Kako kemijsko istraživanje prehrambenih proizvodanapreduje tako se stvar pokazuje sve složenijom. Otkriva
se sve više čimbenika, a onda nakon otkrića svakoga od
njih slijedi napor da ga se izdvoji i spremi u boce ili kutije,
da bi ga se prodalo u ljekarni. Ujedno slijedi napor da ga se
proizvede umjetno, tako da proizvođači ne budu ovisni o
prirodnim izvorima. A općinstvo, koje dobiva obavijesti o
prehrani putem novina i oglasa, zaluđeno plaća visoke cijene
nešto stoje „jednako dobar" (možda i bolji) nadomjestak
cjelovitoj hrani.
Navikli smo se na praksu raščlanjivanja hrane u njezine
raznovrsne hranjive čimbenike - bjelančevine, ugljikohidrate,
masnoće, minerale, vitamine itd. - tako da ne
shvaćamo vrijednost cjelovite hrane. Odavno već ne govorimo
o hrani, naučili smo govoriti o bjelančevinama, ili o
kalciju, ili o vitaminima. Kad uspoređujemo jednu vrstu
hrane s drugom, govorimo o relativnom omjeru bjelančevina,
ili o bitnim aminokiselinama, ili o vitaminu B u
jednoj i drugoj hrani. Neku hranu smatramo boljom samo
zato što posjeduje više bjelančevina ili viši postotak bilo
kojeg vitamina koji je trenutno udarna vijest. Na taj način
određujemo vrijednosti hrane prema ispitanom komadiću,
a gubimo iz vida cjelokupno jelo.
Priroda ne pruža bjelančevine nego cjelovitu hranu.
Njezini vitamini su sastavni dijelovi složene cjeline, njezini
minerali nisu izolirani prehrambeni čimbenici već dijelovi
cjeline. Jednostavno rečeno, mi ne jedemo kalcij već
zelenu salatu, ne jedemo bjelančevinu već orahe, ne jedemo
šećer već datulje. To znači normalno jesti i još se nije
našao nadomjestak ravan prirodnom načinu jedenja.
Među različitim elementima u prehrani postoji međuovisnost,
koja ovakvo usitnjenje hrane zamagljuje. Recipročni
odnos među djelujućim elementima određuje
njihovu vrijednost i korisnost. Pogledajmo bjelančevinu.
Izgubivši potpuno pojam cjelovite hrane kako je priroda
proizvodi, počeli smo pripisivati veću ili manju vrijednost
određenim dijelovima hrane. Tako smo došli do uvjerenja
daje mišićavo meso najbolji izvor bjelančevina. Ali pritom
zanemarujemo činjenicu daje mišićavo meso veoma nezadovoljavajuća
hrana. Mnogo ovisi o ispravnom omjeru i
sastavu bjelančevina i ostalih složenih i neophodnih tvari,
čiju tajnu proizvodnje posjeduje jedino biljka. Ni bjelančevina
per se, ni ugljikohidrat per se, niti kompleks vi-
Uupina B per se, ne garantiraju dobru ishranu, nego je udio
svih potrebnih prehrambenih elemenata u stanju na najbolji
način zadovoljiti svim potrebama djeteta za razvoj i odrasloga
za normalno djelovanje.
Suvremena američka prehrana je velikom većinom denaturalizirana.
Sastoji se od bijelog kruha, oguljene riže,
demineraliziranog kukuruznog brašna i drugih denaturaliziranih
žitarica, pasteriziranog mlijeka, bijelog šećera,
sumporenog suhog voća, sumporenog sirupa, konzerviranog
voća i povrća, torta i kolača i sasvim skuhane hrane.
Iako se takva prehrana ne može učiniti zadovoljavajućom
dodavanjem vitaminskih ekstrakta i umjetnih vitamina ni
dodavanjem minerala iz ljekarne, javni je cilj pobornika
takve hrane učiniti da ljudi i dalje jedu njihova denaturalizirana
jela i da ih dopunjuju umjetnim dodacima, a da ipak
budu dobro hranjeni. Trgovina je ta koja traži zamjenu za
pravu hranu, umjesto da svijetu kaže istinu o njegovoj
prehrani.
Današnji pokušaj stvaranja uravnotežene prehrane izdvajanjem
pojedinih sastojaka hrane iz njihovih prirodnih
spojeva i slažući ih po proizvoljnim mjerilima, od kojih nijedno
nije točno, nije ništa drugo doli komercijalna promidžbena
kampanja, koja je navela puk da prihvati takvu
hranu i da je čak smatra superiornijim od prirodne. Ide se
još i dalje, odlučimo da postoji manjak određenog prehrambenog
čimbenika i onda s njime pretjerujemo, neobazirući
se na dvije poznate činjenice da: 1. - nema
pojedinačnog manjka (nedostaci su uvijek mnogostruki,
jer po samoj naravi ne mogu biti drugačiji), i 2. - izolirani
elementi hrane su beskorisni, j e r se mogu asimilirati samo
zajedno s ostalim elementima u hrani, pa zato jesti previše
jednoga a ne uzeti istovremeno odgovarajući omjer drugih
povezanih elemenata potpuno je beskorisno.
Koncem devetnaestog stoljeća s naglaskom na sumporu,
koji su mlinari dodali brašnu nakon što su postupkom
meljave uništili organske spojeve u žitu, trpali smo u sebe u
obliku zrnaca ili praha sastojke hrane (neke od njih u obliku
lijekova, neke u fragmentima što su nekad bili hrana)
kao što su: kalcij, jod, flor, vitamin C, vitamin D, vitamin
B I , kompleks vitamina B, žitne klice, rižinu ljusku, morsku
mlavu, osušenu, mrvljenu i prešanu lucernu, posno
mlijeko u prahu, bakalarovo ulje, ulje iz jetara morskog psa, aminokiseline, klorofile, crnu melasu, gnjecavi kruh,
mekinje, jogurt, itd., itd. Jedno po jedno je bilo neko vrijeme
u centru pažnje, jedno po jedno je bilo iskorišteno od
strane dijetetičara, lažnih dijetista i liječnika. Ako je u
ovom trenutku najveći naglasak na bjelančevinama, to je
stoga što se krug zatvorio, nije ostalo ništa novo za eksploataciju,
pa se mora ponavljati. Nakon što su odredili prehrambene
vrijednosti spaljujući jelo i mjereći količinu
vrućine, proizveli su kaloričnu vrijednost. Trenutno raspravljaju
o biološkoj vrijednosti bjelančevina u hrani.
Ništa od toga ne služi u mjerenju cjelokupne vrijednosti
ikoje hrane.
Danas ima malo prehrambenih sastojaka koji nisu odvojeni
od svojih sudionika u prirodnoj hrani i upakirani za
prodaju po paprenim cijenama. Jetreni ekstrakt, koji se
ubrizgava potkožno umjesto da ide kroz probavne organe,
bakalarovo ulje, želatina, vitaminski ekstrakti, umjetni vitamini,
mineralni koncentrati, aminokiseline (prirodne i
umjetne), klorofili (izlučeni i umjetni), posno mlijeko u
prahu, mliječni šećer i ostali fragmenti hrane, predstavljaju
suvremeni pristup takozvanog znanstvenog svijeta problemu
prehrane. Milijuni živih primjera promašaja toga programa,
skupa s milijunima što su umrli zbog toga što je
program lažan, morah bi biti dostatni da se i najskeptičniji
uvjere, daje takav pristup prehrambenom pitanju čovjeka
potpuno pogrešan.
Šećer je bio među prvim prehrambenim faktorima
izlučeni ma iz njihovih prirodnih izvora i korištenima od
strane onih kojima ne godi prirodna hrana. Usput rečeno,
što više šećera se izdvoji, to manje prirodne hrane ostaje, te
što više se šećer rafinira, to više gubi na vrijednosti i postaje
škodljiviji. Pravi način uzimanja šećera je jedenje cijele
hrane koja sadrži šećer. Jesti datulje, smokve, grožđe,
grožđice, banane itd. Što vrijedi za šećer, vrijedi i za sve
ostale prehrambene čimbenike. Posno mlijeko u prahu je
bogato bjelančevinama, ali je izgubilo većinu svoje vrijednosti
tijekom postupka odvajanja vrhnja, sušenja i pretvaranja
u prah. Kad se aminokiseline izdvoje iz hrane u kojoj
se prirodno nalaze, odvajaju se od svojih prehrambenih sudionika
i, poput šećera, što ih se više pročišćava, to manja
im je vrijednost.
Činjenica da su neke tvari što se sada prodaju dobivene
iz biljaka ne znači da su jednake onima u samim biljkama.
Postupak izdvajanja iz biljke smanjuje im vrijednost. Uvijek
je bolje jesti cijelu biljku nego neki njezin izdvojeni
djelić. Nemojmo podleći tvrdnjama sebičnih kemičara da
oni znaju napraviti bolju hranu nego sama priroda. Previše
kemičara trpi od samouništavajuće egomanije.
To nastojanje, hraniti čovjeka ulomcima hrane višestruko
nalikuje starom pristupu lijekovima, kojega se svim silama
nastojimo riješiti. Ne samo da ih treba uzimati u
tabletama, prascima ili tekućem stanju, i to u određenim
dozama i učestalosti, već se ti fragmenti često daju potkožnim
injekcijama. Do danas se uložilo mnogo napora
kako bi se izbjegao ljudski probavni trakt. Sada se jede
kroz kožu. Puno igala je probilo omotač ljudskog tijela i
puno je kojekakvih tvari tim putem ubrizgano u krv. Cijeli
prirodni sustav ljudske prehrane zanemaren je u korist profita.
Možda ne bismo trebali biti iznenađeni kad liječničko
osoblje pribjegava takvim lažnim načinima „hranjenja", ali
kada škole takozvanog prirodnog liječenja, koje su negda bile protivnici farmaceutskih lijekova; u sve većem broju
prihvaćaju tu praksu, trebali bismo zastali i zapitati se: „Nismo
li se zaletjeli u opasnu slijepu ulicu?" Surađivao sam
sa zagovornicima prirodnog puta sve dok nisam shvatio, da
njih najčešće zanima ono što međusobno nazivaju „ubrizgavanje".
Čak radije daju umjetne vitamine potkožno nego
vitaminske ekstrakte oralno. Iz „naturopatije" izbacili su
„naturu". To donekle vrijedi i za osteopate i kiropraktičare.
Čitajući reklamni materijal proizvođača nadomjestaka
za hranu čovjek bi mogao pomisliti da se nalazi među starim
homeopatima, j e r toliko govore o „potencijama" i dozama,
da zvuče kao homeopatski vidari. Iz njihova govora
nitko ne bi mogao zaključiti da govore o prehrambenim
čimbenicima. Ali ne treba mnogo da bi se razumjelo, da
ono što oni misle je da možeš slobodno jesti bijeli kruh, uz
uvjet da dnevno progutaš određeni broj „potencija" njihovih
vitamina. Daje oguljena riža dobra za tebe, ako na dan
progutaš dvije kapsule mineralnog koncentrata „šesnaest-
u-jednome", itd.
Proizvođači i preprodavači takvih proizvoda se opravdavaju
tvrdnjom kako je naše tlo iscrpljeno da bi na njemu
mogla rasti odgovarajuća hrana, te d a j e ta hrana tako siromašna,
da joj treba dodavati minerale i vitamine iz drugih
izvora. Ne želeći umanjiti važnost tla, ne kaneći ustvrditi
da dobar dio našeg tla nije teško denaturaliziran, ja bih rekao
da su nedaće našega tla grubo preuveličane od sirane
onih što nude nadomjestke hrane. To im dobro dođe kao
reklama, štoviše to im je glavni argumenat. Slatkorječivi
trgovci i sastavljači reklama toliko ponavljaju priču o siromaštvu
našega tla, o škodljivosti umjetnih gnojiva i opasnosti
od prskanja voća i povrća, da se velik broj ljudi boji
jesti voće i povrće. Uvjerili su ih da ne samo da su ti plodovi
otrovni, već da su također tako siromašni da sadrže malo
ili ništa prehrambenih tvari. Iako u njihovoj tvrdnji ima
zrno istine, njihovo pretjerivanje ima kao cilj prodaju koncentrata,
ekstrakta, umjetnih proizvoda itd.
Proizvođači „prehrambenih nadomjestaka" naglašavaju
činjenicu, da velika većina Amerikanaca pati od loše
ishrane u svim njezinim oblicima, te tvrde da je to zbog
toga što se jede neadekvatna hrana. Oni nas uvjeravaju da
se te nedostatnosti mogu ispraviti jedući njihove „nadomjestke."
Loša ishrana j e , a to treba naglasiti, složena posljedica
mnogih uzroka. Ali proizvođači „nadomjestaka" prešućuju
tu činjenicu pa kažu, budući d a j e nemoguće da svatko uzgaja
svoju vlastitu hranu, da je najbolje pribaviti nedostajuće
prehrambene čimbenike uzimajući „nadomjestke."
Proizvođač, često paradirajući kao znanstveni stručnjak u
prehrani, spreman je ponuditi kao prehrambeni čimbenik
bilo koju česticu hrane za koju misli da bi se mogla prodati,
uz ogromnu zaradu, razumije se.
Ali svatko bi trebao znati, da izdvojeni sastojci hrane ne
posjeduju istu vrijednost kao kad su u normalnoj vezi s
ostalim čimbenicima u hrani. Priroda slaže svoja jela sa
svim pojedinostima i naši napori da odijelimo različite elemente
hrane i strpamo ih u boce ili kutije nisu se pokazali
uspješnima. Znanost je bolja u gradnji mostova nego u
gradnji ljudi. Za to posljednje trebamo slijediti stare, pradavne
uzorke. Tko proučava tu stvar, ako pažljivo prouči sve proizvedene
„nadomjestke" i pročita sve ono što im se pripisuje,
jasno će vidjeti da bijedna žrtva nezadovoljavajuće hrane mora kupovati svu silu raznovrsnih „nadomjestaka" i uzimati
ih svakodnevno. Treba mu željezo, kalcij, j od i drugi
minerali, mora imati BI, B I 2 , D, X, Z, mora imati aminokiseline,
mora imati klorofil, itd., itd., i mora naći različit
„nadomjestak" za svaku od tih potreba. Program postaje
skup, a i bolan, ukoliko se ta „hrana" ubrizgava iglom kroz
kožu.
Ono što Jean Bullit Darlington zove „umjetnom i nadoknađujućom
školom prehrane" sastoji se od ljudi i žena
što se obično smatraju autoritetima na polju prehrane, a
koji, po riječima gđe. Darlington, „podcjenjuju važnost
prirodnih vitamina i drugih sastojaka, dobivenih prirodnim
putem i u prirodnim omjerima" u hrani što je nudi sama
priroda, te umjesto toga „promoviraju te umjetne nadomjestke"
iz komercijalnih pobuda. Svi bitni prehrambeni sastojci
se mogu dobiti iz prirodne hrane. Komercijalni
program nadomještanja prirodnoga umjetnim i izlučenim
vitaminima, mineralima i drugim sastojcima sadrži u sebi
mnoge opasnosti. Tvornički koncentrati, bilo vitaminski,
mineralni, aminokiselinski ili šećerni, što ih prodaju komercijalni
interesi koji odlučno i pod svaku cijenu brane
nezdravo stajalište da su nadomjesci i kompenzatorni sastojci
isto tako dobri (ako ne i bolji) kao i prirodni proizvodi,
ne mogu ni u kojem slučaju pružiti superiornu prehranu
onima koji ih uzimaju.
Postoji jedna grupa prerađivača hrane - mlinari, gulitelji
riže, proizvođači pahuljica za doručak, mljekari itd. -
koji su vrlo zauzeti krađom bitnih hranjivih sastojaka iz
prirodne hrane i prodajom općinstvu polu-hrane i prividne
hrane. A ima i druga grupa prerađivača hrane - proizvođači
„zdrave" hrane i vitaminskih i mineralnih koncentrata -
koji iz drugih izvora izlučuju elemente i vitamine kakve
prva grupa krade iz prirodne hrane, pa ih pakiraju za prodaju
tom istom općinstvu. Nijedna od tih grupa ne želi da svijet
dobije prirodnu hranu bez prerađivanja, jer u prodaji
prerađene hrane leži ogromna zarada. Mliječna industrija i
liječnici i „stručnjaci" za prehranu što se hrane na koritu
mliječne industrije, govore javnosti daje gubitak vitamina
C pri pasterizaciji mlijeka neškodljiv, jer ga se može nadoknaditi
s nekoliko žlica soka od naranče ili rajčica. A pri
tom zaobilaze očiglednu činjenicu, da to povisuje troškove
hranjenja djece i d a j e stoga nedostupno mnogim obiteljima,
da mnoge majke ne znaju ništa o vrijednosti takvih nadomjestaka,
da pasterizacija oštećuje razne osobine
mlijeka što se ne može nadoknaditi nikakvom količinom
sokova, da je konačno prirodni izvorni proizvod uvijek
bolji od prerađene hrane s nadomjescima.
Ista nerazborita stvar se događa sa žitom. Već pri izradi
bijelog brašna gube se svi vitamini i sedamdeset i pet posto
žitnih minerala. Nakon toga proizvođači nadomjestaka
prodaju općinstvu žitne klice, „vitamine" i mineralne koncentrate
kao dopunu njihovu bijelom brašnu. Posebno se
inzistira na kalcije vim preparatima. Isti postupak uklanjanja
minerala i vitamina odvija se i pri izradi bijele riže, a
onda se svijetu prodaju rižine ljuske i umjetni vitaminski i
mineralni koncentrati za dopunu njihovoj oguljenoj riži. Budući da se glavnina hrane u današnjoj Americi prerađuje
na taj način, bilo u tvornicama, bilo u kuhinjama,
dodaci za hranu se nude u svakoj prigodi. Onih dana dok se
fosfor smatrao najvažnijim elementom u mozgu i živčevlju
i javno se govorilo „Nema fosfora - nema mišljenja!", mlinari su, nakon što su meljavom uklonili sav fosfor iz žita,
bijelom brašnu dodavali anorganske fosforne spojeve.
Ako si u stanju naučiti jesti prirodnu hranu, bez prerađivanja
i bez osvećivanja u kuhinji, ti nadomjesti neće
biti potrebni. „Dodaci" i „osnaženja" završit će u limbu
predviđenom za komercijalne proizvode koji su imali svoj
dan i otišli u zaborav, dajući mjesto za nove istovrsne proizvode.
Elementi brane moraju se uzimati zajedno. Nepobitno
je da, na primjer, najmanje pola tuceta i možda više prehrambenih
čimbenika sudjeluju u složenom procesu stvaranja
tvrdog tkiva kao stoje zubna caklina. Fosfor je važan
isto toliko koliko i kalcij, i jedan bez drugoga ili bez vitamina
C i D ne služi ničemu. Ni vitamini ne vrijede bez kalcija
i fosfora.
Proces stvaranja cakline nije izoliran. Ne zbiva se u
zubu. Zbiva se u tijelu i skoro svaka tjelesna funkcija se uključuje
u taj proces. Izgradnja zuba je dio prehrane isto kao
i izgradnja mišića. Djelovanje srca za optok krvi, ili pluća
za opskrbu kisikom, također je dio izgradnje zuba. Prema
tome gradnja zuba je povezana s cijelim organizmom.
Kakvi će biti zubi ne odlučuje prehrana samoga zuba već
cijeloga tijela.
Zato su spektakularni rezultati uzimanja vitamina B, o
kojima često čitamo, obične napuhane priče. Zato vitaminski
ekstrakti i koncentrati, mineralni koncentrati i ekstrakti
druge vrste imaju nisku vrijednost. Zato neishranjenost
nije nikad jednostrana, jer je uzrokovana bilo kojom
vrstom neadekvatnosti hrane.
Ako sklop prehrane ne odgovara sklopu tjelesnih potreba,
tijelo će trpjeti. Jesti previše ovog ili onog elementa ne
ispravlja manjak prehrane, uobičajene u našoj zemlji. Liebig
je dobro izrazio to načelo u svojem djelu ,£akon minimuma":
„Razvitak živih bića je uvjetovan elementom koji najviše
nedostaje."
U hrani možemo koristiti jedan element samo u omjeru
prema drugim povezanim elementima. S jednim elementom
možemo graditi samo utoliko ako smo opskrbljeni
drugim elementima potrebnima za gradnju istog organa.
Možemo jednim elementom proizvesti lučevine samo u
omjeru prisutne količine drugih elemenata potrebnih za
lučenje. Evo nekoliko važnih pojedinosti, koje naglašavam
čitateljima:
Ne znamo koliko tijelu treba bilo kojeg elementa u hrani.
Ne znamo još uvijek koji sve elementi sudjeluju u građi
i funkcijama ljudskog tijela.
Ne znamo jesu li otkriveni svi vitamini.
Ne znamo ima li i drugih neočekivanih prehrambenih
čimbenika u hrani, koji su isto tako bitni kao i oni poznati.
Kako stvari stoje, ima samo jedan siguran izvor prehrane,
samo jedan izvor koji nas je u stanju opskrbiti svim znanim
i neznanim prehrambenim elementima, a taj izvor je
prirodna hrana.U svježem voću i povrću i koštunjačama, ili njihovim
sokovima, nalaze se svi minerali, vitamini i visokogradne
bjelančevine, sve tvari potrebne tijelu za rast i razvoj do
idealnog fizičkog, duševnog i moralnog stanja i za neograničeno
održavanje loga stanja.
Svježa hrana, zelena hrana, cjelovita prirodna hrana,
neprerađena i nerafinirana hrana, hrana koja nije izgubila svoje Sastojka niti joj je životna vrijednost upropaštena grijanjem,
sušenjem, kuhanjem, konzerviranjem i
pročišćavanjem, takva hrana je puna elemenata superiorne
prehrane. Doći će dan, nadamo se, kad će naš svijet
konačno prepoznati tu jednostavnu činjenicu.
Ono što ova zemlja treba je jedan veliki učitelj, netko s
nadnaravnim očima tko može sagledati korijen naših nevolja,
uzroke čovjekove tromosti i stalnog traženja stimulansa,
uzroke čovjekova propadanja, slabosti, oronulosti,
impotencije i trpljenja.
Netko tko dobro poznaje tajne prirode, tko poznaje
čudesna svojstva voća, svježeg povrća i koštunjača. I tko
može razbuditi naš svijet kako ga nitko nikad prije nije razbudio.
Na tragu takvog spasitelja naše nacije ostale bi hrpe keramičkih
krhotina, nepotrebnih lonaca, porazbijanih peći i
zgarišta tvornica „hrane". Naš narod mora biti opijen oduševljenjem
i željom za novim životom, utemeljenim na superiornoj
ishrani. Čovjek koji mogne potresti ovu naciju do
temelja i vratili je u stanje iskonskog zdravlja i savršenstva
bit će veći od svih vojskovođa, veći od znanstvenika ili
pronalazača što posvećuje sve svoje sposobnosti i snage na
usavršavanje nekog novog stroja za uništavanje.
