Većina nas zna o modusu imanja više no o modusu bivstvovanja jer je imanje daleko učestaliji oblik iskustava u našoj kulturi. Ali postoji nešto mnogo značajnije što definiranje modusa bivstvovanja čini toliko težim od definiranja modusa imanja. To je priroda razlike između dvaju načina postojanja.
Imanje se odnosi na stvari a stvari su stalne i opisive. Bivstvovanje se odnosi na siskustvo a ljudsko iskustvo, u principu nije opisivo. U potpunosti je opisiva naša osoba, maska koju svaka od nas nosi, ego koji predstavljamo - jer ta osoba po sebi je stvar. Nasuprot tome, živo ljudsko biće nije neka neživa slika i nemoguće je opisati ga kao stvar. Zapravo, živo ljudsko biće uopće nije moguće opisati. Moguće je mnogo reći o meni, o mom karakteru, mojoj celokupnoj životnoj orijentaciji. To pronicavo poznavanje može doprjeti daleko u shvaćanju i opisivanju moje ili tuđe psihičke strukture. Ali totalno ja, moja cijela individualnost, moja takvost koja je jedinstvena kao i moji otisci prstiju, nikada ne može biti potpuno shvaćena, čak ni empatijom, jer ne postoje dva identična ljudska bića. Netko drugi i ja možemo prevladati barijeru odvojenosti jedino u procesu živog odnosa, onoliko koliko oboje učestvujemo u plesu života Pa ipak, nikada nije moguće doseći puno poistovećenje s drugim.
Nije moguće opisati čak ni običan čin ponašanja. Moguće je osmijeh Mona Lize opisivati na mnogo stranica a da naslikani osmijeh ne bude uhvaćen riječima - ali ne zato što bi bio misteriozan. Misteriozan je osmijeh svake osobe (osim ako se ne radi o naučnom, sintetskom osmijehu tržišta).
Nitko ne može u closti opisati izraz zanimanja, oduševljenja, biofilije, mržnje, mržnje ili narcisiodnosti koje možemo vidjeti u očima neke druge osobe, kao ni raznolikosti izraza lica, kretnji, držanja, intonacije, koji karakteriziraju ljude.
Aktivno bivstvovanje
Pretpostavke modusa bivstvovanja su nezavisnost, sloboda i prisustvo kritičkog uma. Njegova osnovna osobina je aktivnost, ali ne u smislu izvanjske aktivnosti ili biznisa već unutrašnje, produktivne upotrebe naših ljudskih moći. Biti aktivan znači ispoljavati svoje sposobnosti, talente, bogatstvo ljudske darovitosti koji je - iako u različitim stupnjevima - obdareno svako ljudsko biće. To znači obnavljati se, rasti, ispoljavati se, voljeti, prevladavati zatvor izolacije vlastitog ega, zanimati se, davati. Pa ipak, ništa od toga nije u potpunosti iskazivo riječima. Riječi su posude ispunjene iskustvom koje se preko njih prelijeva. Riječi ukazuju na iskustvo, one nisu sikustvo. U trenutku kada isključivo mišlju i riječima iskazujem što doživljavam, doživljaj je već prošao: isušio je, postao mrtav, pretvorio se u puku misao. Zbog toga je bivstvovanje neopisivo riječima i prenosivo je jedino zajedničkim iskustvom. U strukturi imanja vlada ne živa riječ, u strukturi bivstvovanja živo i neizrecivo iskustvo. (Jasno je da i u modusu bivstvovanja postoji živo i produktivno mišljenje.)
Možda je modus bivstvovanja moguće najbolje prikazati simbolom što ga navodi Max Hunzinger: plavo staklo nam izgleda plavim jer sve boje spektra osim plave apsorbira i ne propušta. To znači da staklo nazivamo plavim upravo zato što ne zadržava valove plave boje. Nazvano je ne prema onome što sadrži, već prema onome što isijava.
Modus bivstvovanja može napredovati samo u onoj mjeri u kojoj manjujemo modus imanja tj. nebivstvovanja - prestanka traganja za sigurnošću i identitetom prijanjanjem za ono što imamo i ustrajanjem na našem egu i našim posjedima. 'Biti' zahtijeva napuštanje egocentričnosti i sebičnosti ili, izraženo riječima koje su često upotrebljavali mistici, sebe učiniti 'praznim' i 'siromašim'.
Ali većina ljudi smatra odviše teškim napuštanje orijentacije na imanje. Svaki takav pokušaj izaziva veliku bojazan i osjećaje kao da se radi o napuštanju svekolike sigurnosti, kao da je čovek bačen u ocean a ne zna plivati. Ne znaju da bi, kad bi se odrekli štaka vlasništva, mogli početi koristiti svoje vlastite snage i samostalno hodati. U tome ih zadržava iluzija da ne bi mogli samostalno hodati, da bi se srušili kad ih ne bi podržavale stvari koje imaju.
Imanje se odnosi na stvari a stvari su stalne i opisive. Bivstvovanje se odnosi na siskustvo a ljudsko iskustvo, u principu nije opisivo. U potpunosti je opisiva naša osoba, maska koju svaka od nas nosi, ego koji predstavljamo - jer ta osoba po sebi je stvar. Nasuprot tome, živo ljudsko biće nije neka neživa slika i nemoguće je opisati ga kao stvar. Zapravo, živo ljudsko biće uopće nije moguće opisati. Moguće je mnogo reći o meni, o mom karakteru, mojoj celokupnoj životnoj orijentaciji. To pronicavo poznavanje može doprjeti daleko u shvaćanju i opisivanju moje ili tuđe psihičke strukture. Ali totalno ja, moja cijela individualnost, moja takvost koja je jedinstvena kao i moji otisci prstiju, nikada ne može biti potpuno shvaćena, čak ni empatijom, jer ne postoje dva identična ljudska bića. Netko drugi i ja možemo prevladati barijeru odvojenosti jedino u procesu živog odnosa, onoliko koliko oboje učestvujemo u plesu života Pa ipak, nikada nije moguće doseći puno poistovećenje s drugim.
Nije moguće opisati čak ni običan čin ponašanja. Moguće je osmijeh Mona Lize opisivati na mnogo stranica a da naslikani osmijeh ne bude uhvaćen riječima - ali ne zato što bi bio misteriozan. Misteriozan je osmijeh svake osobe (osim ako se ne radi o naučnom, sintetskom osmijehu tržišta).
Nitko ne može u closti opisati izraz zanimanja, oduševljenja, biofilije, mržnje, mržnje ili narcisiodnosti koje možemo vidjeti u očima neke druge osobe, kao ni raznolikosti izraza lica, kretnji, držanja, intonacije, koji karakteriziraju ljude.
Aktivno bivstvovanje
Pretpostavke modusa bivstvovanja su nezavisnost, sloboda i prisustvo kritičkog uma. Njegova osnovna osobina je aktivnost, ali ne u smislu izvanjske aktivnosti ili biznisa već unutrašnje, produktivne upotrebe naših ljudskih moći. Biti aktivan znači ispoljavati svoje sposobnosti, talente, bogatstvo ljudske darovitosti koji je - iako u različitim stupnjevima - obdareno svako ljudsko biće. To znači obnavljati se, rasti, ispoljavati se, voljeti, prevladavati zatvor izolacije vlastitog ega, zanimati se, davati. Pa ipak, ništa od toga nije u potpunosti iskazivo riječima. Riječi su posude ispunjene iskustvom koje se preko njih prelijeva. Riječi ukazuju na iskustvo, one nisu sikustvo. U trenutku kada isključivo mišlju i riječima iskazujem što doživljavam, doživljaj je već prošao: isušio je, postao mrtav, pretvorio se u puku misao. Zbog toga je bivstvovanje neopisivo riječima i prenosivo je jedino zajedničkim iskustvom. U strukturi imanja vlada ne živa riječ, u strukturi bivstvovanja živo i neizrecivo iskustvo. (Jasno je da i u modusu bivstvovanja postoji živo i produktivno mišljenje.)
Možda je modus bivstvovanja moguće najbolje prikazati simbolom što ga navodi Max Hunzinger: plavo staklo nam izgleda plavim jer sve boje spektra osim plave apsorbira i ne propušta. To znači da staklo nazivamo plavim upravo zato što ne zadržava valove plave boje. Nazvano je ne prema onome što sadrži, već prema onome što isijava.
Modus bivstvovanja može napredovati samo u onoj mjeri u kojoj manjujemo modus imanja tj. nebivstvovanja - prestanka traganja za sigurnošću i identitetom prijanjanjem za ono što imamo i ustrajanjem na našem egu i našim posjedima. 'Biti' zahtijeva napuštanje egocentričnosti i sebičnosti ili, izraženo riječima koje su često upotrebljavali mistici, sebe učiniti 'praznim' i 'siromašim'.
Ali većina ljudi smatra odviše teškim napuštanje orijentacije na imanje. Svaki takav pokušaj izaziva veliku bojazan i osjećaje kao da se radi o napuštanju svekolike sigurnosti, kao da je čovek bačen u ocean a ne zna plivati. Ne znaju da bi, kad bi se odrekli štaka vlasništva, mogli početi koristiti svoje vlastite snage i samostalno hodati. U tome ih zadržava iluzija da ne bi mogli samostalno hodati, da bi se srušili kad ih ne bi podržavale stvari koje imaju.
