Sanstefanski mir, odnosno mirovni ugovor, sklopljen je 1878. godine između Rusije i Osmanskog carstva u San Stefanu, u blizini nekad zvanog Carigrada, danas Yeşilköya kraj znanog Istanbula, nakon završenog srpsko-turskog rata.
Ugovorom je Rusija pokušala da na račun Srbije stvori Veliku Bugarsku, stavljajući tako jugoistočni Balkan pod svoje interesno područje. Tim ugovorom je Rusija prisvojila za sebe Besarabiju, dok je Srbiji oduzela i dala novostvorenoj Velikoj Bugarskoj područja oko Vranja, Bele Palanke i Pirota, a Rumunija je dobila Dobrudžu. Za Bosnu i Hercegovinu bila je predviđena autonomija pod nadzorom Austro-Ugarske i Rusije.
Berlinski kongres (1878)
Sanstefanskomu miru žestoko su se uprotivile velike evropske sile, posebno Velika Britanija, jer je Rusija predvidela za sebe velike prednosti, naročito mogućnost izlaska na Sredozemno more preko Bugarske.
Nezadovoljstvo sviju, sem Rusa i Bugara, dovelo je do revizije sanstefanskog ugovora, tako da je na Berlinskom kongresu Rumuniji, Srbiji i Crnoj Gori priznata nezavisnost, dok je Bugarska svedena u realne nacionalne okvire. Srbiji su pripojene teritorije od kojih su kasnije obrazovana četiri okruga - Niški, Pirotski, Vranjski i Toplički.
Bugarska je u to vreme bila autonomna kneževina, ali u vazalnom odnosu prema Osmanskomu carstvu. Priznavala je vrhovnu vlast Turske sve do 1908. godine.
Ugovorom je Rusija pokušala da na račun Srbije stvori Veliku Bugarsku, stavljajući tako jugoistočni Balkan pod svoje interesno područje. Tim ugovorom je Rusija prisvojila za sebe Besarabiju, dok je Srbiji oduzela i dala novostvorenoj Velikoj Bugarskoj područja oko Vranja, Bele Palanke i Pirota, a Rumunija je dobila Dobrudžu. Za Bosnu i Hercegovinu bila je predviđena autonomija pod nadzorom Austro-Ugarske i Rusije.
Berlinski kongres (1878)
Bugarska je u to vreme bila autonomna kneževina, ali u vazalnom odnosu prema Osmanskomu carstvu. Priznavala je vrhovnu vlast Turske sve do 1908. godine.
