Lagano hodim, a po nekadašnjim šumskim stazama nasuli su kamenje, ponegde i smrdljivi asfalt nalili. Bilo je tu davno pečuraka, gljiva, a pečurke i gljive nisu isto, naučite već jednom. Nema više livadskih, ni potočnih vilenjaka, a ni šumskih vila. Bio taj bistri šumski potok, pa imao virove, a virovi nisu ono što velike reke dave nego virovi bili gde se potok malo raširi i ribice plivaju u njemu. Dobro, bio sam mali, upao sam u potok gledajući ribice. Vilenjaci me izvadili. Nedaleko, šumske vile su imale svake večeri kolo, beležeći krug na kojem igrale, a okolnim domaćinima koji imali konje uzimale, jahale, pred zoru vraćale oznojene i sa pletenicama na grivama i repovima. Prešao bih na temu. Bilo je i kućnih duhova, u vidu zmije. Primetili ste da kuće u kojima niko ne boravi na duži period počinju da propadaju? To samo kuće koje kupljene, a ne boravi niko ili retko. To kuće koje graditelji napustili, a ne mislim tu na pijane zidare nego na kuće koje prvobitni vlasnici prodali. Kućni duhovi traže prisustvo novih ukućana. One koje građene iz duše opstaju, same se održavaju nekako bez ljudskog prisustva, a niko ne zna kako ako nije video čuvarkuće na delu. Hoćete priču o kućnim vilenjacima?
GER DUG
