Srbi svi i svuda je naziv spisa Vuka Stefanovića Karadžića iz XIX veka, u kojem on zastupa tezu da su svi govornici štokavštine, bez obzira na veru, tradiciju ili regionalnu pripadnost, u stvari Srbi. Spis je objavljen 1849. godine u Beču, kao deo knjige Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona, ali je napisan još 1836. godine, zbog čega ga neki autori smatraju prvim projektom velike Srbije.
Vuk u članku tvrdi da su Srbi svi koji govore srpskim jezikom, a srpskim jezikom naziva sve štokavske govore. Tako on zaključuje da postoje "Srbi triju zakona" (odnosno vera), ali samo oni „grčkog zakona“ (pravoslavne vere) sebe zovu Srbima ili „Srbljima“, a ostali „ovoga imena neće da prime“, pa se oni „zakona turskoga“ nazivaju Turcima, a oni „zakona rimskoga“ sebe zovu po mestima u kojima žive, npr. Slavonci, Bosanci (ili Bošnjaci), Dalmatinci, Dubrovčani ili u Bačkoj Bunjevcima, u Sremu, Slavoniji i Hrvatskoj Šokcima, a oko Dubrovnika i po Boci Latinima. Vuk je smatrao da je štokavski dijalekt srpski, a da je pravi hrvatski narodni jezik može samo čakavski dijalekt (dok je kajkavski dijalekt slovenački), pa je shodno primeni ove teorije teritorija na kojoj žive većinom Hrvati svedena na Istru, severni deo istočne obale Jadrana i na većinu jadranskih ostrva.
Iako ovo nije bila originalna Vukova zamisao, već mišljenje prisutno u ranoj slavistici XIX veka (Josef Dobrovský, Pavel Josef Šafařik), neki Vukovi savremenici su je ocenjivali kao pristrasnost i nacionalizam. U narednim godinama su objavljeni kritički osvrti više hrvatskih autora u kojima se pobija Karadžićev jezički pansrbizam (spisi Bogoslava Šuleka, Ante Starčevića, Mirka Bogovića, Adolfa Vebera Tkalčevića i drugih). Zbog proglašavanja svih štokavaca Srbima, savremeni hrvatski autori smatraju da je „Vuk među Srbima položio temelj velikosrpskih ambicija“. Komentarišući "Načertanije" i "Srbi svi i svuda" britanski istoričar Noel Malcolm kaže:
Ipak je pomalo anahrono promatrati sva ta nastojanja samo u svetlu ekspanzionizma "Velike Srbije". U ono vreme Srbija je bila jedina država koja je eventualno mogla igrati ulogu kakvu je Pijemont odigrao u ujedinjavanju Italije. Svaki Srbin koji je priželjkivao nezavisnu južnoslavensku državu dakako da je vidio tako nešto u proširenju Srbije. S druge strane, bilo je mnogo hrvatskih intelektualaca, na primer Ante Starčević i Eugen Kvaternik, koji su zastupali sličnu ideologiju, samo sa suprotnim predznakom, prema kojoj su svi Bošnjaci bili Hrvati.
