-->
Prikazani su postovi s oznakom Knjige. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Knjige. Prikaži sve postove

U prigradskim naseljima, većim i manjim mjestima, u zadnje je vrijeme izgrađeno i još se uvijek gradi mnogo novih kuća. Često su radovi još u toku a pred kućom je već zasađeno cvijeće, zeleni se novoposađeni bor i breza. Čovjek ima potrebu da uljepša svoju okolicu zelenom tratinom, cvijećem, ukrasnim grmljem i drvećima. Kako uklopiti povrtnjak?



Povrće iz vlastitog vrta

Iz predgovora, a više o tome >>> DOWNLOAD

Nikolaj Levašov (1961- 2012), ruski pseudonaučnik i okultista, pisac, a bavio se i kvantnom medicinom. Napisao je nekoliko knjiga o Univerzumu, istoriji Slovena, poreklu čoveka na Zemlji i slično. Neke od njegovih knjiga su klasifikovane kao antisemitističke i ekstremne i zabranjene su u Rusiji. Bio je i vođa javne organizacije „Renesansa. Zlatno doba“ koja je od strane Ruske pravoslavne crkve označena kao destruktivni kult 

Nikolaj Levašov (1961- 2012), ruski pseudonaučnik i okultista, pisac, a bavio se i kvantnom medicinom.



PREDGOVOR iz knjige Rusija u zakrivljenim ogledalima koja je zabranjena u Rusiji:

“Ja, kao i bilo koji Rus, uvek sam bio zainteresovan za istoriju svoje domovine. Kao dete sam čitao istorijske romane, knjige o istoriji, o Rusiji i ostatku sveta. Sa
dostupnim istorijskim informacijama, kod mene, sve se više i više javljala konfuzija I bes, koje su mi punile srce i um. Svi narodi na zemlji, bez obzira na njihovu stvarnu ulogu u sudbini sveta, napisali su o sebi Veliku Istoriju, koristeći se kako stvarnim događajima, tako i njihovim narodnim tradicijama i istinitim pričama. I u tome nije bilo ničeg neobičnog, ako ne bi bilo jedne stvari: sve gde se u obzir uzima Rusija, ispoljava se eksplicitno otvorena mržnja onih koji su pisali istoriju ruskog naroda.
Sloveni, po njihovom mišljenju, su do devetog veka živeli u zemljanim jamama i bili toliko primitivni da čak nisu imali svoju državu, te su morali da pozovu Varjage da im je naprave. I u tom neznanju su živeli dok tada nepoznati, Sveti Ćirilo i Metodije nisu uspostavili u devetom veku slovensku pismenost, na osnovu grčke, i doneli na taj način "svetlost znanja" prastarim Slovenima. I Mongolo-Tatari su tri stotine godina držali u ropstvu ruski narod, i generalno je Petar Veliki otvorio prozor u Evropu i transformisao Rusiju na način da liči na Evropu. Rusija je postala veliko carstvo, I tako dalje i tako dalje. Bilo koja, više ili manje obrazovana osoba, shvata da se istorija piše po nalogu vlasti, i prepisuje po potrebi i željama. I konačno, postavlja se prirodno pitanje, ko naređuje podobnu "muziku" i ko su ti "istoričari" i zašto nisu učinili sve da se sačuva ruska istorija, slično onome kako su učinili jevrejski istoričari, kineski, grčki, rimski i drugi narodi i carstva? Ispostavilo se da je moderna istorija ruskog naroda aktivno prepravljana kada je dinastija Romanov, došla na vlast 1613. godine, a posle revolucije, baklju su preuzeli boljševici. Ko su "naručioci" ruske istorije? Hajde da pogledamo ko su izvođači. Romanovsku rusku istoriju napravili su u 18. veku, Bajer, Miler i Šlecer. Svi potpuno rasni Nemci koji nikada nisu naučili da govore ruski, čak ni u starosti, ali, ipak, napisali su istoriju ruske države. Među njihovim "naslednicima" takođe je veoma teško naći nekog Rusa po nacionalnosti. Interesantno je, kako se ispostavilo, da istoriju ruskog naroda pišu svi - Nemci, Jevreji, itd.. Da li su Rusi do te mere primitivni, da ni svoju istoriju ne mogu da napišu, već pozivaju sebi strane istoričare“...

Download knjige OVDE

psihologija
PERSONA KAO ISEČAK IZ KOLEKTIVNE PSIHE
U ovom poglavlju susrećemo se sa jednim problemom koji je pogodan, ako se previdi, da dovede
do velikih zabuna. Prethodno sam pomenuo da se pomoću analize nesvesnog svesti pridodaju lični sadržaji i pri tom sam predložio da se potisnuti, ali oni delovi nesvesnog koji se mogu privesti u svest, označe kao lično nesvesno. Dalje sam pokazao kako dodavanjem dubljih slojeva nesvesnog, za koje preporučujem naziv kolektivno nesvesno, dolazi do proširenja ličnosti koje vodi u stanje inflacije. Ovo stanje se dostiže pomoću jednostavnog nastavljanja analitičkog rada, kao što je bio slučaj u mom prethodnom primeru. Nastavljanjem analize pridružujemo još bezlične, opšte osnovne osobine čovečanstva ličnoj svesti, zbog čega dolazi do već opisane inflacije, koja bi
se u neku ruku mogla smatrati neprijatnom posledicom procesa privođenja u svest.
Svesna ličnost je više ili manje samovoljni isečak iz kolektivne psihe. 
 Ona se sastoji od zbira psihičkih činjenica, koje
se osećaju kao lične. Atribut »ličan« izražava isključivu pripadnost toj određenoj ličnosti. Svest koja je samo lična naglašava sa izvesnom strašljivošću prava na vlasništvo nad svojim sadržajima i pokušava na taj način da stvori celinu. A svi oni sadržaji koji ne odgovaraju ovoj celini, ili se previđaju i zaboravljaju ili potiskuju i odriču. I ovo je neka vrsta samo vaspitanja, ali previše samovoljna i isuviše nasilna. Mora se isuviše opšteljudskog žrtvovati na račun idealne slike, koju bi čovek želeo da postigne. Stoga su ovakvi »individualni« ljudi vrlo osetljivi, jer im se isuviše
lako dešava nešto što im privodi u svest poneki nepoželjni deo njihovog stvarnog (»individualnog«) karaktera. Ovaj, često sa mnogo truda stvoreni isečak iz kolektivne psihe, označio sam kao persona. Reč persona je za ovo zaista pogodan izraz, jer persona je prvobitno bila maska koju je nosio glumac i koja je označavala ulogu u kojoj je on nastupao.
Naime, ako se usudimo da preduzmemo tačnije diferenciranje onoga što važi kao lični i kao bezlični psihički materijal, onda se ubrzo nalazimo u velikoj nedoumici, reći isto ono što smo kazali o kolektivno nesvesnom, naime da je svuda prisutna. Zahvaljujući okolnosti da je persona više ili manje slučajni ili namerni isečak iz kolektivne psihe, možemo poverovati zabludi da personu in toto smatramo nečim »individualnim«; ona je, međutim, kako već ime kaže, samo maska kolektivne psihe, [maska koja simulira individualnost, koja čini da i drugi i ona sama veruje da je individualna, dok je ipak samo igrana uloga u kojoj govori kolektivna psiha.  Ako analiziramo personu, onda skidamo masku i otkrivamo da je ono što je izgledalo individualno u osnovi kolektivno, da je, drugim recima, persona samo maska kolektivne psihe. U osnovi uzev persona nije ništa »stvarno«. Ona je kompromis o tome »kako pojedinac u društvu izgleda«. On uzima jedno ime, stiče titulu, zastupa ustanovu i predstavlja ovo ili ono.
  To je naravno u izvesnom smislu stvarno, ali u odnosu na individualnost dotičnog deluje kao sekundarna stvarnost, kao kompromisna tvorevina u čijem su formiranju ponekada drugi mnogo više učestvovali nego on sam. Persona je privid, dvodimenzionalna stvarnost, kako bi se u šali moglo reći. Bilo bi nepravično ostaviti činjenice u ovom stanju izlaganja, bez istovremenog priznanja da u specifičnom izboru i u definiciji persone već leži nešto individualno i da je Sopstvenost (selbst), tj. ona prava individualnost, uprkos isključivog identiteta svesnog Ja sa personom, ipak uvek prisutna i, ako ne direktno, onda indirektno primetna. lako je svest Ja identična sa personom — onom kompromisnom formacijom sa kojom se pojedinac pojavljuje pred kolektivom i tako igra neku ulogu — ipak nesvesna Sopstvenost ne može biti potisnuta u tolikoj meri da se uopšte ne primećuje. Njen uticaj se pojavljuje u posebnoj vrsti kontrasnih i kompenzatornih sadržaja nesvesnog.
 Čisto lični stav svesti podstiče reakcije od strane nesvesnog, koje, pored ličnih potisnutih sadržaja, sadrže začetke individualnog razvitka ispod plašta kolektivnih fantazija.

 Pomoću analize lično nesvesnog privodi se u svest i kolektivni materijal istovremeno sa elementima individualnosti.
 Svestan sam da je ovaj rezultat nerazumljiv onome ko nije upoznat sa mojim shvatanjima i mojom tehnikom, a posebno neshvatljiv onom ko je naučio da nesvesno posmatra sa ugla Frojdove teorije. Ali ako se čitalac seti mog primera studentkinje filozofije, onda pomoću ovog može stvoriti predstavu o onome što podrazumevam pod mojom formulacijom.  U početku terapijskog postupka pacijentkinja nije bila svesna činjenice da je njen odnos prema ocu bio u stvari vezanost za oca i da je ona stoga tražila čoveka sličnog ocu, koga je onda dočekala svojim intelektom. Ovo po sebi ne bi bio promašaj da njen intelekt nije imao svojstveni protesni karakter, karakter koji se, na žalost, često sreće kod žena intelektualki. Jedan ovakav intelekt stalno traži da kod drugog dokaže neku grešku, osobito voli da bude kritičan sa istovremeno istaknutom neprijatnom ličnom notom, a ipak želi da se smatra objektivnim. Ovo redovno muškarcima kvari raspoloženje naročito kada ova kritika pogađa ranjivu tačku koja bi se, u korist uspešne diskusije, trebala izbegavati. Ali osobenost ovog ženskog intelekta je da na nesreću manje insistira na uspešnoj diskusiji već mnogo pre traži slaba mesta, da bi se onda za njih zakačio i time iritirao muškarca. Vrlo retko je ovo' svesna namera,* već mnogo pre nesvesni cilj da se muškarac prisili da pokaže svoju nadmoćnošt i da se na ovaj način učini dostojnim divljenja.
 Po pravilu muškarac ne primećuje da treba da uskoči u ulogu heroja i ovo »peckanje« nalazi tako neprijatnim da ubuduće izbegava susret sa takvom damom. Konačno njoj preostaje samo onaj muškarac koji od početka odgovara manjom kartom i stoga nije za divljenje. Ovde je, naravno, moja pacijentkinja imala mnogo materijala za razmišljanje, pošto nije imala pojma o čitavoj ovoj igri. Osim toga trebalo je da sagleda još i realan roman, koji se još od detinjstva odigravao između nje i njenog oca. Odvelo bi nas isuviše daleko ako bi ovde iscrpno trebalo da opišem kako se ona već vrlo rano nesvesno i sa suosećanjem povezala sa onom zasenčenom očevom stranom koja je bila okrenuta od majke i na taj način se — daleko iznad njenog uzrasta — suprotstavljala majci kao rivalka. Sve je ovo bio sadržaj analize lično nesvesnog.
Kako me ovo već iz profesionalnih razloga nije smelo da iritira, neizbežno sam postao heroj i otac-ljubavnik. Takođe i prenos je na prvom mestu bio sadržaj lično nesvesnog. Moja herojska uloga je bila čist privid i, kao što sam ja na ovaj način postao samo fantom, tako je ona igrala njenu tradicionalnu ulogu premudre, odrasle majke-ćerke-ljubavnice koja sve razume, samo jednu ulogu, personu iza koje je ležalo skriveno njeno stvarno i pravo biće, njena individualna Sopstvenost. Ukoliko se ona na prvom mestu sasvim identifikovala sa njenom ulogom, uopšte nije bila svesna same sebe. Ona je još uvek bila u magli njenog infantilnog sveta i još uopšte nije bila otkrila pravi svet. Ali, u istoj meri u kojoj je kroz analizu postala svesna prirode svog prenosa, javili su se i oni snovi o kojima sam govorio u I poglavlju. Ovi snovi su doneli delove kolektivno nesvesnog, sa čim se raspao i njen infantilni svet a time i herojska igra. Ono je došla sebi i prihvatila sopstvene stvarne mogućnosti. Na ovaj način obično protiče najveći broj slučajeva, koji su u znatnoj meri dovoljno analizovani. Da se svest njene individualnosti vremenski podudara upravo sa oživljavanjem arhaične slike boga, ni u kom slučaju nije samo usamljena koincidencija, već vrlo čest događaj koji, po moni mišljenju, odgovara nesvesnoj zakonomernosti.
  Posle ovog udaljavanja vratimo se našem započetom razmatranju.
Kada se ukinu lična potiskivanja, tada izranjaju međusobno stopljeni, individualnost i kolektivna psiha i zamenjuju prethodno potisnute, lične fantazije. Fantazije i snovi koji se javljaju od sada poprimaju nešto drugačiji izgled. Nesumnjivi znak kolektivnih slika izgleda da je »kosmičnost«, naime vezivanje snenih i fantastičnih slika za kosmičke kvalitete, kao što su vremenska i prostorna beskonačnost, enormna brzina i rasprostranjenost kretanja, »astrološke« povezanosti, telurska, lunarne i solarne analogije, bitne telesne izmene proporcija itd. Takođe i jasno korišćenje mitoloških i religijskih motiva u snu ukazuje na aktivnost kolektivno nesvesnog.
  
Kolektivni elemenat vrlo često se najavljuje pomoću čudnovatih simptoma, 2 npr. u snu čovek leti kroz vasionu kao kometa, on je zemlja ili sunce, ili zvezde, ili je izvanredno veliki ili patuljasto mali, ili je umro, ili na nepoznatom mestu, samom sebi stran, zbunjen ili sumanut itd.
Isto tako se javlja osećanje dezorijentacije, nesvestice i si. zajedno sa simptomima inflacije.
Obilje mogućnosti kolektivne psihe deluje zaslepljujuće i zbunjujuće. Sa raspadom persone nailazi oslobađanje upravljane fantazije, koja nije na izgled ništa drugo do specifična delatnost kolektivne psihe. Ova delatnost privodi sadržaje u svest o čijem se postojanju prethodno nije ni slutilo. Ali u onoj meri u kojoj raste uticaj kolektivno nesvesnog, gubi svest svoju vodeću ulogu. Neprimetno svest postaje ono što je vođeno, pošto postepeno vodstvo preuzima nesvestan i bezličan proces. Tako se svesna ličnost neprimetno, kao jedna između ostalih figura pomera na
šahovskoj tabli nevidljivog igrača.
  
A igrač je taj koji odlučuje u sudbonosnoj partiji, a ne svest i njena namera. Na ovaj način je u prethodno pomenutom primeru došlo do oslobađanja od prenosa, koje je svesno izgledalo nemoguće. Nastajanje ovog procesa je neizbežno, svuda gde je neophodno da se izađe iz prividno nerešive teškoće. Naglašavam da, ova neophodnost samo po sebi razumljivo, nije prisutna u svim slučajevima neuroza time što možda kod većine pre svega dolazi u obzir uklanjanje trenutnih teškoća prilagođavanja. Teški slučajevi se svakako ne mogu izlečiti bez dubljih »karakternih izmena«, odnosno promene stavova. U najvećem broju slučajeva prilagođavanje realnosti zahteva toliko rada da dugo vremena uopšte ne dolazi u obzir prilagođavanje prema unutra, na kolektivno nesvesno, Ali ako ovo prilagođavanje prema unutra postane problem, onda se iz nesvesnog javlja svojstvena, neodoljiva privlacnost, koja bitno upliviše na svesni životni pravac. Prevaga nesvesnog uticaja je zajedno sa tim skopčanim raspadom persone i smanjenjem vodeće snage svesti, stanje psihičkog poremećaja ravnoteže, koji se u slučaju analitičkog tretmana
postiže veštački sa namerom lekara da otkloni teškoće koje zadržavaju dalji razvitak. Naravno da postoji beskrajno mnogo prepreka koje se mogu savladati pomoću dobrog saveta, nešto moralne podrške, pomoću uvida ili nešto dobre volje od strane pacijenta. Na taj način mogu se postići i vrlo lepi terapijski uspesi. Ne retko postoje slučajevi gde čovek o nesvesnom uopšte nema šta da kaže. Ali ima i teškoća čije se zadovoljavajuće rešenje uopšte ne može sagledati. Ako u ovim slučajevima pre terapijskog postupka ne dođe do psihičkog poremećaja ravnoteže, tada će ovaj sigurno nastupiti u toku postupka i to vrlo često bez nekog aktivnog udela lekara. Cesto izgleda tako kao da su ovi pacijenti samo čekali na pouzdanog čoveka da bi, prepuštajući sebe, mogli da klonu. Ovakav gubitak ravnoteže u principu je sličan psihotičnom poremećaju, to jest on se od početnog stadijuma duševne bolesti razlikuje samo po tome što u daljem toku vodi u ozdravljenje, dok onaj drugi vodi u sve veće pustošenje. To je stanje panike, prepuštanja pred na izgled beznadežnim zapletom. Najčešće ovom prethode očajnički voljni napori da se ovlada teškoćama i tada dolazi do sloma u kome propada do tada vodeća volja. Ovim putem oslobođena energija nestaje iz svesti i u neku ruku prelazi u nesvesno. Činjenica je da se u ovakvim trenucima javljaju prvi znaci nesvesne delatnosti. (Ukazujem na primer duševno bolesnog mladića). Očigledno da je energija koja je napustila svest oživela nesvesno. Neposredna posledica je promena svesnog stava. Lako se može predstaviti da je u slučaju pomenutog mladića jedan jači mozak onu viziju zvezda mogao shvatiti kao spasonosno otkrovenje a ljudski bol mogao sagledati subspeciae aeternitatis, i tako uspešno povratiti izgubljenu prisebnost.
Na ovaj način bila bi otklonjena na izgled nesavladiva prepreka. Stoga gubitak, ravnoteže posmatram kao nešto svrsishodno, pošto ovaj zamjenjuje, zakazujuću svest pomoću automatske i instinktivne delatnosti nesvesnog, čiji je cilj uspostavljanje nove ravnoteže koju i postiže — pod pretpostavkom da je svest kadra da asimiluje sadržaje koje produkuje nesvesno, to jest da ih shvati i obradi. Ako se nesvesno jednostavno probije u svest, onda dolazi do psihotičnog stanja. U slučaju da ne može potpuno da se probije i da dostigne razumevanje, onda nastaje konflikt koji parališe svaki napredak. Sa pitanjem razumevanja kolektivno nesvesnog dospevamo do znatnih teškoća, koje su predmet razmatranja u sledećem poglavlju.
✯ ✯ ✯ ✯ ✯ ✯

Dion Fortune, pravim imenom Violet Mary Firth Evans je velška okultistkinja, rođena od oca solisitora (pravni savetnik u Velikoj Britaniji koji nema pravo zastupanja pred višim sudovima) i majke crkvene „isceliteljke“. 

Magija


Pseudonim Dion Fortune uzela je prema porodičnom sloganu "Deo, non fortuna" (S Bogom, ne sudbinom). Sa dvadeset godina doživela nervni slom, koji je prema njenom kazivanju “psihičkim napadom” uzrokovala njena poslodavka. Nakon toga počela se zanimati za psihoanalizu i okultizam. Vremenom je prišla Teozofskom društvu i Hermetičkom redu Zlatne zore, te je počela pisati publikacije i knjige kojima je pridonela razvoju zapadne hermetičke tradicije. Oko 1921. godine istupila je iz Zlatne zore i zajedno s istomišljenicima osnovala sopstvenu "Zajednicu unutrašnjeg svetla".

Kako to izgleda kad poslodavka “napadne magijom” i slične maštarije možete pročitati u njenoj knjizi Psihička samoodbrana koja se nalazi OVDE


I zbilja, ulazili su u Prestonicu, ali Martin nije mogao, od guste magle, da vidi kako i na koji način su tu dospeli. Međutim, toliko toga neobičnog mu se desilo poslednjih dana da se nije začudio tom volšebnom ulasku u Prestonicu, štaviše, nije želeo ni da razmišlja o tome.

Đelmaš David


Prestonica, o kojoj su svi govorili, ali u čije postojanje nije niko verovao, razočarala ga je na prvi pogled. Sve što se moglo videti bilo je nekoliko kućeraka, naherenih i ružnih, blatnjave ulice bez vozila i nekakva telesa, što bi trebalo da budu ljudi, kako se sporo i beživotno kreću sudarajući se neprekidno jedni sa drugima. Utisak bede i očaja nije mogla da popravi ni dopadljiva zgrada pred koju stigoše. Beše to umereno kitnjasta građevina starog stila, nad čijim ulazom stajaše natpis: POZORIŠTE POVRATKA.

Uniformisani lakej istrča pred njih i uz dubok naklon poželi im dobrodošlicu u, kako reče, Mistika klub. Nikolas, pripremljen, zahvali se učtivo i blagonaklono ubaci neku opasku o uniformi i retko dobrom ukusu njenog vlasnika. Lujza potvrdi da zbilja nije do sada srela nekoga tako profinjenog, koji sa toliko stila nosi zaista prelepu uniformu. Lakej se zadovoljno smeškaše, zatim reče Martinu da ima zlatno dete, a supruga mu je- tu napravi još jedan naklon, poljubivši pritom Lujzi ruku-j ednostavno divna. Sve to beše tako groteskno i Martin ne odoli i reče:

- Stigli smo u nekakav cirkus, čini se. Ti si klovn, zar ne? Uniforma ti je smešna, mora da si jako zabavan. Jedva čekam da počne predstava.
Lakej se namršti, Nikolas i Lujza prekorno odmahivahu glavama, potom Lujza priđe lakeju i nešto mu prošapta, nakon čega ovaj reče:
- Kod nas, gospodine, te budalaštine ne prolaze. A predstava počinje, zbog nje ste ovde, plašim se samo da neće biti možda baš toliko zabavna.
Napokon uđoše, najpre u blještavi hodnik, zatim pravo u ogromnu salu koja beše, na veliko Martinovo čuđenje, ispunjena gledaocima što ih burnim aplauzom pozdraviše čim stupiše u nju. Lakej ih sprovede do prvih redova gde behu upražnjena tri mesta, onda sa zadivljujućom lakoćom spretno skoči na pozornicu.
- Draga publiko, pozdravimo još jednom naše uvažene goste!
Ponovo aplauz, zatim lakej nastavi:
- Jedan od naših gostiju, g. Martin, bivši kontrolor, izrazio je želju da pogleda cirkusku predstavu, tako da smo primorani da izvršimo manje ispravke u današnjem programu.
Bura zvižduka ga prekide, ali on, ne obazirući se previše na to, nastavi:
- Potrebni su nam dobrovoljci!

Nastade velika gužva, više njih dotrča do pozornice, ali lakej reče da će dvoje biti sasvim dovoljno, izabra zatim dve žene i glasno, da nadjača žamor, povika:
- Pogledaj narode ono što više nikad videti nećeš! Samo danas i samo sada- velika predstava po želji naših gostiju, a sve u slavu života, Velikog Hrama i Znaka!
Nastade tišina i napetost publike poraste nakon tih reči. Jedna od izabranih žena, mlađa, priđe drvenoj kutiji kojoj je nedostajala jedna stranica, a što je u međuvremenu dovukoše radnici, a onda uvuče glavu u otvor, očito i napravljenim u tu svrhu. Glava joj beše okrenuta ka publici i ona sa smeškom pogleda Nikolasa, zatim namignu Martinu i kao da htede nešto da mu kaže, ali nemade više vremena za to- glava joj se sada kotrljaše podijumom ostavljajući krvav trag za sobom. Lakej, uzvikujući nešto nerazumljivo, podiže sekiru u vis i praćen oduševljenim poklicima gledališta odgurnu nogom beživotno truplo. Druga žena mu priđe, uze sekiru iz njegovih ruku i srećnog izraza lica poče da liže okrvavljenu oštricu. Onda učini isto što i devojka pre nje. Nakon nekoliko trenutaka i njena glava pade sa treskom, otkotrljavši se do prvih redova u gledalištu.
Martin sve to posmatraše mirno, nije osetio nikakvo uzbuđenje, čak ni kada je shvatio da te žene možda neće, kao u pravoj iluzionističkoj predstavi, ponovo oživeti. Mogli su da rade šta hoće, to nije imalo nikakve veze sa njim. Pogledao je Lujzu, pa Nikolasa- izgledalo je da se dosađuju, nasuprot ostalima u sali, čiji histerični uzvici parahu bubne opne kao žestoka grmljavina.

Za to vreme nekoliko žena užurbano se popeše na podijum i klečeći obrisaše krv, dok su radnici pripremali binu za nešto što bi moglo ličiti na pozorišnu predstavu. Prostrli su tepih,uneli krevet i orman, a onda se brzo izgubili, ustupivši mesto nekakvom starcu i mršavom devojčurku- glumcima- kako mu došapnu Lujza. Lakej objavi gromkim glasom da napokon počinje predstava, davši prethodno neka nerazumljiva uputstva o tome kuda se može izaći na svež vazduh, a da se ne ometaju drugi kojima to nije potrebno. Lujza se nagnu ka Martinu i reče da se to stalno dešava, da neki ljudi imaju slabiji želudac od drugih i da, ako oseti potrebu da izađe vani, samo njoj da znak i ona će ga izvesti napolje. Uhvativši njegov pogled koji je odavao da ne shvata ništa od toga što mu je ispričala, Lujza kratko odmahnu rukom rekavši da će mu uskoro sve biti jasno.

Za to vreme glumci su se razodenuli, uz zgražavanje publike. Starac leže na krevet, potpuno nag i uzviknu nešto što se nije moglo razumeti od sve bučnijih protesta iz gledališta.
Devojka mu priđe bez reči, zatim ga opkorači, sede na njega i njišući bokovima poče teško da uzdiše.
Jedna žena iz zadnjeg reda naglo skoči i držeći ruku na ustima poče da krči sebi put prema izlazu. Negde pred samim vratima poče da povraća, navukavši na sebe gnev nekolicine prisutnih koje je očigledno izbljuvala, zatim se ipak nekako dočepa vrata, istrpivši pri tome nekoliko jakih ćuški.
Martin poče da se znoji i osetivši i sam mučninu panično pogleda Lujzu. Ona ustade, glasno uzviknu da su sada stvarno svi preterali, pozva lakeja i reče da je gotovo i da se predstava mora prekinuti. Tako i bi učinjeno,iako se moglo čuti poneko neslaganje nezadovoljnih pojedinaca. Martina izvedoše napolje, ali ne mogoše da spreče radoznalce da krenu za njima. Magla je još uvek pritiskala ionako sumornu okolinu, tako da kontrolor ne oseti da mu je sada lakše. Iscrpljen, spustio se ne birajući mesto, slučajno to beše na malo zakržljale trave, onda pogledom potraži Lujzu. Umesto nje, priđe mu lakej, prethodno naredivši okupljenima da slede Martinov primer i da i sami posedaju, ali ne suviše daleko, obrazloživši to rečima da je isuviše hladno i da oni, kao dobri domaćini, moraju svojim telima da greju cenjenog gosta. Martin se zbog toga ne pobuni, nije čak reagovao ni kada jedan od njih priđe preblizu i poče da mu hukće u lice i diveći se potom svom postupku, govorio kako je postalo zbilja toplije i da je on time ispunio svoju građansku obavezu, moleći pri tom g. profesora da mu da dozvolu da se udalji.
Čuvši da neko pominje nekakvog profesora, Martin se lecnu i kao da se probudio iz dubokog sna uzviknu:
- Dalje stoko od mene! Šta hoćete i kakav je to tobožnji profesor među vama?
Lakej se nakašlja, pogleda oko sebe kao da traži nečiju podršku i reče:
- Profesor Kaminski, vama na usluzi.
Buran smeh i odobravanje propratiše te reči. Svi ustadoše i u toj novonastaloj gužvi Lujza se odnekud stvori i dovikujući Nikolasa, zagrli lakeja, zamolivši prisutne za malo tišine. Obraćajući se zatim Martinu reče:
- Sve je ispalo tako dobro, dragi. Pomisli samo, profesor Kaminski je ovde, živ i zdrav, i- kao što je obećao- održaće sada predavanje, za tebe izuzetno važno, jer ti si, srećniče, oduzimajući drugima živote stvorio sebi mogućnost povratka i moći ćeš da biraš vreme i mesto novog rođenja, a upravo profesorovo izlaganje će te odvesti na pravi put.
- Nadam se, oče, da se ne ljutiš što smo napravili još jednu šalu na tvoj račun- dodade Nikolas. - Jednostavno smo shvatili da, ako upoznaš profesora u pravom svetlu, nećeš imati poštovanja prema njemu i zato, odlučili smo da napravimo lakrdijaša od njega, a to je, kao što vidimo, bilo ispravno. Od prvog trenutka si ga uvažavao, na svoj budalasti način doduše, ali- činjenica je: poštuješ ga i sada ćeš ga pažljivo saslušati.
- Sve ovo mora da je samo ružan san, shvatio sam napokon- posle kraćeg razmišljanja progovori Martin.
To izazva oprečna mišljenja među prisutnima, jedni povikaše da je to istina, drugi im uzvratiše da su budale ako veruju u to, a kontrolor nastavi:
- San ili ne, nikakvo poštovanje, ni jednog momenta, nisam ukazao tom čovečuljku što se lažno predstavlja jer, profesora Kaminskog lično poznajem, i tvrdim odgovorno da to nije ovaj komedijaš ovde.
- Krupne reči, Martine- umeša se i lakej. - Suviše lako preuzimaš odgovornost za nešto u šta nisi sasvim siguran. Ja sam profesor Kaminski i to će potvrditi svi ovde, nije li tako?
- Tako je! - zaurlaše odmah iz mase.
Neka starica, neugledna i ružna, izdvoji se iz gomile pa priđe Martinu i reče:
- Sinko, moja deca su živa, a profesor Kaminski, ovaj ovde, obećao je da će mi ih uskoro dovesti. A ti tvrdiš da je on nekakav neznanac. To bi značilo da on, ako je tako, ne može dovesti nikoga ovde, pa ni moju decu...
Tu starica zaplaka, izazvavši saučešće onih koji su uspeli da čuju njene tihe reči.
- Ubico! Ubico dece! - reče još starica udarivši ga pri tom po obrazu svojom sasušenom rukom, a onda se ponovo priključi ostalima i smejući se sada veselo, uzviknu još:
- Mnogo je glup, zaista!
- Dakle, to smo rešili, nadam se- više pitajući nego što je bila sigurna da je to stvarno rešeno, reče Lujza.
Martin nemade kud i prihvati to, uz rezervu da je on, verovatno, poznavao nekog drugog Kaminskog, koji je, eto, kakve li slučajnosti, takođe bio profesor. Time je definitivno sve bilo rešeno i profesor napomenu da bi bilo dobro da se nakon svega svi zajedno vrate u salu, gde će, u prijateljskoj atmosferi, on moći da započne svoje izlaganje. To bi sa radošću od sviju prihvaćeno, jer napolju beše sve hladnije i svi potrčaše unutra, bez imalo dostojanstva, ne bi li zauzeli što bolja mesta.

Sačekavši da se svi smeste i umire profesor se značajno nakašlja i započe:
- G. Martin je u pravu, donekle, kada je ustvrdio da je ovo samo san. Ali,iz ovog sna buđenje je nezakonito i samim tim nemoguće. Svi smo mi ovde bili ispraćeni na sličan način, uz žal, plač i bogohulne obrede. Naše misli bile su neznabožačke, naša tela su raspadnuta i sada smo mnogobošci vraćeni veri svojih predaka, zaustavljeni u nečemu što bismo nekada nazivali Vreme. Iz tog očajnog stanja truleži rodila se ideja pravde i jednakosti; najveći među nama proniknuše u tajne koje im omogućiše nesmetano upravljanje sopstvom, odbaciše poslušnost Tvorcima i osnovaše Provincije, Nadleštvo i kao krunu svega- Veliki Hram sa čudesnim Znakom na sebi. Jer, kao što napisano beše u Zakonu i Reči:

- ... i ne dadoše nam tvorci duha plašljivoga, već duha od sile i razboritosti i snažan glas mnogog naroda na nebu se začu: spasenje i slava pripada njima, jer su istiniti i pravedni sudovi njini i u njima se nađe krv proroka i svetih i svih onih što behu zaklani na zemlji, zato veruj u ove reči verne i i stinite, jer ništa od njih neće biti prokleto i nikakva sila ih u moći smrti zadržati neće, i tako u zakazani dan doći će mnogo njih od zemlje i vode sačinjenih i govoriće o silnom carstvu novom, ali uzalud, er ovi slušaše a ne čuše, gledaše a ne videše, da se ispuni sledeće: da znate, dakle, da je ovo poslato mnogobošcima i onima što u sile svetlosti i mraka podjednako veruju i oni će ovo razumeti...

Posle tih reči profesor predahnu, obrisa maramicom čelo i pozva Martina da priđe i objavi svima svoju misiju. Dok je ovaj, uz prisilu, vučen od strane Nikolasa i Lujze prilazio, Kaminski nastavi:
- Tako da, braćo i sestre, među nama dobismo i najvećeg, onog što će otvoriti vrata Hrama, zarad pomirenja neba i zemlje, a žrtvujući sebe i ne nudeći telo svoje kao hranu pacovima i crvima i ne iskupljujući tuđe grehe, lažno, uvlačeći ih u još veće, zarad načela pravde samo i u slavu nas što ostajemo i onih što će tek doći...

Martina za to vreme izneše na pozornicu ali, mimo predviđenog protokola, desi se nešto neobično- naime, Nikolas mu šapnu nešto na uvo i Martin poče da traži po džepovima i izvuče nekakav papirić i pročitavši ga lice mu preblede i on ovako reče:
- Lažni proroče, sada sam sasvim siguran- ti nisi profesor Kaminski, već lakej, verni sluga bogatih i klovn iz pakla. Tvoje reči te odaju, ali imam i pravi dokaz za ove tvrdnje. Pročitaću... ne, Nikolas će pročitati umesto mene ove strašne reči što stoje na ovom parčetu papira.
Nikolas, praveći se nevešt i strašno uzrujan, nevoljno to prihvati, uze papirić i poče da čita:
- Predavanje profesora Kaminskog, zakazano za večeras u Pozorištu Povratka, neće biti održano iz razloga...
Prestade da čita, ne mogavši da nastavi od zaglušujućih zvižduka, a onda Lujza priđe i besnog izraza lica upita:
- Kakve su to sada najnovije gluposti? Mislila sam da smo to rešili. Zašto si pristao to da čitaš uopšte? Zar ne vidiš da je samo zbunjen, što i nije čudno, uzevši u obzir kakva ga strašna iskušenja čekaju...
Onda potapša Martina po obrazu i ohrabri ga da govori. Ovaj zatraži prvo stolicu da sedne, pravdajući to umorom, a kada mu tu želju ispuniše kolebao se trenutak- dva, onda reče:

- Prokleta paščadi iz pakla! Možda je i došao taj dan kada ću morati da prođem kroz vrata Velikog Hrama, možda su i istinite reči ovoga lakeja ali, u jedno sam siguran: nikakvu žrtvu neću podneti za vas, zverinje, niti ću učiniti to zarad takve budalaštine kao što je pomirenje neba i zemlje, učiniću to sopstvenom voljom i zarad sopstvenih, sebičnih ako vam se tako više sviđa, interesa. Načela pravde, milosrđa i jednakosti- u stvarnosti to su načela licemera što ovladaše duhovima drugih, koje nazvaše neprijateljima razumnih, davši sebi za pravo da raspolažu njihovim životima i njihovom sudbinom. S kojim to pravom? Milosrdnim pravom jačeg ili pravom otpadnika božijih? Jer, poznato je, stvorili smo sebi lažnog boga, predali mu moć da odlučuje o našoj krivici, dali mu takvu vlast, kao što je iskupljenje greha i posredovanje kod vrhovnog božanstva, a sve to zarad mirnoće naše savesti- takva detinjasta vera omogućava nam mirno dalje klanje braće, nazivali ih ljudima ili životinjama. Reciklaža, tako rasprostranjena u Provincijama, nije ništa drugo do bezočno ubijanje pripadnika nižih staleža- još jedna izmišljotina i zloupotreba Znaka, tog simbola stradanja Panterinog sina i zašto onda, pitam vas, uopšte i govoriti o nekom uzvišenom cilju, kada smo samo gomila prognanih otpadnika, odbačenih i od tvoraca i od sila pakla... A sada, krvožedni, zatvoriću oči i kada ih otvorim vi ćete nestati, jer ste samo moj san i probudivši se iz njega proteraću vas iz svojih misli, nazad, u ništavilo kojem i pripadate...
Svi zamukoše, jer beše očito, kontrolor je izgubio razum. Profesor to i objavi i poče savetovanje šta učiniti u ovakvoj nemogućoj situaciji. Razni predlozi su se mogli čuti- od toga da nerazumnog treba vratiti u Provincije, pa neka oni tamo vide što im je činiti, do prihvatljivijih ideja- lud ili ne, mora ispuniti i svoju i njihovu sudbinu, dakle u Veliki Hram će morati da uđe, pa makar ga oni na silu tamo uterali.

Za to vreme Martin i dalje držaše oči zatvorene, očekujući da se sve utiša i moleći se u sebi; nakon što mu se pričinilo da je svaka buka prestala, a to je značilo samo jedno- nakaze iz košmara su nestale- otvorio je oči i mogao je da vidi kako svi mirno sede na svojim mestima i zabrinuto ga posmatraju, mogao je da vidi i Lujzu kako plače, Nikolasa- nekako smanjenog, lakeja dok mu preti prstom- mogao je sve to da vidi i još više od toga, samo da je malo duže zadržao svest ali, kupola nad njim se otvori, gusta magla poče da guta sve pred sobom i došavši do njega dobi obličje- postade glava čudovišta, crvenih očiju i krvavog Znaka na čelu, ogromnih vilica što se razjapiše i usana sa kojih se otezahu odvratni crvi i grmljavine sa tih istih usana koja se pretvori u reči: Zašto si me izdao?

Nastaviće se...

by  Đelmaš David

KONTROLOR


Automatsko pisanje ili nesvesno, psihičko pisanje, odnosi se na čin pisanja bez udela svesti ili volje gde proces nije unapred osmišljen.


Kontrolor je primer automatskog, potpuno nesvesnog pisanja gde nisu vršene nikakve naknadne ispravke, ni gramatičke ni bilo kakve.


- Organizovaćemo se i razrušiti Prestonicu, razvalićemo vrata Velikog Hrama i ubiti sve koji nisu sa nama!

- Tako je! Pobićemo sve! Vodi nas! - ovakvi i slični uzvici prekidaše ga često.

- Da ne bude, braćo ,ovo samo prazna priča krenimo sa akcijom odmah! Tu, među vama, vidim jednog pokvarenog licemera, špijuna i bezbožnika- nastavio je Martin, pokazujući rukom na starog sveštenika što se beše malo izdvojio iz gomile i sada zaprepašćenih očiju posmatraše podivljala lica oko sebe. - Ubijmo ga, braćo, i potražimo tu božansku dušu u njegovom trulom telu!

To nije morao da ponovi, razulareni narod krete odmah ka nesrećniku i raskomada ga dok je ovaj još uvek ispuštao neartikulisane krike. Ruke i noge mu pokidaše, a onda se jedan muškarac i mlada žena posvađaše oko njegove krvave lobanje. Sve se, ipak, sredi bez novog krvoprolića i njih dvoje, udruženim naporom razmrskaše glavu sveštenika i sa velikim zadovoljstvom potom grabiše parčiće rasutoga mozga, trpajući ih halapljivo u usta.

Kontrolor, u ekstazi, podiže ruke ka blještavom nebu uzvikujući:

- Hvala ti, gospode, na još jednom danu!

Đelmaš David


Smiren, krenuo je kući. Usput, priseti se da mu je neko tutnuo nešto u onoj gunguli i poče da prebira po džepu. Papirić, zgužvan i flekav nađe mu se u ruci. Pokuša da pročita ispisane žvrljotine na njemu i slegnu ramenima. Bilo je nečitko. Nešto drugo mu je zaokupljalo misli, maločas je učinio nešto neobično i to mu se činilo kao jako dobar osećaj. Međutim,nije bio baš siguran šta se to u stvari dogodilo i jedva je čekao trenutak kada će moći o tome nešto više da sazna od Lujze. Hitao je zato, ne obraćajući pažnju na prolaznike oko sebe, nije primećivao ni zatamnjeno nebo nad sobom, a beše to prva tama u Provincijama.

Stigao je i umesto Lujze kod kuće je zatekao Nikolasa. Međutim,iz kuhinje se čulo zveckanje posuđa. - Znači i ona je tu- pomislio je.

- Dakle, tražio si me? - upita Nikolas.

- Nisam. To jest, hteo sam, ali nešto nepredviđeno je iskrslo- odgovori Martin.

- Kako to misliš- hteo sam, ali nisam? - priključi se neprimetno i Lujza. - Otišao si u Nadleštvo, video si nešto, zatim se vratio. Nije li tako bilo?

- Uopšte nije bilo tako. Nisam ni došao do Nadleštva. Bio sam na Trgu Istine i tamo sam ubio, odnosno naredio da ubiju jednog sveštenika Velikog Hrama. Onda je nebo postalo tamno i sada sam ovde.

- Kakve samo ti gluposti govoriš- nasmeja se Nikolas. - Kažeš, ubio si sveštenika. Kako možeš ubiti nekoga ko je već mrtav? Razmišljao si o tome? Mislim ipak da je problem u nečemu drugom. Došao si do Nadleštva, video ga razrušenog i to je ostavilo jak utisak na tebe. Otuda to buncanje.

- Tačno tako- potvrdi i Lujza. - Nisi smeo da izlaziš,naročito posle onog šoka...

- Ovde zbilja neko govori gluposti! - uzviknu kontrolor. - I, zar nisi rekla da je... rekla si da je Nikolas u Prestonici, prokletinjo...

Nikolas uzdahnu, zatim pogleda devojku očekujući objašnjenje.

- Buncaš, dragi- reče Lujza. Potom, obraćajući se Nikolasu, nastavi:

- Takav je od onog dana... Uvrteo je sebi u glavu da ga neko progoni, misli i da si i ti u opasnosti. Vidi u svemu neku zaveru i u svima zaverenike. Eto, od jutros priča kako su tebe odveli nekuda, u Prestonicu valjda i da si se žrtvovao da bi njega spasao. Ovo postaje isuviše teško, ne znam da li ću moći sve to izdržati...

Tu ona pođe rukom ka Martinovoj glavi, a kada se ovaj odmaknu ona nastavi kroz plač:

- Vidiš, takav je i to je...

- Reći će mi neko, napokon, šta se ovde dešava? - prekide je Martin.

Zavlada tajac, onda Nikolas reče:

- Rekla ti je istinu, ali si ti isuviše glup da bi to shvatio. Odjurio si u Nadleštvo, tamo si zatekao pustoš i nestrpljiv kakav jesi odmah si pošao natrag. Da si malo sačekao video bi kako se život vraća, ponovo ulazi u tu zgradu i onda bi ti bilo sve jasnije, ovako, moraću da se složim sa tvojim odvođenjem u Prestonicu. Lujza je tvoj vodič, to ti je već rekla i od danas svaki tvoj korak neće proći nezapaženo. Nepostojeće ne može ubiti isto takvo i to je sav komentar u vezi tog tvog navodnog ubistva. Što se ostalog tiče- priprema počinje i tu ti više nema ni povratka ni uzmicanja. Mrtav si i moraćemo da te vratimo u život. To si hteo da čuješ?

- Ne baš- odgovori Martin- ali u to verujem.

- Znaš- poče Nikolas- nekada davno, pre nego što sam dospeo ovamo, mislio sam da stvari treba prihvatiti onakve kakve jesu. To je značilo da ni život ni smrt nisu imali nekakvu posebnu vrednost za mene. Ne želim da kažem da sada imaju, ne, samo sada shvatam da ništa ne treba ni prihvatati ni ne prihvatati. Kada sam prvi put pomislio da sam možda mrtav, a to beše onog dana u mojoj kancelariji, sećaš se svakako, osetio sam neslućene, do tada, mogućnosti. Bio sam slobodan, ni živ ni mrtav, ni od čega zavisan,i pak ne i potpuno nezavisan, imao sam telo koje od mene ne zahtevaše ništa, a ni ja ne očekivah od njega bog zna šta, želje su nestale, a onda su stvari počele da se dešavaju. Ti se sada, naravno, pitaš kakve to stvari. A možda i naslućuješ. Pa, vidiš, ti si verovatno nekada bio vernik, zar ne? Misliš da si još uvek, izgleda. Reci mi onda, kako se ovaj naš, tvoj ako hoćeš, položaj uklapa u tu tvoju veru? Gde smo, šta smo i zašto smo, pre svega, ovde?

Kontrolor sve do sada pažljivo slušaše, ali kako je priča odmicala, tako je rastao i njegov gnev.

- Neshvatljivo bulažnjenje za jednog ozbiljnog čoveka koji ima veliku odgovornost, samim svojim položajem, prema ovom našem društvu- progovori Martin posle kraće stanke. - Zakon i Reč su nam dati da bi razrešili sve nedoumice, ako se ikada pojave. Zašto onda mene pitaš sve to? Ne veruješ autoritetu Velikog Hrama? Uostalom, svejedno je, jako sam umoran...

- A sutra- dodade Lujza- moramo u Pozorište Povratka. Izuzetno važna predstava, nemoguće je izbeći odlazak tamo. Ti, valjda, i ne želiš da izbegneš to? Profesor Kaminski će na kraju održati predavanje.

- Otići ću tamo- složi se Martin.

Nikolas jako udahnu svež vazduh koji dopre spolja kroz tek otvoren prozor i reče:

- Otići ćemo i nećemo se više vraćati ovde čak i ako to poželimo. Odande se još niko nije vratio, možda samo zato što nijedan put ne vodi iz Prestonice, već samo u nju, šta mislite vi, zašto je to tako?

Niko mu ne odgovori.






I noć bi i prođe i njih troje se spremaše na put. Odnosno, samo se Martin spremao dok su ga Lujza i Nikolas nestrpljivo čekali pored vrata. Izvukao je veliki kofer ispod kreveta, a zatim gledao po sobi. Hteo je da ponese nekoliko knjiga, stare fotografije, pogledom pređe i po zidovima, bilo je tu nekoliko dobrih slika, možda ne vrednih, ali njemu dragih. Sve je to trebalo poneti i on otvori kofer. Moglo je dosta toga da stane u njega i Martin reši da potrpa sve, osim nameštaja, svakako. Stara lampa lako nađe mesto na dnu kofera, ali, nešto čudno se desi- izgledalo je da više ništa ne može stati unutra. Izvadio je lampu, pomislivši da je bilo budalasto što je uopšte nju spakovao prvo, mogla je da se polomi ili nešto slično, zato reši da spakuje knjige. Stavio je onu koja mu je bila najbliža, beše to luksuzno izdanje Zakona i Reči, zatim, u očajanju, zapazi da je kofer opet nekako pun, nije bilo mesta za bilo šta drugo.

- Gospodin teško shvata,čini se- dobaci Nikolas, podrugljivo se smejući.

- Da, glup je- složi se Lujza. - Misli da može poneti nešto sa sobom, i još gore, ubeđen je da mu još nešto pripada, osim sopstvene gluposti.

- Ako se već neću vraćati ovde, hoću da ponesem neophodne sitnice sa sobom- reče Martin besno.

- U redu, ako misliš da možeš, a ti izvoli- uzvrati mu Nikolas, prsnuvši sada u nezadrživ smeh.

Martin pogleda ogroman kofer, koji je bio prepun sa samo jednom knjigom u sebi, i shvati, ne bez žaljenja, da neće moći da ponese ništa.

- Dobro- reče- mislim da mi i nisu neophodne toliko te prokletinje.

- Nije mu trebalo mnogo- tiho reče Lujza skrivajući osmeh, ne mogavši, međutim, da sakrije i zluradi sjaj u očima.

Krenuli su, na Nikolasovo insistiranje, pešice- ubedio je Martina, uz dosta muke, da im ne treba nikakav prevoz, jer Prestonica nije tako daleko kako se obično misli, već odmah iza zgrade Nadleštva počinje.Martin to, naravno, nije poverovao, ali da se ne bi dalje prepirali, pristao je.

Brzo stigoše do zidina Grada. Zgrada Nadleštva beše uistinu u lošem stanju, baš kao što mu je Nikolas i pripovedao; sada je to bila gotovo ruševina i Martin razmišljaše šta je to moglo da se dogodi za tako kratak period sa, činilo se, neuništivom građevinom. Lujza kao da mu pročita misli pa reče:

- Vreme čini svoje.

- O kakvom to vremenu govoriš, nakazo? - upita je Martin. - Još juče sam bio ovde i nije ništa nagoveštavalo ovu katastrofu.Hoćeš reći, možda, da je za jedan dan moglo da se dogodi ovako nešto?

- Za jedan dan- ne, oče! - uzviknu odjednom Nikolas. - Ali,za jedan duži period...

- Oče? Rekao si oče? - upita Martin ne verujući da je dobro čuo. - Ako ćeš opet da počneš sa glupostima, ja jednostavno...

- Tebi su to gluposti, zato što se ne sećaš- prekide ga Lujza. - Za tebe je vreme stalo onoga dana kada si pronašao, bar si tako mislio, nepoznato dete na ulici. To dete- to je Nikolas, shvataš li sada koliko je vremena prošlo...

- Prekini, luda ženo! - ne sačekavši da završi dreknu Martin. - Očigledno je, iz nekog samo vama znanog razloga, pokušavate da napravite budalu od mene. Zbog tog deteta je sav ovaj haos i počeo. I upravo on- tu uperi prst u Nikolasa- je bio najuporniji da preuzme to prokleto derište, sada sve mislim na svoju ruku, a ti hoćeš da me uveriš da je taj ludak moj sin... Tu zastade da uzme daha, potom nastavi: - A ti... ti si mi onda verovatno žena, nije li tako? Lepo ste smislili tu neverovatno glupu priču, a sada hoću da znam i zašto?

Lagana jutarnja izmaglica pretvarala se postepeno u maglu,žućkastu i gustu. Kule što okružuju Nadleštvo delovale su sablasno, ali ne potpuno beživotno. Činilo se, na momente, da nekakve spodobe prolaze njima, čak su se mogli čuti i zvuci, neljudski i potmuli, koji kao da dopirahu odnekud iz zidina pod kulama.

- Nemamo vremena za objašnjavanje- reče Nikolas. - Stigli smo.


Nastaviće se... by Đelmaš David

Carl Gustav Jung, švajcarski psiholog i psihijatar, dugogodišnji Freudov saradnik, osnivač je analitičke psihologije u kojoj se razlikuju dva sloja nesvesnoga: lično nesvesno i kolektivno nesvesno.

Jung


 Jungova psihologija dala je značajne rezultate u interpretaciji mitoloških i religijskih simbola. Njegova dela imaju jak uticaj u mnogim područjima kulturnog stvaralaštva. Jungov je uticaj vidljiv u delima Mircea Eliadea, Josepha Campbella, Ericha Neumanna, Hermanna Hessea… Njegova su dela brojna i tematski raznovrsna.

 Jungov model psihe uključuje nekoliko glavnih delova:

- ego ili svesno biće- identično Freudovoj definiciji ega
- lično nesvesno ili dinamičko skladište poriva, frustracija, strepnji i želja pojedinca
- kolektivno nesvesno, rezervoar nesvesnih sadržaja nastao tokom ljudske evolucije

Poslednji deo je najkontroverzniji i odvaja Jungovu psihologiju od ostalih varijanti psihoanalize i približava je filozofskim učenjima. Jung je kolektivno nesvesno u početku zamišljao kao skladište nesvesnih psihičkih sadržaja koji bi bili odlika pojedinih nacija, rasa ili kultura, u skladu s neoromantičnim razmišljanjima s početka 20. veka. Po tom bi kolektivno nesvesno kod psihoanalize Francuza uzrokovalo pojavu drugačijih svesnih psiholoških obrazaca nego kod Nemaca. Ipak, Jung je napustio tu definiciju i prihvatio onu kojoj bi primereniji naziv bio univerzalno nesvesno. Po Jungu, kolektivno nesvesno sadrži arhetipove ili univerzalne praoblike od kojih su glavni: Sopstvo, Animus, Anima i Sena. Ti su arhetipovi nalik na ideje ili forme u Platonovoj filozofiji.

Da skratimo priču, ispod imate knjigu Psihologija i alhemija, gde vas Jung vodi kroz religijsko- psihološku problematiku alhemije.


klikom do knjige


Klikom do KNJIGE

JE LI ATLANTIDA POSTOJALA? ORTODOKSNI NAUČNICI ODBACUJU TU MOGUĆNOST ZATO ŠTO NE POSTOJI NIJEDAN GEOLOŠKI MEHANIZAM KOJI BI MOGAO IZAZVATI POTONUĆE KONTINENTA
Misterije

 Herbie Brennan u knjizi Enigma Atlantide opovrgava uvreženu dogmu i otkriva dokaze o kataklizmi nakon koje je uništena Atlantida, ali i gotovo celo čovečanstvo na Zemlji i koja je za sobom ostavila trag krhotina i uništenja delom sunčevog sistema.

SAZNAJTE:

- Kako je fragment supernove uništio najstariju civilizaciju na svetu
 - Zašto ledeno doba zapravo uopšte nije postojalo
 - Istinu koja je skrivena u drevnim mitovima o svetskom potopu
 - Istinu o legendi koja je obuzimala čovečanstvo više od 2.000 godina

 Ova knjiga pokušaće da vas uveri da je Atlantida zaista postojala i možda će izmeniti vaše poimanje evolucije čovečanstva.

Knjiga je OVDE
Đelmaš David
Kiša je prestajala dok se kontrolor približavao svom cilju. Ovoga puta išao je po pozivu i ni trenutka ne oklevaše pred ulazom u zgradu. Međutim, nešto čudno se dešavalo, spremačica bolesnog izgleda, a sada i besnog izraza lica, ona od juče, stajala je podbočena pred samim stepeništem što je vodilo ka gornjim prostorijama.
- Znala sam da ćeš ponovo doći i čekala sam te - reče uzdržavajući bes.
Drhtala je, svakako ne zbog hladnoće, drhtala je zbog mržnje prema tom čoveku što pokunjeno stajaše pred njom.
- Danas gospoda na gornjim spratovima ne rade- dodade i okrete mu leđa.
- Ne razumem... - pokuša kontrolor - upravo sam dobio poziv, mora da je greška!
- Greška, kažeš? Ko si ti da tvrdiš da mi ovde grešimo? Hajde,gubi se sada - prezrivo ga pogledavši završi razgovor spremačica.
- Ja ovde radim! - beše zadnji adut kontrolorov.
- A, ja? Ja valjda ne radim? - više za sebe reče ona pritom jako zamahnuvši metlom u njegovom pravcu.
Uplašen, kontrolor ustuknu, prilično nespretno pokuša da izbegne udarac i nekako uspede u tome ,ali spremačica zavitla i kofu sa prljavom vodom i uz urlik sruči mu je na glavu.
- To će te već naučiti... - reče ona i zastade, ne znajući valjda ni sama šta bi to kontrolor trebalo da nauči iz ovoga.
Potom, kao da se ništa nije dogodilo, poče da pevuši neku veselu ariju, namignu čak, stavljajući mu tako do znanja da je za nju ovaj slučaj završen.
Kontrolor razmisli nekoliko trenutaka, promrmlja nešto, sleže zatim rezignirano ramenima i odupre se leđima o zid rešen tu da čeka.
- Dobro će mi doći malo odmora - zaključi.
I prođe taj dan, dođe i noć, a kontrolor još uvek stajaše tako. Hodnici behu odavno prazni, nikakva larma se više nije čula i on pomisli da je vreme da nešto preduzme. Nije bio načistu šta je najbolje učiniti u ovakvom trenutku; u prvi mah krete ka izlazu, zatim se vrati. U nedoumici tapkao je u mestu, onda odlučno krete ka stepenicama. Nikoga ne srete, izgledalo je da su svi otišli. Lagano se penjao, brojeći stepenike, zatim zastade, pitajući se ima li sve ovo nekakav smisao i da li je uopšte i bilo noćnog poziva ili je to bio samo ružan san izazvan grižom savesti možda.
- Uđite! - prenu ga nečiji glas.
To je bio nameštenik, koji ga je čekao pred svojom kancelarijom, pokazujući mu užurbanim pokretima da uđe. Kontrolor pogleda oko sebe. Činilo mu se da je nekako isuviše brzo stigao, nekoliko spratova se popeo, a izgledalo mu je da je tek nekoliko stepenika prešao.
- Mora da je zbog... - pomisli ali ne dovrši misao i pohita za nameštenikom, čuvajući se da ga na neki način opet ne uvredi, jer moglo je izgledati kao da okleva da uđe za njim u kancelariju, a ako bi nameštenik pomislio tako nešto onda razgovora ne bi ni bilo, a to nikako nije smeo sebi da dozvoli - žarko je želeo da popravi loš utisak koji je ostavio prošli put.
Nameštenik je već sedeo za stolom i držao u ruci presavijen list papira. Na momenat kao da se nešto dvoumio, onda ga pruži kontroloru.
- Pročitajte! - kratko reče.
- I? - nestrpljivo upita nakon kraće pauze - Imate li nešto da kažete?
- Naravno da imam - odgovori kontrolor. - Za početak, jako rđavo sam danas bio primljen ovde i to od strane jedne spremačice, ništavnog bića...
- Stanite - prekide ga nameštenik. - Znam šta se dogodilo i, verujte, to je bila samo šala. Ta žena, jako drago biće inače, ispričala nam je jučerašnju zgodu. Bili ste smušeni i uplašeni i kada vas je ona slučajno zakačila metlom vi ste to protumačili kao poziv da uđete... Jako neobično ponašanje, ako smem primetiti, imate. I tako, smislili smo da se malo zabavimo, mada, spremačica je preterala, čini se... Šala je prerasla u grubost, ne zamerate nam?
- Znači... - pokuša kontrolor nešto da kaže, ali od zaprepašćenja samo kolutaše očima.
- Eto, vidite - veselim glasom nastavi nameštenik. - Opet to radite! Glumite zbunjenost, kao da već danas niste shvatili da je sve to bila šala.
- Ja zbilja ne razumem... Da li je istina to što govorite?
- Svakako da je istina, gospodine, pa ne mislite valjda da mi tako važne goste dočekujemo metlama i kofama? Evo, da vam pokažem dobru volju, pocepaću ovaj kompromitujući papir i onda možemo sve ispočetka.
Onda uze list papira iz kontrolorovih ruku, teatralno ga iscepa i reče:
- To je nestalo i sada više nema svrhe da dalje razgovaramo, slobodni ste!
Primetivši nevericu na kontrolorovom licu nekako neprirodno blago dodade:
- Da, možete ići!
Pomešanih osećanja kontrolor krete ka vratima. U neku ruku, laknulo mu je što je sve to bila, ispostavilo se, šala. S druge strane, nije mu se dopadalo baš što je ispao takva budala. Šta je - tu je, pomisli, spreman da zaboravi na sve.
Grabio je niz stepenike hitro i beše ubrzo u prizemlju. Osluškujući da li vani pada kiša stajao je pred vratima nepomično, ali nešto neobično, nekakav zvuk nalik šapatu nagna ga da se okrene. U prvi mah ništa ne opazi, zatim ugleda suvonjavog starčića, zadihanog i gotovo presavijenog u pasu kako se približava, očito je bilo - ka izlaznim vratima, međutim, kontrolor mu stajaše na putu.
- Prevario te, zar ne? - povika starčić još izdaleka.
Zatim, kao da se uplašio jačine sopstvenog glasa, bojažljivo zastade osvrćući se. Kontrolor mu priđe.
- O čemu to govoriš, starče?
- Da, da! Vidim da jeste! Znaš, rekli su mi da si glup, ali nisu rekli i da tako izgledaš - reče starčić pogledujući postrance kontrolora i očito nalazeći na ovome nešto zabavno poče glasno da se smeje.
Kontrolor pomisli da je ovo verovatno još jedan pokušaj nameštenika da se našali s njim i zato je strpljivo čekao da starčić prestane sa svojim kreštavim smehom. Kako ovaj nije pokazivao nameru da to, bar u skorije vreme, učini, kontrolor krete ka izlazu.
- Stani! Zar nećeš sačekati da čuješ? - upita starčić, prasnuvši u još jači smeh.
Nije odgovorio ništa, bilo mu je dosta svega, naročito nije želeo da gubi vreme sa ovim budalastim starcem ali, u trenu, pade mu na pamet da nameštenik sigurno odnekud posmatra sve ovo i zato stade, rešen da prihvati igru.
- Dobro, da čujem šta to imaš da kažeš.
- Već rekoh: prevario te! - odgovori starac ozbiljnijim glasom. Ni traga ne beše njegovom malopređašnjem ludesanju.
Kontrolor ga sada pažljivije pogleda. Nešto beše kod tog starčića što izazivaše nelagodu, možda njegov nos, jednako grbav kao i njegovo sasušeno telo ili sitne zakrvavljene oči ili... - Pa to je! - sinu mu. Taj starac ne bi trebalo uopšte da postoji, odavno je morao biti recikliran. Užasnut, kontrolor krete unatraške povikavši:
- Šta hoćeš od mene?
Ali starac preču to pitanje, poče ponovo da se smeje, kao da ne primećuje to užasnuto lice koje uzmicaše od njega, ili baš zbog toga, ali sada gromko i čisto, njegovo telo se ispravi, oči mu postadoše bistre i on reče:
- Jako mi je žao, gospodine.
Beše to nameštenik.
Kontrolor razrogačenih očiju posmatraše taj čudesan preobražaj. Nekoliko momenata, još uvek ne shvatajući sasvim, stajao je kao ukopan, zatim, trudeći se da mu glas ne zvuči nesigurno, upita:
- Šta, dođavola, sve ovo treba da znači i ko si ti uopšte?
Nameštenika razdraga ovo pitanje.
- Kakve su to reči? - upita pripretivši uz to prstom, kao da prekoreva osobu koja malo teže shvata. Beše nečeg podmuklog u tom njegovom postupku.
- Ja sam Nikolas - reče potom - zar me ne prepoznaješ, Martine? A sve ovo nema neko naročito značenje, jednostavno, uvežbavam svoje nove moći.
Kontrolora prilično iznenadi pominjanje njegovog imena. Ipak, malo razmislivši, zaključi da tu nema ničeg neobičnog. Nameštenik ovde radi, svakako bi bilo mnogo neobičnije da ne zna ime osobe čiji postupak vodi, uostalom, sve to mu se činiše sada manje bitnim. Osećao je da ovaj ima nešto zbilja važno da mu saopšti, da ne bi inače išao prerušen po zgradi Nadleštva tek tako, rizikujući svoju karijeru, možda čak i život.
- U redu, Nikolase - zato reče - Šta se ovde dešava?
Nameštenik ga pogleda lukavo, poćuta malo, zatim uzvrati pitanjem:
- Ja bih to trebao da znam? Ne, gospodine, ti ćeš meni reći šta se dešava!
- Opet smo na samom početku - pomisli kontrolor. -Ovde vlada očigledna zbrka, čini se - dodade potom glasno. - Rado bih razrešio sve nedoumice koje, očigledno je, vi u Nadleštvu imate u vezi mene, ali ja sam tu nemoćan. Uopšte ne shvatam šta se od mene očekuje.
- Pa to je bar jednostavno razjasniti, Martine. Očekujemo da vratiš dete, onda će sve biti zaboravljeno i moći ćeš da se posvetiš svom poslu. Dete je još uvek kod tebe? Mislim,nisi ga reciklirao, prisvojio za sebe njegove delove... Nisi?
- Naravno da nisam - pomalo neuverljivo odgovori kontrolor. - Dete je na sigurnom, kod jednog prijatelja, svakako ne mogu reći tačno gde.
Nikolas se smeškao, pritom uvrćući stopala. Hineći zbunjenost, vrebao je pogodan trenutak da postavi sledeće pitanje.
- Sebičnjaku jedan! - uzviknu potom naglo. - Pojeo si ga?
Takvu glupost Martin još nikada nije čuo. Htede oštro da protestuje, odustade međutim ugledavši nameštenika kako se valja po podu od smeha, mlatarajući rukama kao da hvata dah. Crvenog lica i suznih očiju ležaše Nikolas tako neko vreme, onda ustade i ozbiljnim glasom zapita:
- Razmišljaš li ponekad o smrti, Martine?
To je bila tabu tema, o tome se nije raspravljalo i nameštenik je to morao znati. Vrpoljeći se kontrolor pokuša da ne odgovori na to pitanje:
- Da li je to nekakav test, gospodine? Provera moje lojalnosti? Ako jeste, biću primoran da uložim zvaničan protest; ja znam svoja prava, a ona mi garantuju...
- Dosta, stani! - prekide ga Nikolas. - To je bilo samo neobavezujuće, nezvanično pitanje, usputno, među drugarima, ako smem tako reći. Jer, tako je, Martine: mi smo sada drugari i jako smo vezani... Pomisli - možda smo nas dvojica mrtvi... - tu nameštenik zastade da bi utišao burno negodovanje kontrolorovo.
- Dakle, to je samo pretpostavka - nastavio je odmah - Ako smo nas dvojica mrtvi šta bi to značilo? Značilo bi da direktno zavisimo jedan od drugog. Primera radi: ako ti sada odeš, da li ću ja i dalje postojati? I obrnuto- kako ja mogu znati da ti nisi samo bolestan proizvod mog uma, ako te ne držim na oku? Na koji način bi ti mogao da mi dokažeš da nisi mrtav?
Martin sve ovo slušaše u neverici i pomislivši da ako je i ovo nekakva šala- onda je previše.
- Ja sada moram da idem- kratko reče, želeći na taj način da prekine ovaj besmisleni razgovor.
I zbilja, krupno zagrabi ka izlazu čvrsto rešen da ovde ne ostane više ni trenutka.
- Ti nemaš prijatelje, Martine, odnosno, još nisu stigli- začu iza sebe.
Kontrolor se hitro osvrte, zapitavši:
- Kakve su to sad gluposti?
- Ni prijatelji, ni porodica... niko! Znam to pouzdano. Nisu još stigli. Dakle, dete nisi mogao ostaviti kod nekog prijatelja. Reci mi zato: gde je? A ja ću ti za uzvrat otkriti nešto... nešto što nisam mogao gore da ti kažem. Prisluškuju me, odnosno ne baš mene lično- više moje klijente, sigurnosti radi, ako ja propustim neki detalj koji bi mogao da bude od presudne važnosti. Evo ,čak ću ti otkriti jednu tajnu i pre nego što ti meni kažeš gde se dete nalazi: ona žena- nastavio je sada nešto tišim glasom- spremačica, veoma je opasna. Ono sve- to nije bila nikakva šala, bar ne ona za koju bih ja morao znati. Ona je to sve na svoju ruku... Znaš, ponekad i mene plaši. Mi ostali mislimo da ona u stvari i nije nikakva spremačica- ona je ubačena spolja- niko ne zna ni kada ni zašto.
Poslednje reči nameštenik izgovori šapatom, tako uverljivo da kontrolor odmah zapita:
- Kakav bi ona imala razlog da onako postupa prema meni? Ja nju uopšte i ne poznajem.
- Tu se već varaš, prijatelju! Već si naleteo na nju, tačnije rečeno na njenu sestru. Ona devojka koju si reciklirao, sećaš se? Na Trgu Istine. Održao si tada veoma glup govor.
- To je bila njena sestra?
- Nažalost. Toga dana imali smo prvostepenu uzbunu ovde, u Nadleštvu. Spremačica je bila strašno besna, sestru su joj reciklirali i po zakonu, kao najbliža rodbina, imala je pravo na njene delove. Do tada je bilo sve u redu, ali iznenada stiže obavest direktno iz Prestonice, u kojoj stajaše da spremačica to pravo gubi jer joj je sestra poreklom iz Severnih Provincija i da ne bi bilo dobro, iz ko zna kakvih razloga, da njeni ostaci pripadnu nekome ko joj je tako blizak rod. To, naravno, niko od nas nije shvatao. Tražili smo objašnjenje između sebe i najlogičnije nam se učinilo ono koje je izneo sam upravitelj- da si jednostavno ti kriv.
- Ja ne mislim tako- prekide ga Martin.
Beše to uistinu nepotrebna opaska i Nikolas mu to i reče.
- To, šta ti misliš ili ne o tome, to stvarno nikoga ne interesuje.Ali, ne treba da brineš, dodade, spremačica nema moć da ti naudi, samo može da ti zagorčava dolaske ovde. A to je, priznaćeš- beznačajno.
Sačekavši malo, da prouči kakav su efekat izazvale njegove reči, nameštenik odjednom ludački dreknu:
- A, sada- po dogovoru- idemo na groblje!
Nikakvog dogovora, naravno, o tome nije bilo i kontrolor ovoga puta nije naseo.
- Ako misliš da je tamo, moraćeš sam da odeš i uveriš se u to- suzdržano procedi.
Nameštenik ga razočarano pogleda:
- Dete nije tamo? Možda da odemo onda do tvog ureda i uverimo se da li si ti živ?
- Na koji bi način to izveli? - upita Martin.
Nikolas mu namignu tražeći nešto po džepovima, zatim mu trijumfalno zamaha nekakvim papirom ispred samog lica i uskliknu:
- Zaboravio si ovo!
Martin pogleda- beše to onaj list papira koji je nameštenik, bar tako mu se činilo, iscepao pred njim, a koji on, u stvari, nije ni pročitao.
- Ne vidim kako bi to moglo išta da dokaže.
- Pa pročitaj onda glupane, pa ti meni reci!
I kontrolor poče da čita, ali namah i prestade.
- Ovo nije ništa, samo obavest da sam suspendovan -reče.
- Neće biti da je baš tako. Pročitaj sve, pažljivo i glasno!
Glasno ipak ne htede da čita i preletevši brzo pogledom po papiru reče:
- Kažem, ovde nema ništa značajno i ne vidim razlog zašto bih i dalje trpeo to tvoje ponašanje koje, mora se priznati, ima velikih sličnosti sa ponašanjem nerazumnih bića. Ja ti ovde ne mogu ništa, čak ni da ti pomognem i zbog toga žalim, ali svakako će o ovome biti obaveštene više instance.
- Ne vidiš zbilja ništa čudno ili ne želiš da vidiš? - uporan beše nameštenik. - Na primer: to u zaglavlju, prijatelji i porodica te oplakuju, ja lično nalazim da je to u najmanju ruku neobično. Zašto bi te oplakivali, ako je u pitanju samo nekakva obavest, kao što ti tvrdiš? Meni to liči, prijatelju moj, na žal za pokojnikom.
Sve to, naravno, ne beše istina, na papiru nije pisalo ništa slično i Martin, na kraju, zaključi da ima posla sasvim sigurno sa običnim ludakom. Htede to i da mu kaže, ali samo umorno odmahnu rukom.
- Još nešto, gospodine- ne odustajaše Nikolas. - Često noću ležim ne mogavši da zaspim i onda... jednostavno shvatam- sve postoji zbog mene. Znaš li za takav osećaj? Nisam ni očekivao- reče, pogledavši odrečno odmahivanje glavom. - Smislio sam i jednu igru, pomalo je opasna, shvatićeš zašto. Naime, tako ležeći posmatram predmete oko sebe, bilo koje- slike na zidovima, ako hoćeš. I, šta se zbiva? Lagano zatvorim oči, zaboravim na slike i na samog sebe, zatim krišom osluškujem, uvek se čuje nekakvo škripanje, ponekad grebanje, zatim brzo otvorim oči i... Izuzetno je važno- nameštenik se oseti ponukanim da da bliže uputstvo- da kada otvoriš oči i svest da ti bude prisutna u istom deliću sekunde. Bez toga nema magije. To je jako teško, verovaćeš mi na reč.
- Reći ćeš mi šta se tada dešava? - upita kontrolor ne znajući ni sam zašto.
- Onda posmatram kako se slike, stvari, sve, uključujući i moj sopstveni život, lagano vraćaju na svoja mesta. Posramljeno puze lagano, kao ogromni ljigavi crvi, tako da imam vremena da posmatram svet bez njih. Tada shvatim da sam živ. I nešto važnije: shvatim da su to moje tvorevine, da sam ih ja napravio i da one bez mene ne postoje. Razumeo si?
- Ne baš- odgovori kontrolor polazeći. - Zanima me samo zašto si mi ispričao sve to?
- Iz prijateljskog osećanja, Martine, da ne bi isuviše brzo izašao vani. Mogao bi tako u žurbi da naletiš na nešto, nečiju dušu ili slično, a onda, priznaćeš, stvari bi postale mnogo komplikovanije.

Nastaviće se...
Ono što je danas , kako će izgledati sutra? I da li je danas i sutra samo imaginacija, greška u rasuđivanju pre svega? Samo danas, samo danas- odjek zle namere tvoraca, kao pokušaj da odjekne zlo nečeg drugog, nestvarnog i bezimenog, nečeg što nazvaće opet decom božijom , nečeg što se tako nazvati nikad ne može. Finalni proizvod- čovek. Nesavršenstvo savršenih, lažna slika praslike, tako li su lažni, dakle, bogovi? Čovek kao most ka nečem višem- kakva zabluda načetoga mozga. Nesavršeni li su tako tvorci, pa dadoše trunku razuma majmunu? Rekoše li: evo ti poimanje, evo ti moć shvatanja našeg dela, samo, strpi se- ti, načinjen prema našem liku, strpi se samo malo i veruj, veruj našim poslanicima, veruj njihovim lažima, jer tako ti je, prijatelju, suđeno- bez vere ti, dragi moj, oproštaja nema. Spasi zato sebe i priznaj, sledbenicima vere bogatih, onima što piju krv i jedu tela bogova, njihovu veštinu gradnje. Priznaj i onima sto činima svojim oskrvnuše dela proroka svog- njihovu veštinu gluposti; priznaj sve i olakšaćeš sebi, jer, vidiš i sam, teško je ovde.

Đelmaš David



Nekoliko kapi kiše i oštar, hladan vetar, prenuše ga. Pogleda oko sebe: te večito prazne ulice koje kao da behu prenete odnekud onostrano, ispunjene sada užurbanim kišobranima i nekim čudnim spodobama pod njima, pozivaše ga od tog sramnog stuba i još sramnijeg proglasa na njemu jer- očito to sada beše, to je samo nekakav proglas, više politički pamflet, nekakva oduška, prilično žalosna, skupine očajnih ljudi ili čak i samo nekog pojedinca, jadnog kao i njegove reči, prognanika, jednog od onih na koje ih stalno upozoravaju, s pravom kako se činjaše.
Pogleda uprtog neodređeno niz ulicu premišljao se trenutak. Zatim priđe bliže stubu. Proglas beše ispisan rukom na dobrom, čvrstom papiru. Krupna, kitnjasta slova titrala su pred njim i nametala mu to svoje bogohulno značenje, ako je u tim budalastim rečima uopšte moglo postojati neko značenje. To su zbilja nesrećnici- napokon zaključi i lagano krete dalje, pomalo sa grižom savesti, jer Zakon i Reč ne dozvoljavahu takvu zloupotrebu razuma kao što je razmišljanje o tim otpadnicima, neprijateljima, nerazumnim bićima.
- Gospodine!
Oniska žena, sa jasnim obeležjima pripadnosti svom staležu, stajala je na propisanoj udaljenosti od njega gledajući u vrhove svojih cipela, kao da očekuje kaznu, koja joj uostalom i pripada jer, neshvatljivo maloumno, usudila se obratiti njemu, jednom od kontrolora, javno i drsko, samoubilački i besramno.
- Dete...- dodala je brzo, zadihano, kao da će je ta reč spasiti od propasti, od kišobrana i spodoba pod njima što se preteći približavahu, od ruke kontrolora što već beše podignuta da načini Znak, taj strašni pokret koji uklanja nepodobne i neposlušne i pre svega te jadnike što nezasluženo nose klicu razuma, čudovišnom namerom protivnika verujućih.
Ipak, kontrolor zastade. Osvrte se potom i pogleda iza sebe i vide da je neko dete zbilja bilo tu, odmah pored njega, uplakano i uplašeno. Taj nesvakidašnji prizor kao da ga zbuni; pomilovao je mališana mahinalno, onda ga uzeo u naručje. To je bio gest koji bi mogao da mu donese neprilike, možda čak i odlazak u Prestonicu, ali tolika beše njegova zbunjenost da je prenebregao sve opasne posledice tog svog čina i, kao hipnotisan, krete nazad svom domu, umesto u Nadleštvo. Niko se više ne usudi da mu se obrati; spodobe pod kišobranima oboriše nerazumnu ženu na vlažni pločnik, njeni krici stopiše se sa fijucima vetra, ali kontrolor sve to ne primećivaše, uostalom, njegov posao oko toga je bio završen, sada je žurnim koracima grabio noseći dete, hitajući neprimereno svom položaju, kao begunac u potrazi za skloništem.



Sumorna i nema, zgrada Nadleštva u koju se kontrolor zaputio sledećeg jutra, sa svojim belim zidinama delovala bi gotovo nevino da ne beše opasana visokim kulama i bedemima, uglavnom nadograđenim ostacima nekadašnjeg Grada; čudan kontrast starog i novog, sjedinjen tako uzvišeno da tu ne beše nikakve lepote, tu ne beše ničega ni ružnog, samo zlokobno uzdizanje građevine velikog značaja.
Kontrolor je stajao ispred sivih, masivnih vrata i čekao- ne poziv, takav ugled on ipak nije imao, već kratak pogled nekog od nameštenika, nebitno kojeg, jer u Nadleštvu nema beznačajnih, možda samo manje važnih. Međutim, niko ne obraćaše na njega pažnju. Nelagodno, beskorisno pre svega osećao se sada, ali ipak ne uniženo, takva vrsta osećanja nije bila dozvoljena. Posmatrao je mirno, bezizraznog lica, spreman da reaguje na bilo kakav znak. I zbilja, mora da mu je danas sasvim srećan dan- pomisli, jedna od spremačica, mršava žena bolesnog izgleda grubo ga u prolazu zakači metlom. To je mogla biti slučajnost, kada bi slučajnosti postojale, s druge strane tu nije bilo ni namere, to je bio samo taj očekivani znak da može ući što on odmah i učini.
Znao je kuda treba da ide iako u tom delu Nadleštva nikada nije bio, štaviše, nije ni poznavao nekoga ko jeste. Na jednom od gornjih spratova zastade. Pred njim se pružao dugačak, uzan hodnik, sa, činilo se, beskrajnim nizom vrata. Ispred svakih je stajao, vojnički- u stavu mirno, po jedan činovnik. Bio je to pomalo neobičan i tužan prizor i nekom neupućenom bi se činilo da su ti bledi i na izgled izmučeni činovnici nekakvi stražari, kada bi stražari u Nadleštvu uopšte bili potrebni, ali ne, bili su to samo obični nameštenici ispred svojih kancelarija. To nije bilo baš uobičajeno, da neko od činovnika stoji ispred svoje kancelarije umesto da bude u njoj i za svakodnevne prilike bi to izgledalo, u najmanju ruku, kao traćenje vremena, ali za slučaj kakav je ovaj današnji, takvo ponašanje je bilo sasvim razumno i nameštenici su stajali strpljivo i nepokretno, svesni da upravo obavljaju možda čak i najvažniju dužnost koja se može poveriti nekom od nižih službenika.
Osetivši iznenadnu malaksalost, tromost čak, kontrolor odluči da uđe na prva vrata. To naravno nije bila greška, ovde su greške bile unapred isključene, mada, znao je to, mnogo povoljnije za njega bi bilo da je produžio barem do polovine hodnika. To je bio željeni postupak, odavanje poštovanja Nadleštvu, nužan postupak čak kada neko dolazi takvim poslom kakav je bio ovaj njegov današnji- posao od višeg značaja.
Nameštenik ispred prvih vrata, uočivši nameru kontrolora da uđe baš kod njega, zahvalno i spremno ga propusti.Prostrana i osvetljena, sušta suprotnost uzanom hodniku ispred, beše kancelarija u koju kontrolor stupi. Nameštenik, prekorno vrteći glavom, sede uz bučan uzdah.
- Oprostite, gospodine kontroloru, razumećete, svi smo umorni- reče, nervozno prebirajući nešto po radnom stolu.
Jako dahćući i još uvek klimajući glavom, nakon kraće potražnje izvuče iz ladice nekakvu knjižurinu debelog omota, na čijim koricama beše ispisano krupnim slovima: REGISTAR.
- Dakle, umorni smo- ponovi poslovnijim tonom. -Čekamo vas čitavu noć, videli ste sve te ljude ispred, a vi ste to dozvolili i tu opravdanja nema. Eto, baš maločas, kolega iz susedne kancelarije, pred sam vaš dolazak onesvestio se, jednostavno se srušio. Moraće, najverovatnije, da ga recikliraju, a zašto? Samo zato što vi niste došli još juče, kada smo vas očekivali, već ovako kasno danas, kada je to... pa, recimo nepristojno. Rado ću sada saslušati vaš, verovatno bedan, pokušaj opravdanja.
Zavlada tišina, potom kontrolor poče:
- Shvatam, naravno, da ste umorni, ali moja krivica je tu mala. Ponajmanje mogu da snosim odgovornost za to nesrećno padanje u nesvest, vašeg, ispravite me ako grešim- prijatelja, jer, očito je, vi stavljate to vaše sumnjivo prijateljstvo sa nekim ko je odavno trebalo da bude recikliran, ispred jučerašnjeg događaja; dakle, nepristojnost, ako je ima, može se predbaciti samo vama, nikako meni.
Velika, plavičasta muva, kojoj tu ne beše mesto, uporno je zujala, pokušavajući da prodre kroz pomalo zamrljano staklo prozora; njen uzaludan pokušaj ne ostade nezapaženo- i kontrolor i nameštenik pažljivo pratiše njene smešno besmislene napore neko vreme, zatim kontrolor,pomalo nevoljno nastavi:
- Nije mi jasno zašto uopšte pokušavate da zataškate jučerašnji događaj...
- Niste me sasvim razumeli, plašim se, g. kontroloru. Nije mi cilj da zataškam bilo šta, naročito ne vaš jučerašnji... - tu malo zastade- propust, ako tako smem reći... Vaša pogreška je velika i vi, naravno, možete pokušati da me podmitite... od vas se to očekuje, ali nesrećni slučaj je već prosleđen, strah me te pomisli, Prestonici... Vaša dobra volja može ipak ublažiti nesigurnost vašeg položaja.
- Shvatam svoju pogrešku, ali žena je kažnjena i- tu kontrolor pogleda na svoj časovnik- već reciklirana.
- Naravno da jeste, odgovori nameštenik- Menja li to išta?
Kontrolor je znao svrhu svog prisustva ovde, znao je i da sve ovo nije zbog te glupave žene, zato reče:
- U redu, vas interesuje dete, nije li tako?
- Gospodine! - neočekivano žustro dreknu nameštenik, vaša drskost prevazilazi sve granice!
Kontrolor je znao da je preterao, na taj način se ne razgovara u Nadleštvu i zbog toga je hteo da se ispravi, da kaže nešto što će nameštenika nagnati da zaboravi njegovo malopređašnje nesmotreno pitanje, ali nije rekao ništa, zurio je umesto toga u prozor, pitajući se gde li je nestala ona muva i to ga toliko zaokupi da već htede nameštenika da upita o tome, ali ne stiže, jer nameštenik ustade i donese pred njega nekakvu tešku knjigu - kontrolor je znao da je to knjiga zakona- i spustivši je na sto značajno pogleda oko sebe, čučnu zatim i obavivši nuždu, služeći se pritom listovima iz knjige, zadovoljno se vrati na svoje mesto, a onda reče da je kontrolor sada na redu. Sve ovo izgledalo je tako besmisleno, ali to je bio čin pokajanja i striktno poštovanje procedure koju nalažu Zakon i Reč i kontrolor, znajući, svakako, sve to, ipak učini nešto neočekivano i neshvatljivo, zdravom razumu nedostupno. On, naime, jednostavno ustade i bez reči objašnjenja krete ka izlazu. Nameštenik, koji je upravo nešto beležio u Registru, razrogačenih očiju pogleda u neverici za njim. Pridigao se do pola i hteo je da vikne, da ga zaustavi, ali od zaprepašćenosti nije mogao da pronađe pravu reč koja bi zaustavila tog bezumnika, a onda se sruči nazad u stolicu, jer kontrolor beše već zalupio vrata za sobom. Shvativši da se dogodilo nešto nezamislivo, namešteniku počeše grozničave misli da se premeću po glavi: to je bio istorijski trenutak, a on njegov svedok- to je bila prva uvreda ikada načinjena Nadleštvu, i samim tim, prva uvreda načinjena Provincijama, a to će svedoku tog trenutka doneti unapređenje, visok položaj, možda čak i zvanje kontrolora.

Delati je isto što i nedelati. Tim mislima vođen kontrolor krete ka Trgu Istine. Još uvek vlažni pločnici, nešto manje lutajućih spodoba i zagađujuća svetlost što dolazaše odnekud sa istočnih svodova, zaslepljujuća ali neprimetna kada čovek provede veći deo svog bivstvovanja upravo ovde, odvlačiše mu pomalo pažnju; ne omekšaše, međutim, odlučnost njegovu.
Trg Istine beše već ispunjen. Vesti se brzo šire, a vest iz Nadleštva nije mogla da bude skrivena. Zakon i Reč behu uniženi, a to je privlačilo masu.Žamor, kao šuštanje suvog lišća pojača se samim njegovim prisustvom. Govornica beše spremna i kontrolor poče:
- Prijatelji, saputnici, vi znate zašto sam ovde, znate takođe zašto nisam mogao da predam dete Nadleštvu, znate sve o onome što potresa i samu Prestonicu, pitate se samim tim kako se usuđujem da istupim pred vas...
Zvižduci i poneka podrugljiva dosetka behu sav odgovor.
- Znak i Veliki Hram su iznevereni! - histerično uzviknu odjednom devojka svetle kose i plavih očiju. To behu obeležja staleža Severnih Provincija.
- Reciklaža, reciklaža! - začu se iz mase.
- Gospodo! - pokuša kontrolor oštrije - jasno vam je da o reciklaži ne može biti reči, ta devojka što se usuđuje da pomene Veliki Hram nije ništa drugo do izdajnik i ja više ne želim da govorim pred vama.
Završivši izlaganje pogleda nekud u gomilu ispred sebe, neodređeno, ne pokazujući međutim nameru da siđe sa govornice. Potom, kao nevoljno, podiže ruku i trenutak uživaše u preneraženosti prisutnih, onda načini Znak.Vrisak devojke plavih očiju kao da prenu ostale. Lagano počeše da se razilaze, sa nekakvim osećanjem razočaranosti i pomirenosti, bez traga malopređašnje buntovnosti.

Mučna beše ta noć za g. kontrolora. Sve je san, mišljaše on, a ako je tako postoji i greh. Ako postoji greh, kao takav, postojim li time i ja? Greh rođenja, smrti i bivstvovanja... šta su onda vrata Hrama? Nisu li u pravu ti pobornici povratka, novog značaja i ponovnog dolaska ovde, bez znanja, titule i imetka; treba li priznati iskupljenje greha... Ne, ne i ne! To dete... sva krivica je na njemu...
I kontrolor poče da plače, isprva tiho, grcajući, zatim sebi dade oduška. I, začudo, svetlost zbog toga ne izgubi svoj sjaj, a hladan vetar vitlaše i dalje ulicama neumitno, neometano, noseći pri tom hladne kapi kiše.
I on napokon zaspa, uz sledeće misli: - Velika patnja je ovo!
Nije prošlo dugo vremena, noć još trajaše, kada zazvoni telefon. Jak, rezak zvuk; mora da je jako važno nešto, pomisli kontrolor, probudivši se.
- Izvinjavam se, gospodine, što vas budim - začu se iz slušalice pre no što se kontrolor i javio - da vas podsetim na današnje obaveze...
Bila je to njegova sekretarica.
- Obaveze su svakodnevne, rutinske- nastavi ona- jedino... zvali su iz Nadleštva. Hitno da se javite... gospodine, razumećete moj položaj...
- Naravno, gospođice - odgovori ovaj - sve razumem.
I razumeo je. Drskost sekretarice, poziv u Nadleštvo u sred noći - to je moglo da znači samo jedno: žele da ga pošalju u Prestonicu. Treba li da se povinuje? Tek tako, bez otpora? Nije li on ovde već dugo, bar toliko vremena koliko i samo Nadleštvo? Nije li bio svedok podele Provincija? Nije li, koliko juče još, primorao one u Prestonici da menjaju Zakon i Reč? Stub bivstvovanja, jedan od privilegovanih koji je mogao da načini Znak – sve je to bio, a sada?
Trenutak osta zamišljen, onda mu strašna misao prohuja glavom.
- Ne, to ne bi bilo moguće! - zaprepašćeno uzviknu glasno. Zbacivši prekrivač sa sebe naglo ustade
- To ne bi bilo moguće! - ponovi nekoliko puta, unezverano hodajući polumračnom sobom.
Utom poče i da sviće.
- Hladno je - pomisli on - Moram u Nadleštvo.

Nastaviće se...

Demijan
„Mi, obeleženi znakom, možda smo s pravom svetu važili za čudne, čak i za opasne. Mi smo bili probuđeni ili oni koji su se budili i naše stremljenje je išlo za sve savršenijom budnošću, dok je stremljenje i traženje sreće kod ostalih išlo za tim da svoja mišljenja, svoje ideale i dužnosti, svoj život i sreću sve tešnje vezuju za život i sreću stada. I onde su nalazili stremljenje i onde su se nalazili snaga i veličina. Ali dok smo, po našem shvatanju, mi obeleženi predstavljali volju prirode za novim, za upojedinačenim i budućim, dotle su ostali živeli u volji za ostajanjem u mestu. Za njih je čovečanstvo – koje su voleli kao i mi – bilo nešto dovršeno što mora da se održava i štiti. Za nas je čovečanstvo bilo daleka budućnost, prema kojoj smo svi putovali, čiji lik niko nije znao i čiji zakoni nigde nisu bili zapisani”.

Heseova mladalačka beleška iz duševne bolnice, u koju su ga poslali roditelji nakon njegovog drugog pokušaja samoubistva

Herman Hese, čovek čija je dela Gebels branio, čovek koji je Betovena proglasio bezvrednim, čovek koji je bio pacifista, ali ne iz uverenja već zbog kukavičluka, stekao je široku čitalačku publiku svojim jednostavnim mudrostima, nedorečenim, ali baš zbog toga privlačnim. Kada se tome doda i jednostavnost njegovog izraza, sve dobija magični prizvuk. U njegovim romanima, koji su u stvari njegova podsvesno iskazana autobiografija, glavni likovi su samotnjaci i individualci. On nije bio takav. Bio je večito uplašeni usamljenik, tako daleko od samotnjaka kakvog je idealizovao. Njegov životni kukavičluk, kojeg nije mogao „ubiti“ ni silnim putovanjima, ni suzbijanjem urođenog straha od žena, kao ni bekstvom iz rodne Nemačke, kada nacizam još nije bio ni u nagoveštaju, ne umanjuju njegovu književnu genijalnost. U romanu Demijan, koji je napisao u svojoj 43 godini života, može se uočiti šta je dovelo Hermana Hesea od ludnice do vrhunskog pripovedača.


Pošto je tako vezan za neskrašeno stanje, Satana nema sigurno boravište, jer iako je zbog svoje anđeoske prirode neka vrsta gospodara u vodi i vazduhu, on nema, zbog Božije kazne, sigurno boravište na zemlji. 

Priča o Đavolu, Danijel Defo 

Salman


Ahmed Salman Rušdi, romanopisac i esejista. Njegov književni stil neki nazivaju, ne sasvim pogrešno, magičnim realizmom. Magični realizam je spoj fantazije, mitova i realnog života. (Podsetnik; jedan od najpoznatijih predstavnika, u suštini jedinstven slučaj i rodonačelnik magičnog realizma je Gabrijel Garsija Markes).
Rušdi predstavlja jednog od najznačajnijih pisaca 20. veka, ali nikako zbog književnih dostignuća. Tu je „tropa“. Značaj mu je u izazivanju skandala i kontroverzi.

Svojim romanom Satanski stihovi izazvao je (svojevremeno) ovo:

Mi smo od Alaha i Alahu ćemo se vratiti. Obaveštavam sve hrabre muslimane sveta da su:
Autor Satanskih stihova, teksta koji je napisan, uređen i objavljen protiv Islama, proroka Islama i Kurana, kao i svi urednici i izdavači koji su bili svesni njegovog sadržaja, osuđeni na smrt. Pozivam sve muslimane gde god da se nalaze u svetu da ih ubiju bez odlaganja, kako se više nikad niko ne bi usudio da vređa sveta verovanja muslimana. Ko kod bude ubijen izvršavajući ovaj cilj postaće mučenik, Inšalah. U međuvremenu, ako neko ima pristup autoru knjige, ali nije u mogućnosti da izvrši egzekuciju, treba da obavesti druge kako bi Rušdi bio kažnjen za svoja dela. 

Tadasnji iranski verski vođa Homeini izriče 1989. godine smrtnu presudu za Salmana Rušdija i obećava nagradu od četiri miliona dolara za njegove ubice. Godine 1998. tadašnji predsednik Irana Hatami povlači presudu. Islamski fanatici tvrde i dan danas da se verski zakoni ne mogu menjati i da smrtna presuda ne moze biti ukinuta kada se jednom dosudi. Rušdiju je posebno otežavajuća okolnost što je i sam musliman.

Islam u ova vremena prolazi ono što je hrišćanstvo prošlo u vreme Inkvizicije. Taman tolika je i razlika, u godinama, između učitelja i učenika. Ako treba podsetnik: islam je u začetku bio hrišćanska verska sekta.

Knjigu Satanski stihovi možete preuzeti OVDE




Download Knjiga

Šta je Nostalgija Zanimljivosti?

Možda prvo reći šta znači nostalgija? Kovanica nastala od (staro)grčkih reči nóstos álgos, što bi značilo kuća i bol. Nije teško zaključiti...

Čitanije

.