-->
Prikazani su postovi s oznakom Kultura. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Kultura. Prikaži sve postove

Kad je Zaratustri bilo trideset godina, napustio je svoj zavičaj i jezero svoga zavičaja i otišao je u goru. Tu se napajao svojim duhom i svojom samoćom i nije ga to umorilo za deset godina. Ali se naposletku izmeni njegovo srce – i jedno jutro ustade u ranu zoru, stade pred sunce i ovako mu je govorio: “Veliko svetilo nebesko! u čemu bi bila tvoja sreća, da nemaš onih kojima sijaš! Deset godina penjalo si se amo k mojoj pećini: ti bi se zasitilo bilo svoje svetlosti i ovoga puta, da nije mene, moga orla i moje zmije. Nego mi smo te iščekivali svakoga jutra, uzimali smo od tvoga obilja i blagosiljali te za nj. I gle! Ja ne znam kud bih sa svojom mudrošću, kao pčela koja je nakupila previše meda; osećam potrebu da se prema meni ruke šire. Hteo bih da poklanjam i udeljujem, sve dok mudri među ljudima ne nađu naslade opet jednom u svojoj ludosti, a siromašni opet jednom u svome bogatstvu. Toga radi moram se spustiti u dubinu: kao što ti to činiš večerom, kad padaš za more pa još i donjem svetu poneseš svetlosti, ti prebogato svetilo nebesko! Ja moram, kao ti, pasti i zaći, kako to zovu. ljudi, ka knjima bih da se spustim. Blagoslovi me dakle, ti mirno oko, što bez zavisti možeš da gledaš i preveliku sreću! Blagoslovi pehar koji se preliva, da bi voda iz njega zlatna potekla, i na sve strane raznela otsjaj tvoga milja! Evo! Ovaj pehar hoće da opet ostane prazan a Zaratustra hoće da opet postane čovek”.

– Tako otpoče silazak i pad Zaratustrin. 

 



Tako je govorio Zaratustra (KLIKOM DO KNJIGE) (nem. Also sprach Zarathustra) je delo nemačkog filozofa Fridriha Ničea, nastalo između 1883. i 1885. godine, a koje govori o starom šamanu koji se spušta sa svoje planine među narod iz želje da nauči nešto od njih i da narodu podari svoje znanje. Prilikom spuštanja u selo nailazi na razne ljude od kojih doznaje njihove tajne. On je zapravo u potrazi za čovjekom sebi ravnim, ali mnogi ne razumiju njegovu filozofiju i ismijavaju ga, no ima i onih koji mu se dive.

„Zaratustra“ je njemačka verzija imena persijskog proroka Zoroastra (Zaraθuštra), navodnog osnivača zoroastrizma, koji je jako uticao na judaizam i zatim hrišćanstvo. U knjizi postaje jasno da Niče prikazuje „novog“ ili „drukčijeg“ Zaratustru, koji okreće tradicionalni moral naglavce. Najslavniji odlomak nalazi se na početku knjige: Zaratustra se spušta s planine, razgovara s nekim čovekom i zatim se pita: „Je li moguće da ljudi još ne znaju da je Bog mrtav“? Zbog svojih razmatranja to je jedno od najpoznatijih filozofskih dela ovoga autora, a stil pisanja je nedvosmisleno svrstao Zaratustru i u vrhunce svetske književnosti.



Fridrih Vilhelm Niče (nem. Friedrich Wilhelm Nietzsche, 1844 — 1900) radikalni nemački filozof-pesnik, jedan od najvećih modernih mislilaca i jedan od najoštrijih kritičara zapadne civilizacije, kulture i hrišćanstva. filolog, esejista filozof i pesnik. . Na Ničea su najviše uticali Šopenhauer, kompozitor Vagner i predsokratovski filozofi, naročito Heraklit. Neretko, Ničea označavaju kao jednog od začetnika egzistencijalizma, zajedno sa Serenom Kjerkegorom.


Jozef Martin Bauer (1901 - 1970) , nemački pripovedač i autor radio drama, napisao je knjigu "So weit die Füße tragen" na kojoj je zasnovan istoimeni film iz 2001. godine (Daleko koliko me noge nose). To je snažna i dramatična priča o neverovatnom putovanju i begu nemačkog vojnika iz sovjetskog radnog logora posle Drugog svetskog rata.

Jozef Martin Bauer

 


kratka radnja
Kao ratni zarobljenik, Klemens Forel bio je smešten u radni logor u udaljenim predelima istočnog Sibira. Posle pet godina mukotrpnog rada, on odlučuje da pobegne i upusti se u dugo putovanje. Na putu kroz zabačene predele, oštru zimu i avanture opasne po život, raste Forelova rešenost da se vrati svojoj voljenoj porodici.




Knjiga je doživela veliki uspeh (prevedena na 15 svetskih jezika) dok je film doživeo još veći.



Herman Hese, nemački pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1946. godine, pisao je lirske pesme, novele i romane. U početku svog stvaranja bio je romantičar, u proznim delima pod uticajem psihoanalize i orijentalne mudrosti. U Heseovim delima jasno je uočljivo njegovo zanimanje za egzistencijalne, duhovne i mistične teme i veliki uticaj budističke i hindu filozofije. Njegova najpoznatija dela su Stepski vuk (Der Steppenwolf), Sidarta (Siddhartha), Igra staklenih perli (Das Glassperlenspiel).


Kao antimilitarista i pacifista, jako se usprotivio Prvom svetskom ratu. Njegova osećanja koja se tiču rata izražavao je u mnogim svojim knjigama. Za vreme Drugog svetskog rata, našao se se u čudnim okolnostima. Nemački propagandista Jozef Gebels (Joseph Goebbels) u početku je štitio njegove knjige i kao rezultat Hese je mogao da objavljuje svoja dela. Međutim, kada je zahtevao da određeni delovi njegovog romana Narcis i Zlatousti (Narziss und Goldmund) koji se tiču pogroma ostanu nedirnuti, našao se na nacističkoj crnoj listi. Ipak, uspeo je da izbegne Drugi svetski rat i skrasio se u Švajcarskoj.

Hese je u svom kasnijem životu razvio određenu dozu konzervativizma. U Igri staklenim perlama (Das Glasperlenspiel), jedan od likova proglašava svu muziku posle Johana Sebastijana Baha (Johann Sebastian Bach) veštačkom i lošom, proglašavajući Ludviga van Betovena (Ludvig Van Betoven) za ekstremni primer lošeg ukusa u muzici. Inače, Igra staklenih perli, sa sa svojim idealizovanim srednjevekovnim stilom bila je izuzetno popularna knjiga u ratom razrušenoj Nemačkoj 1945. godine.



Roman Stepski vuk (KLIKOM DO KNJIGE) govori o Hariju Haleru, usamljenom i nezadovoljnom intelektualcu u potrazi za izlazom iz životne krize u koju ga je dovela podvojenost vlastite ličnosti između ljudske i vučje prirode. Uz pitanja identiteta i individualizma, roman se bavi i kritikom malograđanštine i društvenih tendencija iz posleratnog razdoblja.
Roman je u početku naišao na nezainteresovanost i odbijanje. U SAD-u je, u pojedinim saveznim državama, bio zabranjen u školskim bibliotekama zbog opisivanja "seksualnih perverzija" i upotrebe droga. Veliku popularnost stekao je tek 60ih i 70ih godina među pripadnicima hipi-pokreta, koji su u Heseu pronašli duhovnog vođu.


Srbi svi i svuda je naziv spisa Vuka Stefanovića Karadžića iz XIX veka, u kojem on zastupa tezu da su svi govornici štokavštine, bez obzira na veru, tradiciju ili regionalnu pripadnost, u stvari Srbi. Spis je objavljen 1849. godine u Beču, kao deo knjige Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona, ali je napisan još 1836. godine, zbog čega ga neki autori smatraju prvim projektom velike Srbije.


Vuk u članku tvrdi da su Srbi svi koji govore srpskim jezikom, a srpskim jezikom naziva sve štokavske govore. Tako on zaključuje da postoje "Srbi triju zakona" (odnosno vera), ali samo oni „grčkog zakona“ (pravoslavne vere) sebe zovu Srbima ili „Srbljima“, a ostali „ovoga imena neće da prime“, pa se oni „zakona turskoga“ nazivaju Turcima, a oni „zakona rimskoga“ sebe zovu po mestima u kojima žive, npr. Slavonci, Bosanci (ili Bošnjaci), Dalmatinci, Dubrovčani ili u Bačkoj Bunjevcima, u Sremu, Slavoniji i Hrvatskoj Šokcima, a oko Dubrovnika i po Boci Latinima. Vuk je smatrao da je štokavski dijalekt srpski, a da je pravi hrvatski narodni jezik može samo čakavski dijalekt (dok je kajkavski dijalekt slovenački), pa je shodno primeni ove teorije teritorija na kojoj žive većinom Hrvati svedena na Istru, severni deo istočne obale Jadrana i na većinu jadranskih ostrva.

Iako ovo nije bila originalna Vukova zamisao, već mišljenje prisutno u ranoj slavistici XIX veka (Josef Dobrovský, Pavel Josef Šafařik), neki Vukovi savremenici su je ocenjivali kao pristrasnost i nacionalizam. U narednim godinama su objavljeni kritički osvrti više hrvatskih autora u kojima se pobija Karadžićev jezički pansrbizam (spisi Bogoslava Šuleka, Ante Starčevića, Mirka Bogovića, Adolfa Vebera Tkalčevića i drugih). Zbog proglašavanja svih štokavaca Srbima, savremeni hrvatski autori smatraju da je „Vuk među Srbima položio temelj velikosrpskih ambicija“. Komentarišući "Načertanije" i "Srbi svi i svuda" britanski istoričar Noel Malcolm kaže:

Ipak je pomalo anahrono promatrati sva ta nastojanja samo u svetlu ekspanzionizma "Velike Srbije". U ono vreme Srbija je bila jedina država koja je eventualno mogla igrati ulogu kakvu je Pijemont odigrao u ujedinjavanju Italije. Svaki Srbin koji je priželjkivao nezavisnu južnoslavensku državu dakako da je vidio tako nešto u proširenju Srbije. S druge strane, bilo je mnogo hrvatskih intelektualaca, na primer Ante Starčević i Eugen Kvaternik, koji su zastupali sličnu ideologiju, samo sa suprotnim predznakom, prema kojoj su svi Bošnjaci bili Hrvati.


Zavaravanje protivnika je sastavni deo ratovanja. Kada ste sposobni, pretvarajte se da ste nesposobni. Kada ste jaki, pretvarajte se da ste slabi.


Knjiga Umeće ratovanja, čije tekstove je pre više od dve hiljade godina napisao i sakupio zagonetni kineski ratnik i filosof Sun Cu, i dan-danas predstavlja verovatno najznačajniju i najuticajniju studiju o strategiji ratovanja. Savremeni azijski političari i šefovi država proučavaju je isto toliko pažljivo kao što su to činili vojskovođe i vojni stratezi tokom prethodnih dve hiljade i više godina.



Jedna stara priča govori o tome kako je neki drevni kineski car upitao jednom svog dvorskog lekara, koji je poticao iz lekarske porodice, koji od članova njegove porodice je najumešniji u lečenju. Lekar, koji je u Kini uživao toliki ugled da mu je ime postalo sinonim za medicinu, odgovorio je: „Moj najstariji brat sposoban je da uoči uzroke bolesti i otkloni ih pre nego što se sama bolest pojavi, i zbog toga nije poznat van naše kuće.
Moj srednji brat leči bolest još dok je u samom nastanku, i zbog toga nije poznat van okvira našeg susedstva.
Što se mene tiče, ja puštam krv, prepisujem napitke i radim masažu, pa se moje ime s vremena na vreme pročuje i na dvoru”.


Od svih priča stare Kine, nijedna lepše ne izražava suštinu Umeća ratovanja, najznačajnijeg klasičnog dela o naučnoj strategiji ratovanja. Možda su umeće lečenja i umeće borbe u svakodnevnom životu potpuno zasebne stvari, ali, gledano dublje, među njima postoji i nekoliko podudarnosti: ni u jednoj od ovih dveju disciplina ne gubi se iz vida da su one, kako to priča kaže, utoliko bolje ukoliko su manje potrebne; obe discipline se koriste strategijom da bi se borile protiv disharmonije; i jedna i druga smatraju da poznavanje nekog problema jeste i ključ za njegovo rešavanje.

                                                            KLIKOM DO KNJIGE

Kao i priča o drevnim lekarima, Sun Cuova filosofija govori da su najdelotvorniji ono znanje i strategija koji čine rat nepotrebnim. Kao i priča o lekarima, Sun Cu objašnjava da postoji nekoliko različitih nivoa umeća ratovanja: najbolje vojskovođe kvare neprijatelju planove dok su ovi još u svom začetku; osrednje vojskovođe sprečavaju neprijatelja da sklopi saveze; najgore vojskovođe napadaju neprijateljske gradove.

Ova idealna strategija kojom se može pobediti bez borbe, postići najveći uspeh uz minimum delanja, nosi u sebi prepoznatljiv pečat taoizma, drevne filosofske tradicije koja je doprinela razvoju medicine i borilačkih veština u Kini. Drevni taoistički učitelji su dokazali da agresivni i nasilni ljudi nisu nemilosrdni kao što izgledaju, već da su u stvari osećajna stvorenja; zatim su nemilosrdno sasekli ljudsku osećajnost kako bi otkrili pravu prirodu slobodnog čoveka.
Istinska nemilosrdnost, potpuna objektivnost bez prisustva emocija, prodire u srž svake konkretne situacije. Ovakvom nemilosrdnošću odlikuje se Lao-Ce kada u svom Tao Te Chingu kaže da svemir nije čovečan i da mudraci na ljude gledaju kao na pse od slame koji se u ritualima prinose na žrtvu. Čuang-Ce, još jedan veliki taoistički učitelj, takođe daje puno upečatljivih primera nemilosrdnog pristupa čoveka prema samome sebi kao jednu vrstu vežbe koju bi trebalo praktikovati u cilju razrešavanja unutarnjih i spoljnih konflikata.

Prvobitni filosofi nisu koristili ovu „nečovečnost” kao opravdanje za lažnu nemilosrdnost zavojevačkih agresija, već kao osnov za meditiranje o krajnjoj besmislenosti pohlepe i želje za posedovanjem koje su u korenu svake agresije.
U Indiji, budistički učenici su često odlazili do mesta na kojima su spaljivani mrtvaci i posmatrali tela onih čije porodice nisu bile dovoljno imućne da svoje pokojne rođake spale na lomači. Ovo su radili da bi iz sebe strahom isterali pohlepu i želju za svetovnim dobrima. Nakon toga posvetili bi se razmišljanju o savršenom čoveku i savršenom društvu.

Slično tome, Učitelj Sun usmerava pažnju svojih čitalaca na pošasti rata, počevši od prve faze u kojoj se javlja nepoverenje i zahlađuju odnosi, pa sve do one ekstremne faze kada se krene u borbu i osvajanja, kao na jedan oblik masovnog uništavanja ljudi i prirodnih bogatstava. Na ovaj način on čitaoce čini svesnijim važnosti ličnih i društvenih vrlina koje zagovaraju humanisti pacifisti.

Paradoks se često smatra osnovnom metodom taoističke psihologije, koja se koristi radi pomeranja nevidljivih granica svesti. Možda se paradoks knjige Umeće ratovanja krije upravo u tome što ona govori protiv rata. I dok knjiga Umeće ratovanja vodi rat protiv rata, ona to čini na sebi svojstven način; ona se uvlači u neprijateljske redove, otkriva tajne neprijatelja i izaziva korenite promene u njihovim srcima.




U jednom jezuitskom koledžu, godine 1893, mladi Džejms Džojs pozvan je na razgovor s upravnikom u četiri oka. Razgovor se ticao njegovog budućeg poziva. Nudili su mu da postane sveštenik. Za siromašnog dečaka iz nestabilne porodice, kakva je Džojsova bila, ovakav poziv trebalo je da znači veliku čast. Čast koju ni u kom slučaju nije valjalo odbiti. Upravnik je govorio da nijedan vladar na svetu nema moć koju ima sveštenik, a mladiću je čitava priča delovala primamljivo. Sve dok iznenada nije ugledao sledeću scenu.



„Prema Findleterovoj crkvi koračala su četiri mladića, uhvativši se pod ruke, njihali su glavom i išli u ritmu poletne melodije koju je njihov vođa svirao na harmonici. Ta muzika za trenutak prolete sanjarskim tkivom njegove svesti, kao što je to uvek bivalo s prvim taktovima neočekivane muzike, i rastopi ga bezbolno i bešumno kao što iznenadni talas rastapa dečije kuglice napravljene od peska. Osmehujući se zbog te otrcane melodije, on diže pogled na sveštenikovo lice i, videći na njemu neveseli odsev smiraja dana, polako povuče svoju ruku koja se neodlučno predavala tom bratstvu”.

Ovaj kratak opis sasvim neočekivanog obrta koji će promeniti Džojsov život i dati mu novi pravac, pisac je dao u svom gotovo autobiografskom romanu „Portret umetnika u mladosti”. Stiven Dedalus (junak romana a istovremeno i Džojsov pseudonim u vreme objavljivanja „Dablinaca”), zbunjeni je dečak koji je do tada sanjao samo o svešteničkom pozivu i o povlasticama koje donosi. Ali, kako to obično biva s najjačim željama i čvrstim odlukama, život se na neki način poigra i ukaže na more drugih mogućnosti koje dotada nismo videli. Tako je i sam Džojs, iznenada podstaknut neočekivanom muzikom, shvatio šta je njegov pravi poziv. Da to nije ono što pruža hladna sveštenikova ruka, već zov muze Euterpe u obliku otrcane melodije s harmonike.



Svi, naravno, znaju koliki je uticaj Džejmsa Džojsa na modernu književnost i koliko su njegova dela omiljena čak i danas. Ali nije toliko poznato da je Džojs pored svoje nesporne književne obdarenosti, gajio još jednu veliku ljubav (ne samo onu poznatu prema Nori Barnakl): gajio je ljubav prema muzici. Zato će je neumorno utkivati u srž svakog svog dela, a povremeno će se njome i baviti.
Mladi Džejms potekao je iz velike ali po prihodima skromne irske porodice. Kako je vreme odmicalo, Džojsovi su se selili u sve siromašnije kvartove Dablina noseći sve manje stvari sa sobom. Nekoliko puta bili su na ivici gladovanja. Džejms je bio najstariji od svojih desetoro braće i sestara. Išao je u otmene škole, iako je porodica bila prilično siromašna i upisan je i u jezuitski koledž. Tu se odigrala gore navedena dogodovština. Bio je najmlađi đak u razredu i još se prepričava anegdota o tome da je na pitanje starijih u školi koliko ima godina, zbunjeni dečak odgovorio: „Pola sedam”, verovatno praveći analogiju između proticanja vremena na časovniku i godina koje je proživeo. Taj odgovor ostao mu je kao nadimak tokom celog školovanja.
Pošto je izbegao priliku da postane sveštenik, Džojs je upisao moderne jezike 1898. i ponajviše se bavio italijanskim, engleskim i francuskim. Postao je zapažen u književnim i pozorišnim krugovima u Dablinu.



Ali zašto je baš tajanstvena muzika uspela da mladog Stivena (odnosno Džejmsa) odvoji od boga i privoli ga umetnosti? Izgleda da je za Džojsa muzika najčistija forma umetnosti koja uspeva da, čak i kad je spakovana u nekoliko prozaičnih taktova, oživi i razgali dušu čoveka i potpuno ga uvede u životniju stvarnost. Sam Džojs bio je veliki ljubitelj muzike. Mladić koji se plašio pasa i grmljavine, posle smrti majke i očevog propijanja izdržavao je sebe i svoju siromašnu porodicu držeći časove jezika i pevanja. Bio je obdareni tenor, čak je osvojio bronzanu medalju na godišnjem muzičkom festivalu „Feis Ceoil”. U dvadeset drugoj nastupio je zajedno s poznatim operskim pevačem Džonom Mekormakom, a kad se već ostvario kao književnik, pomagao je i promovisao mladog irskog tenora Džona Salivana. Jednom je na kraju Salivanovog nastupa, ustao u prepunoj sali i oduševljeno tapšući uzviknuo: „Hvala ti, Bože, za ovo čudo. Nakon dvadeset godina ponovo vidim svetlost.”
Pored Irske i Iraca, u Džojsovim delima kao misao vodilja provlači se muzika najrazličitijih žanrova. Prva zbirka pesama koju je objavio zove se, nimalo slučajno, „Kamerna muzika”. Sve pesme vrlo su pevljive i zvučne pa je neretko za većinu njih komponovana i muzička pratnja.

„Fineganovo bdenje”, poslednja Dzojsova knjiga, puna je lirskih muzikalnih delova. Pošto je krajnje nejasna i teško razumljiva, savet koji sam autor daje za tumačenje dela je: „Kad nisi siguran, čitaj naglas... i to s dablinskim akcentom!”, pokazujući na ovaj način koliko polaže na zvučnost samog jezika.
Likovi iz zbirke priča „Dablinc„i često raspravjaju o tadašnjoj muzičkoj sceni i o operama. A jedno celo poglavlje u „Uliksu”, smišljeno nazvano „Sirene”, komponovano je kao fuga i posvećeno muzici. U tom poglavlju čak i glavni junak, Leopold Blum, na komičan način postaje muzički instrument!

Jedna životna prilika dobro opisuje Džojsovu opsednutost muzikalnošću i zvukom same rečenice. Naime, dok je jednom u Cirihu šetao parkom sa višegodišnjim prijateljem Frenkom Badženom poveo se razgovor o „Uliksu” na kojem je pisac u to vreme radio. Frenk je pitao Džejmsa kako napreduje roman, a ovaj je odvratio kako je vrlo zadovoljan današnjim radnim učinkom, pošto je proveo ceo dan u radu. Frenka je dalje zanimalo koliko je napisao strana, na šta je Džojs odgovorio: „Dve rečenice!” Zabezeknuti prijatelj dalje je ispitivao da li je to zbog toga što nije mogao da nađe prave reči. „Ne, reči već imam”, odvratio je autor. „Ono za čim tragam jeste savršen red reči u rečenici. Mislim da sam ga našao”.

Još kao dečak Džojs je otkrio blagotvorna dejstva muzike i osobinu da i najgori strah može da preobrati u finu melodiju i tako ga otera. U „Portretu”, pisac se seća događaja iz ranog detinjstva kad je kao vrlo mali dečak izjavio da se zaljubio u komšijsku kći, ali, avaj, ona je bila protestantkinja i zato neprihvatljiva za njegovu katoličku porodicu. Tada mu je tetka Dante (kako se zove u romanu) zapretila da mora da se izvini zbog takve ljubavi! U suprotnom doći će orlovi i iskopaće mu oči! Ovu epizodu književnik Džojs pretvara u pesmicu, kako bi dečački odagnao strah od surove kazne:
„Oči će mu iskopati, on se mora izviniti, on se mora izviniti, oči će mu iskopati”. Ali potonje česte operacije očiju i, na kraju, gotovo potpun gubitak vida, kao da pokazuju da se lucidni pisac nikada zaista nije izvinio za sve svoje prestupe protiv konzervativnog i sablažnjivog irskog društva.



Sada Džojsovo delo služi kao nadahnuće mnogim savremenim umetnicima. A to nije ni čudo pošto je, kako u književnosti tako i u muzici, bio vizionar: još 1915, vođen umetničkim nagonom, pred jednim bliskim prijateljem, na akustičnoj gitari odsvirao je nešto što će sedamdesetak godina kasnije biti poznato kao pank-rok. Šokirani prijatelj nije imao pojma da je žustra melodija proročki pokazivala u budućnost, pa ju je samo prezreo.








Završivši svoj poslednji roman “Između činova”, Virdžinija Vulf je obukla kaput, napunila džepove kamenjem i bacila se u reku Uz, koja je tekla blizu njene kuće.



U času smrti bila je ugledan i poštovan pisac, a njena slava će vremenom rasti. Spada u red onih stvaralaca koji su menjali, inovirali roman XX stoleća, kao što je to, na drugi način i sasvim nezavisno, u isto vreme činio Džems Džojs ili, na udaljenom kraju Evrope, pišući svoj “Petrograd”, ruski pisac Aleksandar Bjeli. Kako se šezdesetih godina prošlog stoleća počelo javljati interesovanje za tzv. rodne studije, stvaralaštvo Virdžinije Vulf je postajalo sve zanimljivije, a njen esej “Sopstvena soba(KLIKOM DO KNJIGE) biće neka vrsta proglasa i zaštitnog znaka jedne ranije faze feminističkog pokreta.

Virdžinija Vulf je bila i zanimljiva osoba čiji život nije možda bio tako buran na prvi i površan pogled – nije preletala Atlantik ni osvajala Himalaje – ali jeste bio, na jedan drugi, unutrašnji i dublji način, pun bura i lomova. Psihičko oboljenje od kojeg je patila i bila ga duboko svesna život joj je činio i komplikovanijim i nesrećnijim. Samoubistvo marta 1941. nije bio prvi takav pokušaj, ali ipak treba biti svestan datuma. To je vreme žestokog nacističkog bombardovanja Velike Britanije i to nije bilo prvo bombardovanje koje je Virdžinija Vulf doživela. Bombardovanje Londona iz Prvog svetskog rata danas se, posebno van Engleske, mnogo manje pamti i uistinu, u odnosu na ono što će se dešavati četvrt stoleća kasnije, može ličiti na dečju igru, pogotovo onima koji ga nisu doživeli. Ali je upravo tada opaženo ono što će se u medicini zvati “shell shock”, psihički slom uzrokovan strahotama bombardovanja na frontu ili u pozadini. Pre nego što će biti medicinski priznat, neki su nesrećnici osuđeni i streljani kao dezerteri i kukavice od nadređenih, oguglalih da svoje ljude spremno šalju u smrt.

Tada je Virdžinija Vulf pripadala levičarskom i pacifističkom pokretu, ali nije upala u grešku u koju su između dva rata upali mnogi, da potceni opasnost od nacizma. Ipak, koliko god da je bila svesna da se ovi ratovi ne mogu izjednačavati, da su nacisti zlo protiv kojeg se mora boriti, ta joj svest nije mogla pomoći da ponovo preživi užase koje je već preživela. Virdžinije Vulf se sa razlogom sećamo zbog vrednosti njenog dela, ali setiti se nje danas znači i pomisliti na mnoge druge, anonimne i zaboravljene koji su smrt doživeli pre fizičke smrti, slomljeni jednim od užasa ovog sveta.


Iako je s vremenom deo američkih saveznih država prestao slaviti "otkriće" Amerike, dosta njih još uvek ustrajava u obeležavanju ovog dana. Mnogi su osetljivi kada se njihova tradicija nađe na udaru kritike, a Kolumbov dan definitivno spada u osetljivo pitanje za mnoge stanovnike SAD-a. Američki komičar i voditelj, John Oliver, pozabavio se, svojevremeno,  najčudnijim američkim praznikom.


Kolumbo

"U školi, deca uče o životu Kristofora Kolumba, ali niko ne spominje deo njegovog života kada je oteo američke urođenike i prodao ih u roblje. Naterao je svoje ljude da urođenike razrežu na komade, a bolestima i ratom poubijao je pola stanovništva Haitija. No, bez obzira na sve, Kolumbo je postao poznat po svojim otkrićima, a posebno otkriću da možete otkriti kontinent na kojem već žive milioni ljudi, a koji su posetili i Vikinzi 500 godina ranije", navodi se u videu (koji nismo postavili), a sve završava pitanjem kako je moguće da Amerikanci još uvek obeležavaju dan ovog "ubice i egomanijaka".


Kolumbov dan postao je službeni praznik u Koloradu 1906., a na celom ozemlju SAD-a 1934. godine. Međutim, tradicija proslavljanja godišnjice otkrića Amerike postojala je još u kolonijalnom razdoblju. Godine 1792. Njujork i ostali američki gradovi upriličili su proslavu povodom 300. godišnjice. Povodom 400. godišnjice 1892. predsednik Benjamin Harrison pozvao je ljude slaviti. Tokom 400. godišnjice nastavnici, propovednici, pesnici i političari organizovali su mnoge ceremonije izražavajući tako svoj patriotizam. Slavilo se državljanstvo, podrška ratovanju iz domoljubnih pobuda, podrška čuvanju granica, važnost odanosti naciji i društveni napredak.

Katoličko doseljeništvo se sredinom 19. veka borilo protiv diskriminacije katoličkih doseljenika. Tako su se irski iseljenici prozvali Kolumbovim vitezovima implicirajući na to da je katolik otkrio Ameriku. Mnogi doseljenici iz Italije promatrali su slavljenje Kolumbovog dana kao slavljenje svog nasleđa. Od 1971. godišnjica otkrića Amerike i stvaranja američke mornarice (1775.) slave se drugog ponedjeljka u oktobru. Banke, poštanska služba, većina škola i velikih saveznih agencija ne radi na Kolumbov dan.

Ujedinjeni narodi su nameravali proslaviti 500. godišnjicu otkrića Amerike, ali se od toga odustalo usled zahteva domorodaca koji tvrde da je Kolumbovo otkriće začetak genocida golemih razmera koji je počinjen nad njima.




Džim Morison, američki pevač, pisac i pesnik ostao je upamćen kao jedan od najpopularnijih i najuticajnijih ličnosti u istoriji rok muzike, dok su pesme grupe The Doors decenijama nakon njihovog raspada i dalje podjednako slušane.

 


 Do današnjih dana, on je široko poštovan kao najharizmatičniji pevač u istoriji rok muzike, a kožne pantalone kojima je bio privržen na sceni i van nje postale su stereotip garderobe rok zvezde. Takođe, on je  autor i nekoliko knjiga pesama, kratkih dokumentarnih filmova i ranih muzičkih spotova koji su obeležili odrastanje omladine širom sveta. Morisonova smrt u 27. godini iznenadila je svet, a okolnosti pod kojima je do nje došlo i organizacija tajne sahrane bile su i ostale predmet stalnih glasina i doprineli stvaranju misterije decenijama nakon što je otišao sa životne scene.
Džejms Daglas Morison je rođen je u Melburnu na Floridi 8. decembra 1943. kao najstariji sin admirala Džordža Stivena Morisona i domaćice Klare Klark Morison. Kao što bi se očekivalo u vojničkom domu, njegov otac i deda bili su strogo disciplinovani, ali Morison je kasnije s ironijom pripovedao da je Klara, kada je njegov otac bio kod kuće, bila  admiralov zapovednik. Jedan od najznačajnijih događaja u njegovom životu desio se 1947. tokom putovanja u Novi Meksiko na koji se zaputio sa roditeljima i mlađom sestrom Anom, kao i bratom Endijem.
- Tada sam prvi put otkrio smrt... Porodično smo se vozili kroz pustinju u zoru, a kamion sa Indijancima udario je u naša kola. Bilo je Indijanaca razbacanih po putu koji su krvarili do smrti. Bio sam dete, tako da sam ostao u kolima, dok su otac i deda otišli da provere šta se desilo. Nisam video ništa, sve što sam primetio bila je čudna crvena boja i ljudi koji su ležali unaokolo, ali mogao sam da osetim vibracije ljudi oko mene i odjednom sam shvatio da ni oni ne znaju šta se dogodilo više nego što sam ja znao. Tada sam prvi put osetio strah i u tom trenutku duše tih Indijanaca, možda jednog ili dvojice, kretale su se unaokolo i sletele u moju dušu, a ja sam bio poput sunđera, spreman da sedim tamo i upijam – objasnio je Kralj guštera. Ovo uverenje nije ga napustilo sve do smrti, mada su njegovi roditelji tvrdili da se to nikada nije desilo. U mnogim svojim komentarima o tom događaju, Morison je tvrdio da je bio toliko potresen zbog nesreće da su mu roditelji rekli kako je imao ružan san samo da bi ga smirili. Bez obzira na to da li je događaj bio stvaran, zamišljen ili isfabrikovan, pevač ga se držao i ponavljao je činjenice o toj slici u svojim pesmama, poemama i intervjuima.
Pošto mu je otac bio mornarički oficir, Morisonovi su se često selili, pa je Džimovo rano školovanje bilo stalno prekidano zbog premeštanja iz jedne u drugu školu. Ipak, pokazao se kao inteligentan i sposoban đak posvećen časovima književnosti, poezije, religije, filozofije i psihologije. Još dok je bio tinejdžer, otkrio je rad filozofa Fridriha Ničea, a bio je privučen i simbolističkim pesnicima iz 19. veka i to najviše Englezom Vilijamom Blejkom i Francuzima Šarlom Bodlerom i Arturom Remboom, što se kasnije odražavalo i na njegovo stvaralaštvo. Završio je gimnaziju Džordž Vašington u Virdžiniji 1961. godine, nakon čega se čitava porodica preselila u južnu Kaliforniju. Ubrzo nakon toga, Džim je još jednom poslat da živi sa babom i dedom u Klirvoteru, gde je upisao koledž Sent Petersburg, ali život sa strogim trezvenjačkim starcima bio je težak za Morisona koji je voleo alkohol. Kasnije se prebacio na Državni univerzitet Tallahasse na Floridi, a na nagovor roditelja otišao je u Los Anđeles gde je upisao UCLA univerzitet gde je završio studije filma. Dok je pohađao koledž na Floridi, upoznao je Meri Verbilou, a kada se prebacio na drugi univerzitet, ona je s njim otišla u Kaliforniju. I pored velike ljubavi, njihova veza nije dugo trajala. Nakon malog nesporazuma, Džim je utehu pronašao s drugom devojkom, a kada ga je Meri otkrila golog u ženskom apartmanu, bila je jako povređena i raskinula je s njim. Iako su s vremena na vreme bili u kontaktu, nisu se pomirili. Spekuliše se da je Morison pesmu The Crystal Ship napisao u spomen na svoju izgubljenu ljubav. Na fakultetu je upoznao i kolegu Reja Manzareka s kojim je i osnovao čuvenu grupu The Doors, a ubrzo su im se pridružili bubnjar Džon Densmor i gitarista Robi Kriger. Naziv The Doors potiče od naslova knjige Oldusa Hakslija Vrata percepcije koje je pozajmljeno iz citata Vilijama Blejka: Ako se pročiste vrata percepcije, sve će se pred čovekom ukazati onakvo kakvo jeste - beskrajno. Nostalgija za nikad doživljenim, ogorčenost i razočaranje zbog nemogućnosti potpunog samoostvarenja, osnovno su motivi koji dominiraju u poeziji i tekstovima koje je Morison napisao. Teško da je iko od malobrojnih i ne preterano zainteresovanih posetilaca kluba London Fog na legendarnom losanđeleskom Sunset bulevaru u januaru 1966. godine mogao i da nasluti kakva se simbolika krije u adresi mesta na kome je tih večeri svoje prve nastupe imala grupa The Doors. Bulevar sumraka, naime, bio je pravo mesto za početak jedne faustovske i beskompromisne umetničke i životne avanture – kratkog, prekratkog putovanja u noć pesnika koji je stihom najavljivao da do njenog kraja želi da stigne autoputem. O povratku nije rekao ništa, sudeći po svemu verovatno je od samog početka znao da ga neće ni biti. Alhemija koja je postojala u prvoj i jedinoj postavi grupe povela je njene članove putevima kakve sigurno ni sami ispočetka nisu mogli da predvide, bar ne u potpunosti.
Na svojim prvim nastupima u ulozi predvodnika grupe, Džim je nastojao da bude mnogo više od pevača: želeo je da bude šaman, vrač koji će ne samo buditi mrtve, već ih i voditi u zajedničku avanturu putovanja prostorima s druge strane svesti i razuma. Vodio je boemski život, a zbog životnog ritma sa malo hrane i mnogo LSD-ja, 1966. godine nekada punačak Morison ekstremno je smršao, čime je postao nezvanični bog roka koji je učinjen besmrtnim u čuvenoj seriji crno-belih slika autorke Džoel Brodski. Poznata pod imenom Sesija mladog lava, uključivala je kultnu pozu razapetog Hrista koja je bila na omotu ploče Best of the Doors. U tom periodu prekinuo je sa većinom porodičnih kontakata, a dok se njegova muzika nalazila na vrhovima top-lista, za svoje roditelje je tvrdio da su mrtvi. Ova dezinformacija bila je objavljena kao deo materijala koji je distribuiran s njihovim prvim albumom. Iako se sa sigurnošću ne može tvrditi šta se odvijalo u srcu ili  pevačevom domu, Morisonovi koji su se obično uzdržavali od priče sa novinarima, često su govorili kako smatraju da se saopštenje koje se odnosi na njihovu smrt pokušaj da se sakriju od radoznalih medija. U isto vreme dok su Morisonove pesme carovale radio-talasima, njegov otac postao je najmlađi admiral u američkoj mornarici za vreme Vijetnamskog rata. Većina je pretpostavljala da admiral nije uživao u povezivanju sa prevratničkim genijem iz The Doorsa, ali ni da mladi odmetnik nije želeo da bude povezan sa vojnim establišmentom koji je najviše mrzeo. Porodični sukob eskalirao je na jednom koncertu koji je posetila Morisonova majka. Džim je odbio da se vidi i priča s njom, a pretio je da će odbiti da peva ako ona bude u publici. Na kraju ubedili su ga da izađe na binu, s koje se tokom edipovskog dela pesme The End, podsmešljivo okrenuo majci i izgovorio poznate stihove. Nakon toga, mnogi su pomislili da je u njihovoj porodici bilo velike mržnje i kako su ti zastrašujući stihovi obojeni slikama ubistava, silovanja i incesta bili predstavnici Morisonovih shvatanja i nagoveštavali njegovu patološku pozadinu.
Morison je drogu doživljavao pre svega kao sredstvo za proširenje svesti. Uživanje u izmenjenim stanjima svesti ubrzo se pretvorilo u neutaživu potrebu za bilo čim što je moglo dovesti do takvih stanja – neretko i za ubitačnim kombinacijama različitih opijata. Čuvena je i njegova izjava o alkoholu:
- Opijanje je donekle nalik na kocku - izađeš da provedeš noć u pijanstvu i ne znaš gde ćeš završiti sledećeg jutra. Ponekad sve ispadne dobro, drugi put se dogodi katastrofa, to je bacanje kocke. U tome je razlika između samoubistva i polagane predaje – objašnjavao je Džim.
Velikom zavodniku nikada nije nedostajala pažnja žena, uključujući tu i njegovu dugogodišnju pratilju Pamelu Kurson koju je upoznao pre nego što je postao slavan i bogat. Vremenom, ona je s njegovim pristankom počela da koristi Morisonovo prezime, a Džim se odnosio prema njenim roditeljima kao da su mu tast i tašta. Muzičar je bio srećan kada bi svoj novac trošio na nju, a finansirao je i otvaranje butika koji je ona vodila. Kada su troškovi narasli, knjigovođa grupe ga je ubeđivao da Pameli smanji novčanu pomoć, a Morison mu je odgovorio kako bi radije potrošio novac na Pamelu nego na njega.
Ipak, njihov odnos je bio buran, sa čestim glasnim svađama koja su pratila pomirenja i suze. Deni Sagerman, bivši pevačev saradnik, naveo je da je deo njihovih problema proizilazio iz sukoba između onoga što su oni shvatali kao ideal otvorene veze i emocionalno bolnih posledica života u takvoj vezi. Pošto nijedno nije moglo priznati da ne mogu podneti drugačije seksualne aktivnosti, njihove rasprave su izbijale iz onoga što je izgledalo kao trivijalnost. Iako je Džim svojevremeno iznajmio apartman za Pamelu i živeo s njom, često je ostajao u hotelu ili spavao u kancelariji grupe. Tokom svog života, Morison je predstavljao Pamelu kao svoju kosmičku suprugu i u svom testamentu koji je napisao, sve joj je ostavio. Posle njegove smrti, kalifornijski sud je priznao Pamelu za njegovu vanbračnu ženu. Inače, 1970. godine učestvovao je na zakonski nepriznatoj ceremoniji vikanskog venčanja sa spisateljicom Patrišom Kenili. Prema Patrišinoj autobiografiji, u vreme kada se desilo venčanje, ona i Morison su shvatili njenu neobavezujuću pravnu prirodu. Ipak, Morison nije shvatao ceremoniju ozbiljno čak ni na emotivnom nivou i veza nije potrajala više od desetak susreta. Pevač je redovno uživao i u svojim obožavateljkama, a imao je brojne kratke izlete sa poznatim ličnostima, uključujući i Dženis Džoplin. U vreme njegove smrti, u javnosti se pričalo o dvadesetak postupaka za priznavanje očinstva.
Pred sam kraj života, u martu 1971, preselio se u Pariz s namerom da napravi pauzu od koncerata i skoncentriše se na pisanje. Nadajući se da će vratiti svoj život na pravi put, Morison je oslabio i obrijao bradu.
Umro je ubrzo nakon toga, 3. jula 1971, u svojoj kadi u dvadeset i sedmoj godini. Mnogi obožavatelji i biografi tvrdili su da je to bilo zbog overdouza, ali zvanični izveštaj kaže da je uzrok otkazivanje srca. Autopsija nije izvršena zato što medicinski veštak, postupajući po francuskom zakonu, nije pronašao tragove borbe ili zločina. Nepostojanje zvanične autopsije ostavilo je mnoga otvorena pitanja i stvorilo pogodno tlo za spekulacije. U svojoj autobiografiji Deni Sagerman je napisao da se nakon Morisonove smrti nakratko sreo sa Pamelom kada se vratila u Ameriku polovinom sedamdesetih i da mu je ona rekla kako je Morison umro od predoziranja heroinom, tačnije kada je ušmrkao obilnu količinu te supstance verujući da je kokain. Sagerman je dodao da je Pamela dala kontradiktorne verzije Džimove smrti, ali izgleda da je većina fanova prihvatila teoriju o heroinu. I sama Pamela umrla je prekomernog uzimanja heroina ubrzo pošto je priznata za Morisonovu vanbračnu ženu, a kao i on imala je svega dvadeset i sedam godina kada je preminula.
Morison je sahranjen u Uglu pesnika, na poznatom groblju Per Lašez u istočnom Parizu. U prošlosti, njegovi obožavaoci na grobu su ostavljali đubre, grafite i kanabis, zbog čega su usledile brojne žalbe zbog skrnavljenja okolnih grobova koje su dovele do očekivanja da će Morisonovi ostaci biti premešteni kada istekne tridesetogodišnji zakup. Ipak, pariske vlasti demantovale su takvu nameru jer je njegov grob postao jedna od najpopularnijih turističkih odrednica u Parizu, zajedno s Ajfelovom kulom, Nort Damom i Luvrom. Intrigantan je i napis na spomen ploči na grčkom jeziku Kata ton daimona eavtou koji mnogi prevode kao Dole, verovatno u Paklu sa svojim demonima ili Sagoreo zbog svojih demona ili Sa samim đavolom... Međutim, na starogrčkom jeziku reč daimon znači duh i nema negativne ili pežorativne osobine, a pravilnije glasi Veran svom duhu i to je značenje koje je želela Morisonova porodica kada je odabran natpis. Neki teoretičari zavere smatraju da Morison nije preminuo u Parizu, a činjenica da je samo dvoje ljudi priznalo kako je videlo njegovo telo, dodatno je pomogla da se glasina kako je još živ održi preko četrdeset godina.
Pre nego što su Dorsi stekli veliki uspeh, Morison se šalio da će lažirati svoju smrt da bi generisao publicitet i otići u Afriku, ali da će se, ako uspe sa svojim planom, javiti prijateljima pod svoj pseudonim Gospodin Modžo Rajsin. Članovi grupe tvrde da nikada nisu primili nikakva pisma. Ipak, neki njegovi obožavaoci i dalje veruju da je Džimova smrt prevara. Još kruže glasine da je izvršio samoubistvo, navodno ga je ubila CIA ili neka veštica, kažu da je umro u toaletu u pariskom noćnom klubu Rock and Roll Circus i da je njegovo telo preneseno u stan, da je još živ... Ipak, zvanična verzija glasi da je u poslednjoj noći svog života Džim Morison bio u Parizu. Odgledao je film u bioskopu, vratio se kući i legao da spava. Usred noći mu je pozlilo i otišao je da se osveži u kadi, gde je doživeo srčani udar i preminuo. Od tog događaja koji se desio 3. jula 1971. godine, pa sve do danas, misterije i dalje traju.
VIDEO




Nobelovu nagradu je od 1901. do 2013. dobilo 847 osoba, prosečne starosti od 59 godina, kao i 25 organizacija. To je samo jedna od zanimljivosti vezanih za Nobelove nagrade. 

 



Rekord u nominacijama: Rekordan broj nominacija za Nobelovu nagradu za mir postignut je ove godine s 278 nominovanih. Imena svih nominovanih biće obelodanjeni za 50 godina.

Odbijanje Nobela: Dva dobitnika odbila su svoje nagrade: Francuz Žan-Pol Sartr nagradu za književnost 1964. i vijetnamski premijer Le Duk To koji je odbio da deli nagradu 1973. sa državnim sekretarom SAD Henrijem Kisindžerom. Pored toga Adolf Hitler zabranio je trojici nemačkih dobitnika da prime nagradu, a to su Rihard Kun (Hemija 1938), Adolf Butenand (Hemija 1939) i Gerhard Domagk (Medicina 1939).

Sovjetska vlada naterala je Borisa Pasternaka da odbije nagradu za književnost 1958.

Dobitnici Nobelove nagrade za mir u zatvoru: Tri dobitnika te nagrade bila su u zatvoru u trenutku kada je objavljeno da im je dodeljena - nemački pacifista i novinar Karl fon Osjecki (1935): opozicionarka Mjamnara Aung San Su Ći (1991) i kineski disident Liu Sjaobo (2010). Aung San Su Chi otišla je 16. juna 2012. u Oslo gde je konačno mogla da održi govor i prihvati nagradu, više od 20 godina pošto joj je dodeljena.

Najstariji dobitnici: Sa 90 godina Amerikanac ruskog porekla Leonid Hurvic (Hurwicz), dobitnik nagrade za ekonomiju 2007, najstariji je dobitnik Nobelove nagrade. On je umro u junu 2008. samo nekoliko meseci pošto mu je dodeljena nagrada. Među ženama najstarija dobitnica je britanska književnica Doris Lesing koja je 2007. sa 87 godina dobila Nobelovu nagradu za književnost.

Najmlađi dobitnik: Sa 25 godina Britanac Lorens Brag (Lawrence Bragg) najmlađi je dobitnik Nobela. On je dobio nagradu za fiziku 1915. godine koju je podelio sa svojim ocem Vilijamom.
Nobel u porodici: Istorija francuske porodice Kiri (Curie) tesno je povezana sa Nobelovom nagradom: par Pjer i Marija Kiri su 1903. dobili nagradu za fiziku; 1911. Marija Kiri (rođena Skodovska), prva žena koja je dobila Nobela, ponovo je dobila ovu nagradu, ovog puta za hemiju. Time je postala i jedina žena koja ima dve Nobelove nagrade; 1935. njena ćerka Iren Žolio-Kiri i njen suprug Frederik Žolio dobili su nagradu za hemiju.

Nobel i žene: Nobelovu nagradu su od osnivanja 1901. godine dobile su 44 žene, uključujući Mariju Kiri. Nagradu je dobilo 795 muškaraca. Čekalo se do 2009. da se Nobelova nagrada za ekonomiju dodeli jednoj ženi, Amerikanki Elinor Ostrom. Nagradu za fiziku dobile su samo dve žene do sada, u odnosu na 191 muškarca, a nekoj ženi ta nagrada nije dodeljena od 1963.

Nagrađivana polja: Pobednici nagrade za književnost obično pišu prozu. U fizici se nagrađuju najviše radovi posvećeni česticama, a u hemiji biohemiji, dok u medicini preovlađuje genetika. U ekonomiji vođstvo ima makroekonomija.

Jezici Nobela: Engleski je na prvom mestu kao jezik na kojem su pisane knjige koje su dobile nagradu za književnost, sa 27 dobitnika, zatim slede francuski i nemački (13), španski (11), švedski (7), italijanski (6), ruski (5), poljski (4), norveški i danski (3), grčki i japanski (2), a predstavljeni su i arapski, kineski jezik i čak oksitanski (provansalski) koji sada ima status dijalekta.

Sartrovo ne 

 

Francuski filozof i pisac Žan-Pol Sartr jedan je od najpoznatijih dobitnika Nobelove nagrade, ali i prvi koji je, pre 50 godina, odbio to najviše priznanje za književnost.

Kada je 22. oktobra 1964. godine Švedska akademija saopštila ime dobitnika Nobelove nagrade za književnost, Sartr je mirno ručao u jednom pariskom restoranu.

Mladi novinar Frans presa Fransoa de Kloze tada je Sartru saopštio vest, a on je odgovorio da odbija nagradu. "Odbijam nagradu, to je činjenica, ali sada moram švedskim novinarima da objasnim zašto", rekao je Sartr dok je još ručao.

Prema navodima Frans presa, vest iz Stokholma nije izazvala "nikakvo iznenađenje niti emociju" kod francuskog filozofa i književnika. Međutim, Sartrova izjava je izazvala veliko iznenađenje u Parizu i kasnije u svetu, jer je on bio prvi koji je odbio tu nagradu.

Stručnjak za Sartrovo delo Andre Gižo izjavio je da se Sartr plašio da će "tom nagradom biti sahranjen još živ pre završetka svog opusa". "Sartr je Nobelovu nagradu nazivao 'poljupcem smrti'", rekao je Gižo.

Kao drugi razlog za odbijanje nagrade, Gižo navodi Sartrovu kritiku prema svim institucijama, smatrajući da su one "smrtonosne jer lišavaju čoveka svoje prave ličnosti" i još "zahtevaju neku zahvalnost".

Sam Sartr je kao jedini problem naveo da Nobelova nagrada "ne nudi privilegiju da je dobitnik prihvati ali i odbije".

"Šveđani su tada jasno stavili do znanja da ih ne interesuje što je Sartr odbio nagradu. On je izabran i njegovo ime će biti urezano u mermeru", rekao je Antoan Žakob, autor knjige "Istorija Nobelove nagrade".


Francuski književnik je zvanično dobitnik Nobela za književnost 1964. godine, iako nije došao na ceremoniju dodele 10. decembra, niti primio ček od 273.000 švedski kruna, koji danas vredi gotovo 300.000 evra.

Sartrova odluka je bila predvidiva jer je odbio najveće francusko priznanje, Orden Legije časti.

Pisac i filozof je čak hteo da spreči taj scenario jer je 14. oktobra, kada je u štampi pročitao da je favorit za nagradu, uputio pismo Švedskoj akademiji u kojoj "traži da ne nagrađuje nekoga ko uopšte ne želi to priznanje".

"Prema informacijama koje sam danas saznao, izgleda da ove godine imam priliku da dobijem Nobelovu nagradu. Iz ličnih i još više objektivnih razloga, ne želim da budem na spisku nominovanih ove, 1964. godine, a ni kasnije, jer ne želim da prihvatim to počasno priznanje", navodi se u Sartrovom pismu.

Pedeset godina posle Sartrove odluke i dalje postoji podeljen stav o gestu francuskog književnika. Neki to opravdavaju njegovim ličnim opredeljenjem, a drugi da je Sartrovo odbijanje "dokaz njegove sujete".

Žan Pol Sartr (1905-1980) bio je filozof, romansijer, esejista, dramski pisac i tvorac ateističkog egzistencijalizma.

Njegovo najpoznatije književno delo je "Mučnina" (1938), autobiografsko delo "Reči" (1964), a filozoska dela "Biće i ništavilo" (1943) i "Kritika dijalektičkog uma" (1960).

Svetsku slavu su stekli i Sartrovi pozorišni komadi "Iza zatvorenih vrata" (1945), "Prljave ruke" (1948) i "Đavo i Gospod Bog" (1951).




Prvi pivovod na svetu!

Zanimljiva vest za ljubitelje piva – grad Briž odobrio izgradnju prvog pivovoda na svetu, koji će voditi od pivare do industrijske zone, sa protokom od 6.000 litara piva na sat.

Briž
Gradske vlasti belgijskog grada Briža odobrile su izgradnju prvog pivovoda na svetu. Pivovod će biti dugačak tri kilometra i kroz njega će na sat proticati 6.000 litara najpopularnijeg alkoholnog pića.
„Ideja se rodila iz ekoloških, a ne ekonomskih razloga“, izjavio je Ksavijer Vaneste, direktor pivare "De Halve Maan" (Polumesec) i dodao da će pivovod ići od same pivare do industrijske zone, gde će se pivo flaširati i potom transportovati širom sveta.
Pri izgradnji prvog pivovoda na svetu koristiće se najnovije tehnologije, slične onima koje se koriste pri izgradnjama naftovoda i gasovoda. Pivara će sama snositi troškove izgradnje pivovoda, koja će početi 2015. godine.




Malo ljudi zna  kako su nastala imena gradova u Evropi poput  Berlina, Minhena, Mančestera, Drezdena, Hamburga...






Barselona

Barselona

Jedan od najlepših i najznamenitijih gradova današnjice svoje ime duguje kartaginskom generalu Hamilkaru koji ga je osnovao, ocu čuvenog Hanibala koji je skoro deset godina terorisao Rim i čitavu Italiju. Njihovo porodično ime je Barka, što dolazi od punske reči za munju.

Berlin



Uprkos tome što nemačka narodna tradicija kaže da ime pruske i potom prestonice cele nacije dolazi od nemačke reči “Bär” što znači “medved” (koji je i simbol Berlina), zapravo dolazi od slovenske reči (konkretno iz staropolapskog jezika) za močvaru – “berl”.

Bukurešt


Naziv rumunskog glavnog grada, koji često nazivaju i “Parizom istoka”, dolazi od Bukura, legendarne ličnosti koja je u zavisnosti od legende bila princ, odmetnik, ribar, pastir ili lovac, a možda i sve. U rumunskom jeziku, “bukurija” znači sreća i veruje se da je dačkog porekla.

Mančester
Rodni grad Junajteda se prvobitno zvao Mamucio i keltskog je porekla; današnji naziv dolazi od naziva Mameceastre i složenica je od reči “mamm” što znači “dojka” ili “brdo u obliku dojke”, i staroengleskog “ceastre, čester”, što označava rimski grad.

Liverpul

 
Mesto gde se nalazi jedan od najvećih hramova fudbala, Enfild roud, i koje je dom jedne je od najvažnijih britanskih luka, ima takođe složeno ime od dve reči: staroengleske “lifer” što znači “debela, zgrušana voda” i “pool” što znači “basen”. Ovo je referenca na basen ili na plimski potok koji više ne postoji.

Stokholm
 Veličanstvena švedska prestonica ime duguje kombinaciji reči “stäk” što znači “zaliv” (ili, možda “stock” što znači “kolac”, “dići sidro”, “stub”, “motka”) i reči “holm” što znači “ostrvo”.

Oslo
Norveški glavni grad ime verovatno duguje staronorskoj reči “os” što znači “ušće”; ovo je najrealnija moguća etimologija s obzirom na lokaciju na kojoj se ovo mesto nalazi.

Kopenhagen
Najveći grad Skandinavije bukvalno znači “trgovačka luka”, od danske reči “kober” – trgovac ili kupac, i “havn” – luka.

Istanbul
 Biser na Bosforu, koji smo mi nekada nazivali Carigradom, ime duguje turskoj korupciji grčke fraze “eis tan polin” što znači “u grad”, kako su Romeji nekada govorili. Ako vas zanima zašto su tako govorili, odgovor je jednostavan: Konstantinopolj je bio u toj meri iznad svih ostalih gradova na svetu da su ga Grci jednostavno zvali Grad, stoga su “išli u Grad”.

Hamburg
Najveća nemačka luka i jedna od najvećih na svetu ime duguje kombinaciji starovisokonemačke reči “hamma” što znači “but, zadnji deo kolena” a u prenesenom značenju “savijenost, ugao”, što je referenca na njegovu lokaciju koja se nalazila na savijutku reke; druga i manje verovatna hipoteza kaže da dolazi od srednjenemačke reči “hamme” što znači “zatvoreni prostor pašnjaka”. Drugi deo imena, “burg”, znači “tvrđava, utvrđenje” i direktnu paralelu u našem jeziku ima u sufiksu “-var”.

Drezden


 
Najlepši grad istočne Nemačke je slovenska naseobina iz srednjeg veka, a njegovo ime dolazi od starolužičkosrpskog “drežđany”, što znači “ljudi iz šume”. Na tom prostoru ima još mnogo nemačkih mesta čija su imena lužičkosrpskog porekla, o čemu smo već pisali.

Libek
 Kraljica Hanze, nekada moćni trgovački grad a danas jedan od najlepših na svetu, toliko je ljupkog izgleda da čak i poreklo njegovog imena govori o tome.
I on je, kao i Drezden, slovenskog porekla, i prvobitno se zvao Ljubica. Kroz njega teče reka Trava.

Pariz
Grad svetlosti se u antici zvao Lutecija Parisorum, a u kasnoj imperiji i Parisii. Bio je prvobitno utvrđena naseobina galskog plemena Pariza, koji su od njega napravili svoju prestonicu. Njihovo ime i danas dakle živi u imenu jednog od najčuvenijih gradova sveta.

Marsej
Francuska luka na jugu iz koje je na svoje putešestvije krenuo grof Monte Kristo nekada se zvao Masilija i svoje ime najverovatnije duguje ligurijskoj reči za proleće – “mas”.

Bristol
 Ime engleskog grada koji je u poslednjih dvadesetak godina postao sinonim za kvalitetnu muziku, dolazi od staroengleskog naziva “Bricgstow” koji se potom transformisao u “Bridgestow”, a znači doslovno “okupljalište na mostu”.

Split
Poreklo imena drugog najvećeg hrvatskog grada izvodi se od biljke brnistre koja oko njega raste u izobilju, za koju je grčki naziv “aspalatos/spalatos”. U srednjem veku naziva se i Spalatum, što je izvedenica od “spalato” i referenca na Dioklecijanovu palatu koja predstavlja srž ovog grada.

Minhen
Sveti srpski grad i bavarska prestonica u svom korenu ima reč “mönch” što znači “monah”. Osnovan je od strane benediktinskih kaluđera. Sad vam je jasno zašto nam je tako svet.

Firenca
 Na latinskom Florencia, ime čeda porodice Mediči, doslovno znači “cvetanje”, od reči “florens” koja je glagolski pridev reči “florere”. U međuvremenu se ustalio italijanski naziv “Fiorenze”, odnosno danas “Firenze”.

Milano
 Svetska prestonica mode se u antici zvala Mediolanum, od galskih reči “medios” što znači “između” i “lanu” što znači “ravnica”, zbog svoje lokacije u dolini reke Po. Ovo se kasnije serijom iskvarivanja pretvorilo u Milano. Dakle: međuravnica.

Jork
Grad u kome su rimski legionari Konstantina Velikog proglasili za imperatora nakon smrti njegovog oca, i u kome se danas nalazi veličanstveni spomenik tvorcu organizovanog državnog hrišćanstva, ime vuče od staroengleskog naziva “Eoforwic”, pre toga “Eborakon”, što je keltski naziv koji verovatno znači “imanje drveta tise, Tisino imanje”.

Glazgov
Dom dva najveća škotska fudbalska kluba, Seltika i Rendžersa, oko kojih je podeljen praktično ceo svet a ne samo gorštačka zemlja koja nije uspela nedavno da obnovi svoju državnost, ime nosi po kombinaciji gelskih reči “gael” – zeleno, i “cau” – udolina, šupljina. Prema tome: zelena udolina. Lepo ime.

Edinburg
Direktni konkurent gorepomenutog škotskog grada je prestonica ove zemlje koja se prvobitno nazivala “Din Eidyn”, što na keltskom verovatno znači “tvrđava na padini”. Kasnije je prvi element uklonjen, a dodat je staroengleski sufiks “-burh”, što je opet značilo “tvrđava”. Grad Dunedin na Novom Zelandu je pokušaj obnove prvobitnog imena.

London
Latinsko ime prestonice imperije nad kojom nikada nije zalazilo sunce, Londinium, obično se etimološki objašnjava kao “mesto koje pripada čoveku po imenu Londinos”, ali je ovo odbačeno a nijedno drugo objašnjenje nije dato.

Rim


 
Večni grad se na latinskom zove Roma, što je moguća izvedenica od etrurske reči “Rumon”, starog imena reke Tibar.




Download Knjiga

Šta je Nostalgija Zanimljivosti?

Možda prvo reći šta znači nostalgija? Kovanica nastala od (staro)grčkih reči nóstos álgos, što bi značilo kuća i bol. Nije teško zaključiti...

Čitanije

.