To je praktično za komunikaciju u diplomatiji. Međutim, iako su bosanski, srpski, hrvatski i crnogorski veoma bliski, lingvistički nije reč o istom jeziku, jer svaki jezički prostor ima svoju istoriju. Jezik je jedno od kulturnih obeležja naroda, pa bosanski jezik pripada Bošnjacima, hrvatski Hrvatima, srpski jezik Srbima, a crnogorski jezik je jezik crnogorskog naroda. U BiH su bosanski, hrvatski i srpski službeni jezici, dok su Srbija i Hrvatska veoma stroge i zahtevne kada su u pitanju njihovi jezici.
Nakon raspada bivše Jugoslavije izdvojili su se posebni standardi iz dotadašnjeg standardnog srpsko - hrvatskog jezika koji je u sebi imao bosansku, srpsku i hrvatsku varijantu i crnogorski jezički izraz. Dakle, ova četiri jezička izraza koja su bila u sastavu srpsko-hrvatskog, proglašeni su standardnim ili književnim jezicima. Problemi su nastali zbog bosanskog standarda koji su Srbi i Hrvati nastojali proglasiti nepotrebnim, smatrajući da se ne može zvati bosanskim, jer „bosanski jezik nije nacionalno ime i ne može poslužiti kao ime za jezik svih naroda koji žive u BiH“.
Na lingvističkim katedrama u svetu izučavaju se bosanski, srpski, hrvatski i crnogorski jezički standard uz varijante i razlike. ISO kod, glavni svetski autoritet za klasifikaciju jezika, drži srpski, hrvatski i bošnjački (bosanski) zasebnim jezicima koji čine jedan makrojezik koji se imenuje srpskohrvatskim. U Crnoj Gori je zvanični jezik crnogorski, koji je u postupku standardizovanja, ali nema svoj ISO kod i drži se delom srpskog jezika.
Sva četiri standardna jezika osnovana su na štokavskim govorima. Najčešće su kroz istoriju korišćeni nazivi slovinski i ilirski ili nazivi regionalne orijentacije (slavonski, bosanski, dalmatinski, dubrovački). Zvaničnim jezikom Kraljevine SHS je imenovan srpskohrvatskoslovenački. U vreme NDH zvanični jezik je imenovan isključivo hrvatskim imenom, korišćen je korenski pravopis i htelo se da se jezik što više očisti od tuđica i usvojenica. Zabranjena je upotreba ćirilice. Prvih par godina komunističke Jugoslavije zvaničnim jezicima su imenovani slovenački, hrvatski, srpski i makedonski, da bi Novosadskim dogovorom 1954. godine "ustanovljeno" da su hrvatski i srpski jedan jezik sa dva ravnopravna pisma (latiničnim i ćiriličnim) i dva ravnopravna izgovora (ekavskim i (i)jekavskim). Jezik se nazivao srpskohrvatskim ili hrvatskosrpskim. U socijalističkim republikama BiH, Srbiji i Crnoj Gori jezik je zvanično imenovan srpskohrvatskim, a u Hrvatskoj isprva hrvatskosrpskim. U hrvatskim školskim svedočanstvima do 1971. zvanično ime nastavnog predmeta glasilo je hrvatskosrpski jezik, a od 1972. hrvatski ili srpski jezik. Nakon 1990. dolazi do diferencijacije (razilaženja) srpskog i hrvatskog i formiranja bošnjačkog (bosanskog) i crnogorskog standarda. Godine 2008. hrvatski, srpski i bošnjački (bosanski) jezik dobili su zasebne međunarodne ISO kodove.
Hrvatski standardni jezik koristi isključivo latinicu, a srpski i bošnjački (bosanski) koriste ravnopravno i latinicu i ćirilicu. Crnogorski standardni jezik ima dva slova više u svojoj latinici i ćirilici.
Hrvatski, bošnjački (bosanski) i crnogorski standard isključivo su (i)jekavski, dok srpski ravnopravno upotrebljava ekavski i (i)jekavski izgovor. Ikavski izgovor nepravilan je za književnu upotrebu u sva četiri standarda.
Hrvatski standard ima propisanu ortoepiju (skup pravila koja određuju pravilan izgovor reči i rečeničnih celina u nekom jeziku), dok ostali standardi nemaju. Srpski standard zbog ćirilićkog pisma drugačije provodi transkripciju i transliteraciju stranih imena. Tako se imena gradova i ljudi iz govornih područja jezika pisanih latinicom na srpskom i crnogorskom pišu fonetski (kako se izgovaraju), a na hrvatskom i bošnjačkom (bosanskom) onako kako se pišu u originalnom obliku.
I za kraj: ako ne razumete ovaj tekst koristite Google prevodilac :)
