Život i učenje
Život
Heraklit, sin Blozonov ili, kako neki kažu Herakontov Efežanin. Ovaj je bio u naponu snage 69. olimpijade (504-501 g.p.n.e.). Bio je ponosan više od bilo koga i ohol, kako je vidljivo iz njegova spisa u kojem kaže: Mnogoznanje ne uči razumu jer bi naučilo Hezioda i Pitagoru i, nadalje Ksenofona i Hekateja. Jedno je naime mudrost... kroz sve. Rekao je: Homer zaslužuje.... na isti način. A govoraše: Objest treba...nego požar...i narod treba...za utvrdu. A žestoko napada Efežane zato što su protjerali (iz grada) njegova druga Hermodora riječima: Dobro bi učinili... među drugima. Kad su ga molili da im napiše zakone, nije za to mario zbog toga što je grad već u vlasti loše državne uprave. Povukavši se u Artemidin hram igrao se kocke s dječacima. Kad su Efežani stali unaokolo njega, reče: Što se, rđe, čudite? Zar nije bolje to činiti nego zajedno s vama upravljati državnim poslovima? I na kraju zamrzivši na ljude ode i stane provoditi život u brdima hraneći se biljem i travama. I kad je doista zbog toga pao u vodenu bolest, vratio se u grad te je zagovetno pitao lječnike da li bi mogli od poplave učiniti sušu. A budući da oni nisu razumjeli, zakopavši se u staju, nadao se da će voda ispariti od topline gnoja. No ni tako ništa ne postigne te umre proživjevši 60 godina. (Sledi epigram Diogena Laertije) Kaže da je on govorio lječnicima da li mu ko može isprazniti creva i izvući vodu. Pošto su rekli da oni to ne mogu, legne na sunce i naredi dječacima da ga namažu gnojem, te je tako ispružen drugog dana umro i bio pokopan na trgu. Neant, pak, Kizičanin navodi da on nije mogao skinuti sa sebe gnoj, te je ostao tako i zbog promjene neprepoznata požderaše ga psi. Već od djetinstva bio je čudan, kad je još kao mladić govorio da ništa ne zna. A kad je pak postao punoljetan, da je sve spoznao. Nije bio ničiji učenik, več je rekao da je istražio samoga sebe i sve od samoga sebe naučio. Sotiom kaže da su neki rekli da je on bio Ksenofonom učenik a da Ariston govori u knjizi o Heraklitu da se on izlječio od vodene bolesti i umro od druge bolesti. A to i Hipolit kaže. Spis koji mu se pripisuje mi naživ po sadržaju O prirodi, a djeli se u tri knjige; O svemiru, Politika i Teologija. A postavio ga je (spis), kako neki kažu, u Artemidin hram, potrudivši se da ga nejasnije napiše kako bi mu mogli samo pristupiti sposobni ljudi i kako ne bi bio lako preziran od prostog puka. Njega i Timon prikazuje govoreći: Među njima se digne galamdžija i grdilac naroda Heraklit koji zagonetno govori. Teofrast kaže da je zbog sjetne (melanholične) naravi jedna djela napisao napola dovršena, a druga s mislila izraženim sad na jedan sad na drugi način. Kao dokaz njegove duhovne veličine Antisten u djelu Nasljedstva navodi da se odrekao kraljevske časti u korist brata. Toliko je slavu imao njegov spis da su se po njemu javili i sljedbenici nazvani heraklitovcima. A mislio je uglavnom ovo: Sve je sastavljeno od vatre i u nju se rastavlja, sve se stvari zbivaju po usudu i spajaju se kroz okretanje u suprotnosti i sve je puno duša i demona. Govorio je i o svim promjenama koje nastaju u kozmosu i da je Sunce po veličini takvo kakvim se pojavljuje. Govori se i: granice duše,..logos ima. Govorio je da je umišljenost sveta bolest (padavica) i da se vid vara. Gdjekad se u svome spisu izražava sjajno i jasno da ga i najtuplji čovek može shvatiti i duhovno se uzdići. Jezgrovitost i težina tumačenja su neusporedljivi. Pojedinosti filozofskih učenja su mu ove: vatra je element i sve je zamjena za vatru, a nastaje razređivanjem i zgušnjavanjem, ali jasno ne izlaže ništa. Sve nastaje kroz suprotnosti i sve teče poput reke, i svemir je ograničen i jedan je kozmos (sistem sveta). On se rađa iz vatre i opet sagoreva u određenim vremenskim razmacima naizmence čitavog vjeka, a to se zbiva po usudu, a ona od suprotnosti, koja vodi do rađanja, zove se rat i svađa, a sloga i mir ona, koja vodi do spaljivanja. Mijenjanje je put prema gore i prema dole i po njemu nastaje kozmos. Zgusnuta vatra ovlažuje i pošto se učvrsti postaje voda, a iz vode ostale stvari dovodeći time gotovo sve na isparivanje iz mora. To je put prema gore. No isparivanja nastaju i iz zemlje i iz mora, jedna svjetla i čista, a druga tamna. Vatra raste od svjetlih isparivanja, a vlada od drugih. No ne objašnjava kakav je zračni prostor (zrak koji okružuje svijet). Ipak su u njemu udubine (šupljine), okrenute prema nama udubinom (šupljinom), u kojima skupljena svijetla isparivanja daju plamenove koji su zvijezde. A najsvjetliji i najtopliji je plamen sunca. Ostale su zvijezde udaljene od Zemlje i zato manje svijetle i griju, a Mjesec kao Zemlji bliži ne kreće se kroz čista mjesta. No Sunce se nalazi na prozirnom i čistom mjestu i ima od nas primjerenu udaljenost. Stoga bolje grije i svijetli. Sunce i mjesec pomračuju kad se udubine okreću gore, a mjesečne Mjesečeve mijene nastaju kad se udubina sama u sebi malo okreće. Dan i noć, mjeseci, godišnja doba i godine, i kiše i vjetrovi i njima slično nastaju prema raznovrsnim isparavanjima. Kad se Sunčevu krugu upali svjetlo isparavanje, stvara dan, a kad nadvlada suprotno, stvara noć. Od svjetlosti povećana toplina stvara ljeto, a od tame povećana vlaga stvara zimu. Primjereno tome izlaže uzroke i ostalih stvari. O Zemlji pak, kakva je, neobjašnjava ništa, a niti udubinama (šupljinama). To dakle bijahu njegove misli.
