato pomracenje sunca.

. . .

Pojavice se ljudi sa zvijezdom na celu. I vladace Uzicem i ovijem krajevima ravno 73 dana, te ce poslje, pred dusmanskom silom, otici preko Drine, Uvca i Lima. Kade se to budne zbilo pojavice se velika glad i zlo pa ce Srbi ratovati, klati se i ubijati jedni druge...

. .

- Savrseno vidjenje postanka i kraja Uzicke Republike iz 1941. godine i pojave "ljudi sa zvijezdom na celu", odnosno partizana, opisano je do detalja koji zbunjuju. Predvidjanje da ce Uzicka Republika trajati isto onoliko dana, koliko je 1941. godine, zaista, i trajala. I to se ostvarilo gotovo hronometarski tacno...

. . .

"Ondakar ce biti mir, a citavim svijetom iznici ce nove drzave, crne, bijele, crvene i zute. Izabrace se jedan izborni sud, te nece dati da ljudi ratuju jedni protivu drugih. Taj izborni sud ce biti nad svijem carevima. Tamo dje se rat pojavi, Sud ce presudjivati i zavoditi ljubav i slogu, umesto omraze i klanja. Taj koji budne dozivio to vrijeme, bice srecan i presecan.

Proci ce podosta godina pa ce neki carevi, mali i velikacki, prestati da postivaju taj Sud, ali ce jopet imati obzira prema njemu, bar rijecima. A pri tom ce raditi ono sto im je volja..."

. . .

"Poslje drugog velikackog rata ljudi takom silom nece ratovati za dugo vremena...Bice ratova, ali nekako malijeh;

jopet ce ginuti hiljade i hiljade ljudi, ali u tijem malijem ratovima, ali velikackog rata joste nece biti;

bice nekoliko ratova blizu carstva judejskoga, pa ce, malo pomalo i tamo nastupiti mir;

u tijem ratovima ratovace brat protivu brata, pa ce se poslje miriti i grliti, ali ce ostati omraza u njima samima;

sve te ratove i bune cinice velikacka carstva od svoje ciste zlobe i pakosti, a oni sto budnu ratovali ubijace jedni druge zbog svoje manite pameti."

. . .

"Vrijeme mira i izobilja trajace dugo. Rodice se mlogo koljena koja ce zivjeti i umrijeti u miru, a da rat budnu doznavali samo preko mudrijeh knjiga, rijeci i raznijeh prikaza..."

"...Nasa carevina ce ojacati i dje se god budne culo ime nase, svi ce nas cijeniti i voljeti. Narod ce jesti samo senicni ljeb, a kukuruzni kade se uzeli. Svi ljudi ce se voziti kolima brez volova a ta ce kola sama od sebe ici. Vuda i svuda, ljudi ce nebom putovati, pa ce odozgor sa neba pogledati dolje, ko da su se na dva Rujna i dvije Tare popeli..."

"...Dolje, u Uzicu, i svudje po ovijem brdima, iznici ce mnoge fabrike, pa ce ljudi zemlju napustiti i u njima raditi. Bice im lijepo duga vremena, ali ce se poslje, jopet, zemlje sjetiti, pa ce od nje svoje vabrike praviti".

. . .

"Mitar mi je svasta kazivo, te je rekao da ce coek plavijeh ociju, a sa zvijezdom na celu prekinuti ljubav sa nasom pravoslavnom bracom, Rusima. On nece njima biti zahvalan ni za to sto sijedi na nasemu prestolju, na koji su ga oni ustolicili i popeli. Nastace velikacka omraza izmedju naske i Rusa. Pasce krv u nama samima. No, te ce se rane lako preboljeti i mi cemo se jopet sa Rusima izmiriti, ali nikad iskreno, nego onako, na rijeci i govoru, da nas drugi ne bi razumjeli, kako jedni druge pritvorujemo i lazemo".

. . .

"Srbija ce najbolje zivjeti kada se na njeno prestolje popne coek plavijeh ociju, na bijelome konju, koji budne u Srbiju dosao i doneo neku novu vjeru. Taj sto se na nase prestolje popne, bice dugovjecan i krepak, te ce umrijeti oko svoje stote godine. On ce voljeti mnogo da lovi, te ce u jednome lovu, nehotice pasti sa svoga konja bijelca i nogu izgubiti. Od toga gubitka noge ce i umrijeti, a ne od starosti svoje.

Poslje njega, doci ce da vlada nasom carevinom nekakva komisija, ali vise nece biti nako kako je bilo."

. . .

"Iako ce u nasoj carevini ljudi zaboraviti na glad i cemer i u velikackom rahatluku zivjeti, brat ce s bratom mrziti i zlo jedan drugom misljeti.

Na nasijem granicama i preko njih pojavice se novi narod. Rasce ti ljudi iz zemlje, ko trava na livadi poslje velikoga dazda, a bice vredni i posteni, te ce na nasu mrziju odgovoriti svojom pamecu. Oni ce paziti jedni druge, ko da su svi braca rodjena. Mi, jopet, od svoje manite pameti misljecemo da sve znamo i umijemo, te cemo onaj narod krstiti nekom novom vjerom koja se budne u nas pojavila, ali svo to krstenje nase zalud ce biti, jerbo ce svi ljudi toga novoga naroda vjerovati samo u sebe i ni u koga vise. Velikacki belaj ce nastati oko toga, jerbo ce taj narod junacan biti.

Mlogo ljeta potrajace taj belaj, ali niko nista ucinjeti ne more, jerbo ce taj narod nicati svuda kao trava. Jedan koji se budne rodio mnogo ljeta poslje tebe, bice cestit i uman, te ce se s tijem narodom u miru razgraniciti. Mi cemo ondakar u slozi zivjeti - oni tamo, mi vodje

i tamo. Taj koji budne cinio to razgranicenje i bice i ko nece biti tvoj rod."

. . .

"Kada Drina kod Bajine Basce budne premoscena na dva mjesta i kada potekne uz Taru, a u istom danu se poklope Veliki petak i Djurdjevdan - tih godina ce nastupiti nekakav velikacki belaj".<*Belaj, rec turskog porekla. Oznacava pojam zla. Prim. autora>

. .

Docekali smo da Drina, bas kod Bajine Baste, bude "premoscena na dva mjesta", spajajuci obale Bosne i Srbije, izgradnjom dva gigantska hidroenergetska objekta.

Zavrsetkom druge reverzibilne brane "Perucac 2" dogodilo se cudo! Drina je potekla uz planinu Taru, puneci veliko akumulaciono jezero, na visinskoj razlici od nekoliko stotina metara.

. .

I trece, zacudjujuce kazivanje da ce Djurdjevdan pasti na Veliki petak, obistinilo se 1983.godine. U crkvenom kalendaru za prostu 1983. godinu moglo se procitati da su se sestog maja "poklopili" Djurdjevdan i Veliki petak.

. .

Ostaje da se vidi kakav to "belaj" treba da nastane kada se ova tri cuda dogode, a dogodila su se.

. . .

"Cijelijem svijetom vladace neka bolescina te niko umijeti nece da joj rane izvida; svi ce kazivati ja znadem, ja znadem, jerbo sam ucen i naucen, a niko nista znati nece.

Lutace ljudi sa mislima okolo i naokolo, a nikako nece moci da nadju pravi lijek, a on ce Bozijom pomocu biti svudje oko njih i u njima samima.

Napravice coek sanduk i u njemu ce biti neko sokocalo sa prikazama, a da nece umijeti sa mnom mrtvim da besjedi, brez obzira sto ce to sokocalo biti blizu ovome drugome svijetu ko vlas do vlasi kose na svijem ljudskim glavama.

Uz pomoc toga sanduka sa sokocalom coek ce moci da vidi sta se svudje na ovome zemaljskome saru cini.

Moci ce odavle iz Kremana da vidi sta se tamo iza sedam gora i sedam mora cini, a da za mene raba bozijeg, sto vas vako u snu i javi mrtav pohodim i sto sam vam vako blizu nece htjeti ni da zna, ni da sazna.

Busice ljudi bunare u zemlji i iz njija vaditi zlato koje ce sve okretati te im davati svijetlost, hitrinu i snagu, a zemlje ce tugom proplakati jer ce na njojzi samoj biti mlogo vise zlata i svijetlosti, no u utrobi njenoj. Boljece je rane od tijeh rupetina.

Umjestio da kose i plaste ljudi ce kopati svudje, dje treba i dje ne treba, a te ce sile biti svudje oko njih, samo sto nece umijeti da zbori i da im kazuje: "Daj, uzmite me, zar ne vidite da sam tuj, svudje oko vas. Tek poslje mnogo ljeta, ljudi ce se sjetiti ove sile prave, pa ce vidjeti kakvu su ludost cinjeli sa tijem svojim rupetinama. Bice te sile i u samijem ljudima, ali ce proci podosta vremena da je oni doznaju i upotrebe. Tako ce covjek zivjeti dugo, mlogo dugo, a da nece umijeti da sam sebe pozna. Bice mlogo raznijeh mudraca koji ce preko svojijeh knjiga misljeti da sve znaju i da sve umiju. Oni ce biti velikacka prepreka da se do ovijeh doznanja dodje, a kade se sve to dozna i spozna, ondakar ce ljudi uvidjeti u kakvoj su zabludi bili, slusajuci ove njiove mudrace.,. Kad se to budne zgodilo, ljudi ce se kajati sto to prije nijesu doznali, jerbo je to doznanje sasvijem prosto.

Radice ljudi jos svakojakih gluposti, pa ce misljeti da sve znaju i umiju, a znati nista nece.

Pojavice se mudraci na Istoku pa ce njiova pamet preci sva mora i sve medje, a ljudi jopet nece zadugo vjerovati ni ovoj mudrosti, pa ce ovu istinu istinsku oglasavati za laz.

Necastivog biti nece u njiovim dusama nego necega mlogo zgoreg od necastivog. Oni ce vjerovati da je sva ta njiova omama istina prava, a nje u njiovijem glavama biti nece.

I kod naske ce biti ko u citavom svijetu. Ljudi ce omrznuti vazduh i ovaj boziji dah i svu boziju ljepotu pa ce bjezati u smrad. Niko ih nece tamo goniti, nego ce oni to sami, od svoje volje, cinjeti.

Ovdje u ovijem nasijem Kremnima mloge ce njive zalivadjene biti, a mloga ognjista ugasena pa ce oni sto su otisli jopet vamo dolaziti da se lijece, da se nadisu vazduha i da ozdrave.

Niko nece htjeti, ni moci, da im kazuje da tuj, u ovome rajskome mjestu, mogu cupove sa zezenim zlatom napuniti, a i da im neko kazuje, zar bi ga oni slusali i culi.

U Srbiji neces moci da razlikujes koje je musko, a koje je zensko celjade. Svi ce iste aljine nositi. Ta nesreca ce nam doci sa drugijeh strana, ali ce se kod nas najvise zadrzati. Vidjece se mladozenja i mlada, a niko nece znati koje je od njih dvoje nevesnik, a ko nevjesta.

Narod ce izglupiti i glupiti sve vise. Radjace se ljudi, a da ne znaju ko im je djed i pradjed. Ljudi ce misljeti da sve znaju, a nista znati nece.

Srbi ce se odvajati jedni od drugijeh, pa ce sve govoriti: "Ja nijesam Srbin, ja nijesam Srbin. Necastivi ce uci u ovaj narod i u posteljku legati sa srpskijem sestrama, majkama i zenama. Praveci im taku djecu da medju Srbima, otkako je vijeka i svijeta goreg roda biti nece. Radjace se sve sami sinji kukavac, a da niko nece u snazi biti da rodi pravoga junaka.

Naske kao da jedno vrijeme u ovijem nasijem predjelima nece ni biti, ni postojati. Otici cemo nedje na sjevernu stranu, te cemo poslje vidjeti kaku smo glupost ucinjeli i jopet cemo se vamo vratiti. Kada se vamo budneno vratili, jopet cemo u svoju pamet doci, te cemo necastivog ocerati da ga vise nikad, u ime bozije, ne vidimo.

Medju ljudima u jednome narodu tamo na sjeveru ko iz vode iznici ce jedan mali coek pa ce ljude uciti ljubavi i druzeljublju, ali i on ce imati mlogo pritvorica i juda i bice cas gore, cas dolje. Niko od tijeh pritvorica nece htjeti da sazna sta je to prava ljudska milost, no ostace njegove mudracke knjige, a i sve rijeci kojima on budne zborio pa ce ljudi vidjeti u kolikoj su zabludi bili. Vidjece da su se ko zene svadjali ni oko sta i ni za sta."

. . .

"Kad miris izidje iz poljskoj cvijeca, kad milost izidje iz covjeka, kad rijeke izgube svoje zdravlje...ondakar ce nastupiti najveci opsti rat..."

. . .

"Svijet ce biti razdvoijen na dva dijela ko ova posrijedi presjecena jabuka...

Ta vocka vise nikada ne more da budne cijela...

Javice se neki treci da svojijem srcem zacijele ovu jabuku, ali od njiove zelje i ljubavi vajde nikakve biti nece."

. . .

"Prije ovoga rata na prijestolje velikackog carstva naroda preko beskrajne vode ustolicice se jedan coek koji budne i <MI>seljak i caus.<D>"

On vise nece davati crvenom caru da se siri i da se bogati, nego ce se s njime siljbociti i prepucavati...

Ondakar ce nastupiti veliki preokret i vise nece biti nako ko sto je bivalo pod drugijem carevima koji su bili na prijestolju ove carevine prije njegovog dolaska.

Taj novi car uzece pusku, ali nece puknuti na crveno carstvo nego ce samo senluciti...

Senlucice i onaj drugi, sto ce kasti, crveni car.

Oni knjazevi koje taj car naroda preko beskrajne vode budne izrodijo sa svojom caricom, bice ljutog ubojitog lica, zeravicijeh ociju, te ce oni puske opaliti."

. . .

"Kad izbije ovaj ljuti rat, tesko onijem vojskama koje budnu uzlecele u nebo, a blago onijem vojnicima koji budnu vojevali po zemlji i po vodi."

. . .

"Ljudi koji budnu vodili ovaj rat imace svoje ucenjake i mudrace koji ce izmisljati svakojaku tanad za svoje topove.

Kade opale, ondakar ce ova tanad, dje god budne pala, umijesto da ubije zamadjijavace sve zivo, ljude, vojsku i stoku.

Ta madjija bacace ih u san, te ce oni nako zamadjijani spavati umijesto da vojuju, a poslje ce se vracati u svoju pamet."

"Mi u tom ratu necemo vojevati, ali ce se drugi biti preko nasijeh glava.

U vazduhu iznad Pozege s neba ce uzareni ljudi padati na zemlju".

. . .

"Vracao sam se vidovnjakom Tarabicem sa vasara u Pozezi. Na izmaku Pozeskog polja Mitar se stade osvrtati preko te prostrane ravnice i zagledati se u nebo: Ja, mili Boze, kume proto, cudesnih cuda sto ce se desiti! Vidis li koliko je ovo Pozesko polje? Jednoga dana bice puno zapaljenih ljudi koji ce buktati kao luc i padati ozgo s neba!"

- E, kume Matija - obrati se Zaharija Mitru njegovim krstenim imenom. - Sad ja vidim da si zaista poludio! Sto to buncas, more?! Otkud zivi ljudi na nebu pa da ozgo padaju zapaljeni.

- Nema ih sad, kume proto, ali ce ih uskoro biti na nebu vise nego tica. Letece na ladjama, s topovima...

- Budibogsnama, kume Mitre, preksrti se! Probudi se, more!

- Ne spavam, kume, ni nocu, nekmoli sad u putu...

Vidi i dobro upamti; ako ne docekas ti kume proto, docekace bar neko tvoj. Pogledaj: celo nebo nad ovom nasom Pozegom gorece jednoga dana kao zapaljeno i ozgo padace u plamenu ladje i ljudi i bice puno polje izgorijelih kao ugljen!

- A ko ce se to tuci u nebu nad Pozegom? I, s kim?

- E, to je to, sto je najcudnovatije, kume: Nisu Srbi! Kao da je Srba nestalo u Srbiji, pa neko drugi nad njom...Pobice se kume proto, strasno Rusi sa Talijanima. Vidim puno to polje izgorjelih ladja spaljenih krila, i zivih ljudi u plamenu, jos vise izgorjelih, pa se kume, smanjili ko djeca!

Prota skinuo citu i krsti se. I Mitar skinuo celepus<*celepus. Stara srpska nacionalna kapa, slicna plitkoj subari ili plicem fesu bez kicanke. (Sajkaca je tek krajem proslog veka, za vreme modernizovanja srpske vojske od strane inicijative kralja Milana, dizajnirana u Becu kao vojnicka kapa.) Prim. autora.> pa se i on krsti i molitva nesto.

Pokri glavu pa ce uplaseno:

- Upamti to, kume, i ne kazuj nikome. Ne sali se! Da i tebe ne proglase ludakom. A kad ce to biti kume proto, ne znam. NE DA MI SE DA VIDIM!

. . .

"Poslje ovog rata na prijestolje svijeta doci ce jedan plemenit i dobrodusan ridji coek.

Blago onome koji to dozivi, jerbo ce taj ridjokosi svijem ljudima donijeti srecu.

On ce biti duga vijeka i vladace sve do smrti svoje od Boga date...

Za vrijeme njegovo ni poslje njega ratova vise nikad biti nece, ali ce tamo u ko zna kojem vremenu i vijeku za ljude, zbog njiovijeh gluposti, nastupiti veliko zlo i omraza ljudska."

. . .

"Vidis kume, kade ljudski rod poslje Opstega rata <*Opsti rat - Treci svetski rat.> stane da zivi u miru i izobilju, sve ce to biti jedan grki<*Grki- gorki.> privid ljudskijeh zabluda, jerbo ce mlogi zaboraviti na Boga, pa ce se klanjati svojoj ljudskoj pameti...

A znas li ti, kume, sta je ljudska pamet prema volji i znanju Bozjem? To nije ni jedna kap vode u najvelikackijem moru!

Otici ce coek i do drugijeh svjetova i tamo zateci prazninu i pustos, ali ce jopet smatrati da sve bolje zna, nego li, Boze prosti, sam Bog.

Tamo sem mira Bozijeg nista vidjeti nece, ali ce srcem i dusom osjetiti svu Boziju ljepotu i snagu. Ljudi ce se kolima voziti i po mjesecu i po zvjezdama. Oni ce tamo traziti drugi zivot, ali tamo zivota vakog kakav je u nas biti nece. Bice ga, ali oni nece umjeti da razumiju da je to zivot nakav kakav jeste.

Onaj koji budne tamo iso, a ne budne, Boze prosti, vjerovo u Boga kako prilici coeku od casti i postenja, taj kada se budne vratijo ce reci: "Ej, vi, ljudi, koji Boga sa sumnjom pominjete, podjete vamo dje sam ja bijo, pa cete ondakar vidjeti sta je snaga i um Boziji!"

Bice i onijeh ljudi koji nece htjeti da razumiju sta je to Bozija moc i kolikacka je njena sila. Njima ce ti ljudi sto budnu pohodili mjesec i zvijezde pricati o onome sto budnu tamo dozivjeli, te ce im reci o tijem beskrajnim i o tijem predjelima bozanskijem, dje nema nikakvoga kraja i nikakvoga pocetka, a ovi ce drugi vrceti glavom i u to vjerovati nece dok se samo gore ne popnu i ondakar doznaju u kolikackoj su zaludnoj pameti bili.

No, sto se godj vise budne znalo, manje ce se ljudi medju sobom voljeti i paziti. Nastace taka omraza da ce im razna sokocala biti preca od svojijeh najblizih.

Coek ce vise vjerovati svome sokocalu, nego svome prvom komsiji...

Oni koji budnu citali i pisali razne knjige s numerama smatrace se da najvise znaju. Ti ljudski mudraci ce sve prepustiti ovijem nizovima te nako kako im numera rece, tako ce zivjeti i raditi. Medju tijem mudracima bice dobrijeh i rcina<*rcin: provincijalizam turskog porekla, ima znacenje zlog i uobrazenog coveka istovremeno.>. Oni rcinasti cinice razne zle marifetluke. Trovace vazduh i vodu i pustati kijamete po morima sinjim, rijekama i zemlji, te ce ljudi naglo umirati od nekakvijeh bolescina. Oni dobri i mudri vidjece da sav taj njihov trud i argatluk <*argatluk: rad, turcizam. Prim. autora.> ne vrijedi ni po lule duvana i da vodi propasti svijeta, te ce umijesto numeracije potraziti svoju pamet, za zamisljajima. Kada se stanu vise baviti zamisljajima, bice blizi Bozijoj mudrosti, ali ce sve dockan biti, jerbo ce oni zli vec svu zemlju upropastiti i nastace pravi pomor. Ondakar ce ljudi bjezati iz varosi u sela i jopet traziti planine i tri krstate gore da tamo, u njima, disu i piju vodu. Oni koji budnu pobjegli spasice sebe i porod svoj, ali ne svi i ne zadugo, jerbo ce se pojaviti velikacka glad. Hrane ce biti po varosima i selima, ali ce svudje otrovata biti. Mlogi ce da bi jeli i najeli se trpati sve u usta, te ce od toga odmah pomrijeti. Onaj koji budne postio i ispostio, taj ce ostati ziv jerbo ce ga sveti Duh cuvati i bice blizi Bogu.

U to vrijeme pomora, u ruskim dalekim gorama pojavice se mladi coek po imenu Mijajlo. Imace svijetlo lice i sav lik ce mu milostan biti. Ljudi ce mu se cuditi kako koraca nebom, a on ce otici do prvog namastira<*namastir: arhaizam grckog porekla, oznacava pojam manastira. Prim. autora.> i zazvoniti na sva namastirska zvona. Narodu koji se budne okupijo oko njega ce kazati:

"Zaboravili ste ko sam i da nijesam umro, nego ziv otiso u nebo."

A ljudi koji ga budu gledali ce reci:

"Nijesmo, nijesmo, ti si svijeti Arhandjel Mijajlo."

Na te njiove rijeci on ce se blago nasmijati, govoreci im:

"Razapeli ste Bogocovjeka i Sina Bozijeg, a Bog vam je dao pamet da njome mislite i ljubite sve oko vas. Postali ste zvijeri i covjekoubice! Nijesam dosao da vas ceram da se <MI>plasite<D> i sa <MI>stravom vjerujete<D>, vec sam medju vama da vas urazumim! Nema vise bogatog ni siromaha, a vi se jopet mrzite, glozite i ubijate. Zaboravili ste na dusu svoju!"

Ondakar ce za Mijajlom poci svi narodi i zemlja ce postati prava rajska basca. Hrana ce iznicati svudje, i u rijekama, morima i sumama. Oni, koji se ondaj rode zivjece srecno i dugovjecno da ce i zaboraviti kada su se rodili.

Mijajlo ce bivati svudje, a ponajvise u Carigradu, sve dok ljudi ne progovore jednim jezikom i jednom vjerom. Poslje ce jopet zadovoljan otici u nebo."

. . .

"Svaki se ljudski iksan rodi da umre", kazivao mi je Mitar. "Ima nekijeh ljudi koji samo u prividu zive lijepo i nekijeh koji se cijeloga zivota pate i zlopate. Nema, moj kume Zarija, nijednoga stvora ljudskoga koji dokle zivi nema nikakvijeh briga. Coek se rodi da u svojoj mladosti budne lijep i krepak, a u starosti da budne grdan i ruzan i slab. Zalud mu je ondakar svako vako zivovanje, uistinu govorijo je Mitar, kada se rodi lijep, a umre grdan i nejak. Nema nijednoga ljudskoga iksana koji se nece sam sa samijem sobom priupitati cerez cega se rodijo da vako zivi i umre?

Dugo ce moj kume Zarija, ljudi tako zivjeti i mrijeti, a da ne budnu znali da kade im dodje vakat da mru to nece biti njiov kraj."

O tome mi je Mitar mlogo govorijo, ali ja ga nijesam mlogo razumijo sta on s time oce da iskaze.

"Vidis, moj kume Zarija", kazivo je on, "coek nema samo jedno svoje oblicje, nego ima dva. Jedno mu ko odijelo sasiju ljudi kade se rodi, a drugo mu daje sam Bog kade mre da bi i poslje zivota ovoga jopet zivijo. To drugo oblicje ti, kume, ne vidis, a ja ga neki put vidim, po prilici ko kade sam vidijo mrtvoga Milosa. To ti je, kume, nako ko, kade lisnata gora u svako proljece jopet zazeleni. Tako coek jopet zivne i kada umre. Ondakar Bog njemu dadne to drugo oblicje vjecno i lijepo. Kade se svaki ljudski stvor u to novo svoje oblicje zaodene, on ode pravo u vjecnost! Coek i jeste rod zemlje i vode, te isto ko i one sto zimi zamiru i lede se u proljece jopet grgolje i proticu i cvjetaju novijem cvijecem i travama."

Ja ga upitam kako to drugo oblicje izgleda i od cega je sazdano a on mi na to rekne: "Da li si ti, kume, vidjeo i cuo kakvog seljaka da ti kaze kako je nedje usred sume na nekakvoj livadi vidjeo vilinsko kolo. E, kume, ako ti to rekne neki pametan coek koji nije tebi doso iz meane, nego iz crkve poslje pricesti, ondaj mu vjeruj da je istinu kazivo i da je uistinu vidjeo kolo vilinsko, jerbo postoji neko upisano vrijeme kade se to njiovo kolo moze vidjeti."

Kade sam ga zapito: Jesu li to vile, Boze prosti, nesto slicno angelima Bozijim, Mitar mi je na taj moj upit odgovorio: "Nijesu to vile angeli Boziji, nego su to cestite djevojke, koje su se rano oprostile od ovoga svijeta u cvijetu mladosti svoje."

O tome mi je joste govorijo, ali je sve to kazivo nekakvijem cudnim rijecima, tako da ga ja nijesam mogo razumijeti. Te rijeci i ta dva ljudka oblicja nijesam mogo pojmiti, mada se on trudijo da mi to bolje i jasnije rece. Pominjo je nekakav Boziji prah u vozduhu, te mi je kazivo da je sve to blizu ljudskoj pameti, a da coek zbog svoga uobrazenja nece ni htjeti to da shvati i razumije."

. . .

RAZGOVORI SA BUDIMIROM MILOSAVLJEVICEM, potomkom Tarabica

- Komunizam ce pobijediti, ali samo uz Bozju pomoc. To ce se desiti kada Mihailo s neba sidje na zemlju...

A zatim dodade:

- To sto ti i ostali nazivate kapitalizmom, to jenjava samo po sebi. Zato sto coek na ovoj zemaljskoj kugli vise nije vo da trpi bilo ciji jaram.

Sto rece Mitar od djavola je gora ljudska omama, to jest zabluda. Rijec je samo o imenu, a ne o pravoj istini.

Citav svijet ide ka jednoj socijali. Ali, ljudi nikad ne mogu biti isti, jer ni u sumi nigde nema istog drveta. Jedan se covek rodi lijep, drugi ruzan. Jedan voli pecenje, a drugi smok...

Kad bi ti svim ljudima, zenama i deci svakog mjeseca davao jednu istu platu, opet ne bi isto zivjeli. Opet bi neko ziveo gore, a neko bolje...

To isto ce doci zajedno sa Mihailom, kada medju ljude bude zavladala ljubav i sloga, vjeciti mir i vjeciti zivot...

. . .

Tako sam u jednoga dana, interesujuci se za visoki natalitet stanovnistva ove nase planete, postavio pitanje opstanka covecanstva, o opasnosti od gladovanja tolikog broja ljudi.

Pogledao je nekud u daljinu, a zatim kao da se vraca sa nekog dalekog puta i kao da me tek tada, prvi put vidi, odjednom, progovorio:

- Sto rece Mitar, znas, ljudi i ne znaju kakvo blago nasa zemlja sadrzi, a jednoga dana kada budu saznali, dogodice se...

Ovde Budo prekinu misao. Ja ga upitah na koju oblast sveta misli, zna li kako je to predvidjao Mitar Tarabic?

- Znas, ne umem tacno da ti kazem gde moze biti ta oblast. Znam da to nije u Evropi, Afirci, a nije ni u Americi.

Dugo sam razmisljao da li je u pitanju daleka Australija, ili opet Amerika...

Sto rece Mitar, to ce biti u jednoj drzavi, u kojoj se svi vole. U toj drzavi vlada sloga, ljubav, veselje i pjesma. Niko nikog ne mrzi.

Svi vjeruju u istog Boga, a ima ih bijelih, crnih, crvenih i izmjesanih u boji koze i u licu...

Znadem da je to jedna velika drzava..Velika skoro ko Evropa. Preko sto miliona zivi u njoj...

No, opet to nije Amerika za koju sam dugo mislio da jeste. U Americi se mnogo ne vole crni sa bjelima i crvenima, a u toj zemlji sto rece Miatr, spaja ih ljubav i sloga.

Tamo, rekao bih, ima dosta suma. Skoro polovina te drzave je pod sumom.

Ima u njoj mjesta gdje ljudska noga jos nije ni krocila. Zbog toga ja mislim da nije Amerika, jer ona nema takvih predela, a osim toga, ona ne spada u juzne zemlje, vec u severne. Zato se valjda i zove - severna, a u toj zemlji juznoj vlada vjecito prolece i ljeto.

E, ono sto je najglavnije, ta zemlja ima jednu veliku rijeku, koja po njoj tece s kraja na kraj drzavne granice. Ogromna je to voda. Skoro kao more.

Kad ova rijeka na kraju svoga puta uvire u jedno veliko more, ona se tamo nekako racva i, tako racvajuci se, utice u tu veliku vodu.

Tu, gde se ona razdvaja, covek ce jednog dana otkriti takvo bogatstvo, koje ce moci da ishrani jos tri ovakve zemljine kugle sa svim njenim ziteljima.

Kada se to otkrije, sto rece Mitar, desice se pravo cudo. Mnogi ljudi pohrlice tamo da zive i bogate se.

Tamo ce iznici nova sela i lijepi i cisti gradovi.

Na uscu te rijeke pristajace velike ladje i odnositi odatle hranu na sve cetiri strane svijeta.

Ali, te ladje i letilice nece biti ovakve, kao sto izgledaju danas, nego mnogo spretnije i vece...

Tako je o tome govorio stari Budimir Milosavljevic, taj "treci covek" kremanskog prorocanstva, obican seljak, zemljoradnik kakvi su bili i Milos i Mitar Tarabic.

. . .

"DOCI CE VREME KADA NECE BITI NI BRDA NI DOLOVA. SVE CE SE TO ZAORATI ISTIM RALOM I ISKOSITI ISTOM KOSOM. NISTA NECE BITI NI MOJE NI TVOJE NEGO SVACIJE I NICIJE! TO VREME CE U NEKIM KNJAZEVINAMA I CAREVINAMA TRAJATI DUZE, A NEGDE KRACE. NECE BITI NI ORACA, NI KOPACA, NI KOSACA. SVI CE ONI U HLADU UZIVATI, A ZEMLJA CE SE OKORAVATI. ONI, IZ TE LADOVINE, POSTACE VAROSANI I TAMO CE BIRICETNO ZIVETI. ALI, SAMO DOTLE, DOK TAMO NE BUDU IZRODILI DECU I UNUCICE. POSLE CE PRESTATI SAV TAJ BIRICETLUK PA CE SE SVI O SVOM JADU ZABAVITI."

. . .

Kao takva ona doslovce glasi ovako: "NEKI LAZNI MUDRACI CE MISLJETI DA SU LJUDI KO GODJ CELE. SVUDJE NA OVIJEM I NA DRUGIJEM STRANAMA PRAVICE MLOGE CELINJAKE I TAMO DJE IMA CVIJETOVA I TAMO DJE JE KOROV. TIJEM MUDRACIMA U PAMETI NECE BITI - DA SE OD KOROVA NE POPASUJE MED. CERACE ONI LJUDE U TE CELINJAKE
PA CE LJUDI U NJIH UNILAZITI I IZLAZITI, OSOKOLJENI KO DA SU NESTA BAJAGI UCINJELI, A OD TE RABOTE NISTA BITI NECE. I U JEDNIJEM I U DRUGIJEM CELINJACIMA BICE MLOGO TRUTOVA TE CE SVO ICE I PICE IZJESTI I POPITI. ZADUGO CE TO VRIJEME BITI, SVE DOK SE LJUDI NE NADJU U JEDNOJ ZDRAVOJ PAMETI I NE UMIJU OCI LADNOM VODOM. POSLJE CE DOCI DRUGI VAKAT I DRUGI ADET I MEDJU LJUDE I MEDJU CELINJAKE PA CE SVI DOBRO ZIVJETI."