prevod članka Davida Wooda - A Bewitched Prophet?
Valjanost islama tijesno je povezana sa pouzdanošću njegovog proroka Muhameda. To jest, ako postoje valjani razlozi zbog kojih bi mogli zaključiti kako je Muhamed bio pouzdan Božji glasnik, razumno je pretpostaviti da je islam istinit. Međutim, ako postoje jaki razlozi da Muhamedovu vjerodostojnost dovedemo u pitanje, islam će se urušiti sam od sebe.
Najranija muslimanska pisanja i tradicije, uključujući Kuran, Ibn Ishaqov Sirat Rasul Allah, Sahih Al-Bukhari i Sahih Muslim, pružaju pregršt razloga za odbacivanje Muhameda kao proroka. Glavni izvori podataka pokazuju kako je Muhamed često bio nasilan i okrutan prema onima koji su ga uvrijedili, da je često primao otkrovenja koja su mu dopuštala da krši prethodna otkrovenja u Kuranu, da je o ženama imao prezrivo mišljenje, da je sudjelovao u trgovini robljem, da je dozvoljavao nasilje prema ženama te da je jedna od njegovih seksualnih partnerica bila 9-godišnja djevojčica. Dalje, Muhamed je objavio kako je laž dopuštena ako se koristi u svrhu mira, što tvrdnja koja bi nas trebala navesti da se zapitamo: koliko je često Muhamed iskorištavao ovo načelo dok je propovjedao svoju poruku.
Dodatno svemu ovome, imamo razloga sumnjati kako je Muhamed patio ili od mentalne bolesti ili od demonske opsjednutosti. Dokazi iz najranijih izvještaja o njegovom životu pokazuju da je mogao biti psihološki i duhovno nestabilan prije, tijekom i nakon svog obraćenja. Kada se ovoj nestabilnosti pridodaju druge činjenice iz Muhamedova života, teško je dokučiti kako su muslimanski apologeti uspjeli uvjeriti milijune sljedbenika da je islam razuman sustav vjerovanja.
Podaci koji navode na Muhamedovu nestabilnost sežu sve do njegovog djetinjstva. Njegovi roditelji su umrli dok je bio mlad, pa su brigu o njemu preuzeli djed i ujak. Muhamed je imao dadilju koja se o njemu brinula prije smrti njegove majke. Od ove dadilje imamo slijedeći izvještaj o čudnom događaju koji se odigrao tijekom Muhamedovog djetinjstva:
Nekoliko mjeseci nakon našeg povratka, [Muhamed] i njegov brat bili su iza šatora, tada je njegov brat dotrčao i rekao nam: “Dva čovjeka obučena u bijelo su uhvatila onog mog Qurayshi brata, bacili ga na zemlju, rasporili mu trbuh i sada ga miješaju”. Potrčali smo prema njemu i pronašli ga kako stoji uspravno, poplavjela lica. Prihvatili smo ga i upitali ga što se dogodilo. Rekao nam je: “Dva čovjeka u bijelim haljama su došli i bacili me na zemlju, otvorili su mi trbuh i pretražili ga, ne znam što su tražili”. Tada smo ga odveli natrag u naš šator.
Njegov otac mi je rekao: “Bojim se da je ovo dijete doživilo udar, odvedi ga natrag njegovoj majci prije nego što postane očito”. Uzeli smo ga i odveli ga njegovoj majci, koja nas je upitala zašto smo ga doveli kada sam se ja brinula za njega i željela ga zadržati kraj sebe. Rekla sam joj: “Do sad je Bog mom sinu dao da živi i ja sam ispunila svoju dužnost. Bojim se da će ga snaći zlo, zato sam ga dovela tebi, kako si i tražila.” Pitala me što se to dogodilo i nije mi htjela dati mira dok joj nisam odgovorila. Kada me je upitala jesam li se bojala da ga je opsjeo demon, odgovorila sam da jesam”.
Muhamedova dadilja nije bila jedina osoba koja se bojala Muhamedove demonske opsjednutosti; i sam Prorok je jednom, kada je počeo primati otkrovenja preko Gabrijela, došao do potpuno istog zaključka. Puni izvještaj Muhamedovog prvog susreta sa Gabrijelom možemo naći u Sirat Rasul Alahu:
U noći u kojoj mu je Bog ukazao čast svojom misijom i tako pokazao milost koju On otad daje svojim slugama, Gabrijel mu je donio Božju zapovijed“. On mi je došao”, rekao je apostol Božji“, dok sam spavao, sa pokrivačem od brokata na kojem je nešto pisalo i rekao: ‘Čitaj!’. Ja sam rekao: ‘Što ću čitati?’ On me je s tim tako snažno pritisnuo da sam mislio kako ću umrijeti; onda me pustio i rekao: ‘Čitaj!’. Ja sam rekao: ‘Što ću čitati?’ On me je s tim ponovo pritisnuo i rekao: ‘Čitaj!’ Ja sam rekao: ‘Što ću čitati?’ On me je s tim pritisnuo treći put, tako da sam pomislio kako smrt dolazi i rekao mi: ‘Čitaj!’. Ja sam rekao: ‘A što ću onda čitati?’ – to sam rekao samo da ga se oslobodim, kako mi ne bi ponovo ono učinio. On je rekao:
Čitaj, u ime Gospodara tvoga, koji stvara,
stvara čovjeka od ugruška!
Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj,
koji poučava peru,
koji čovjeka poučava onome što ne zna…
Čitaj, u ime svog Gospodara, koji je stvorio,
Koji je stvorio čovjeka iz krvi zgrušane.
Čitaj! Tvoj Gospodar je najmilosrdniji,
On je učio perom,
Učio je ono što ljudi ne znaju.
I čitao sam, i on je otišao. Kada sam se probudio, bilo je kao da su mi te riječi zapisane na srcu.
Zasad dobro, osim nasilnog način na koji je Gabrijel Muhamedu donio poruku. Međutim, Muhamedovo objašnjenje događaja mnogo otkriva. Njegov prvi utisak ovog susreta je bio da je bio opsjednut; kao posljedica toga Muhamed je ubrzo razvio samoubilačke namjere:
Od stvorenja Božjih nijedno mi nije više omrznulo od (zanesenog) pjesnika ili čovjeka opsjednutog: Ni pogledati ih ne mogu. Pomislio sam, Jao, jesam li pjesnik ili opsjednuti – neće Qurayshi nikad to govoriti o meni! Popet ću se na vrh planine i baciti se dolje, tako da se ubijem i zadobijem mir.
Muhamed se zaista pokušao baciti sa stijene, ali ga je Gabrijel zaustavio. Kasnije je opet dobio samoubilački poriv, kada mu nisu dolazila dodatna otkrovenja. Međutim, Muhamed je ponekad bio još prestrašeniji kada bi mu Džibril govorio, pa se čini kako su ova otkrovenja bila vrlo stresna:
Sahih Al-Bukhari, Volume 4, Book 54, Number 461
[Muhamed je rekao]: “Božanska Inspiracija jedno kratko vrijeme nije dolazila, ali iznenada, dok sam hodao, začuo sam glas sa neba i kada sam pogledao prema gore, na moje iznenađenje vidio sam anđela koji mi je došao u pećini Hirra, sjedio je na stolici između neba i zemlje. Tako sam se prestrašio da sam pao na tlo i došao do svoje porodice i rekao (im): “Pokrijte me! (pokrivačem), pokrijte me!” Tada je Alah poslao Otkrovenje: “O ti, pokriveni! Ustani i opominji! I Gospodara svoga veličaj! I haljine svoje očisti! I kumira se kloni!” (Kuran 74:1-5)
Sahih Al-Bukhari, Volume 5, Book 58, Number 170
Kada je Kaba ponovo izgrađena, Prorok (blagoslov i mir Alahov bili nad njim) i Abbas su otišli nositi kamenje. Abbas je rekao Proroku (blagoslov i mir Alahov bili nad njim): “(Skini i) stavi svoj pojas oko vrata, kako te kamenje ne bi ozlijedilo.” (Ali, čim je skinuo pojas) pao je bez svijesti na zemlju, a oba oka su mu bila okrenuta prema nebu. Kada je došao k sebi, rekao je: “Moj pojas! Moj pojas!” Tada je zavezao svoj pojas (oko struka).
Sahih Muslim, Book 030, Number 5763
Kada bi otkrovenje sišlo na njega, Alahov Apostol (blagoslov i mir Alahov bili nad njim) bi se znojio čak i pri hladnom vremenu.
Ibidem, Number 5764
A’isha izvještava: Kada bi otkrovenje sišlo na Alahovog Glasnika (blagoslov i mir Alahov bili nad njim), čak i ako je dan bio hladan, čelo bi mu se znojilo.
Ibidem, Number 5765
A’isha izvjestila kako je Harith bin Hisham pitao Alahovog Apostola (mir bio nad njim): Kako ti wahi (nadahnuće) dolazi? On je rekao: Ponekad mi dolazi kao zvonjava zvona i to je za mene tako snažno da se zadrži i kad je gotovo (ono što sam primio u obliku wahija), a povremeno mi dolazi (i govori) Anđel u obliku ljudskog bića i ja zapamtim sve što rekne.
Ibidem, Number 5766
Ubada bin Samit je izvjestila kako bi, kada bi se wahi (nadahnuće) spustilo na Alahovog Glasnika (mir bio nad njim), on osjetio njegovu težinu i boja lica bi mu se promijenila.
Iako se točna priroda ovih susreta ne može povijesno odrediti, dokazi pokazuju kako Muhamed nije uvijek mogao razlikovati otkrovenja od Boga i otkrovenja od Sotone. Najpoznatiji primjer Muhamedove nesposobnosti razlikovanja istine od laži je sramotni slučaj zloglasnih Sotonskih Stihova:
Apostol je bio zabrinut za dobrobit svojih ljudi, želeći ih privući kako je god mogao… Kada je apostol vidio da mu njegovi ljudi okrenću leđa i zaboljelo ga je njihovo otuđenje od onoga što im je donio od Boga, žudio je da mu od Boga dođe poruka koja bi njegove ljude pomirila s njim. Zbog ljubavi za svoje ljude i žudnje za njima, ushićivala ga je mogućnost otklanjanja prepreke koja je tako otežavala ovaj zadatak… Tada mu je Bog poslao:
Kuran 53:1-3
Tako Mi zvijezde kad zalazi,
vaš drug nije s Pravoga puta skrenuo i nije zalutao!
on ne govori po hiru svome –
A kada je stigao do Njegovih riječi:
Kuran 53:19-20
Šta kažete o Latu i Uzzau
i Menatu, trećoj, najmanje cijenjenoj? –
Sotona je, dok je meditirao nad otkrovenjem i žudio ga donijeti svojim ljudima, na njegov jezik metnuo ove riječi:
Ovo su uzvišena božanstva (Gharaniq), utjecanje kojima je odobreno.
Kada su Qurayshi to čuli, oduševili su se i bili su vrlo zadovoljni načinom na koji je govorio o njihovim bogovima i slušali su ga; a vjernici su držali kako je ono što im je njihov prorok donio od njihovog Boga istinito, ne sumnjajući na grešku ili taštu želju ili pak poskliznuće, a kada je došao do ispružanja i kraja sure pa se ispružio, muslimani su se također ispružili, tako potvrđujući ono što im je donio i slušajući njegovu zapovijed, a i Qurayshi mnogobošci i drugi koji su bili u džamiji su se ispružili kada su čuli spominjanje svojih bogova, tako da su se u džamiji ispružili svi, jednako vjernici i nevjernici… Tada su se ljudi raspršili i Qurayshi su izašli, radosni zbog onoga što je izrečeno o njihovim bogovima, govoreći: “Muhamed je izvrsno govorio o našim bogovima. Rekao je kako su oni, prema njegovim čitanjima, uzvišeni Garaniqi kojima je utjecanje dozvoljeno”.
Novosti su došle i do prorokovih drugova koji bijahu u Abesiniji (Etiopiji), govorilo se kako su Qurayshi prihvatili islam, pa su se neki muškarci počeli vraćati, dok su drugi ostali. Tada je apostolu došao Gabrijel i rekao mu: “Muhamede, što si to učinio? Ovim ljudima si čitao ono što ti ja nisam donio od Boga i rekao si ono što ti On nije rekao.” Apostol je bio gorko ožalošćen i u velikom strahu od Boga. Tada mu je Bog spustio (otkrovenje), jer bio je milosrdan prema njemu, tješeći ga i ublažavajući njegov prekršaj, govoreći mu kako je svaki prorok i apostol prije njega žudio za onim za čim je on žudio i želio ono što je on želio i Sotona je ubacio nešto u njegove želje, kao što je ubacio i na njegov jezik. Tako je Bog poništio ono što je Sotona predložio i Bog je uspostavio Njegove stihove, on je samo poput svih ostalih proroka i apostola. Tada mu je Bog poslao: “Mi nismo poslali ni jednog proroka ili apostola prije tebe, a da mu Sotona, kad je žudio, nije u njegovu žudnju ubacio svoje prijedloge. Ali, Bog će poništiti ono što je Sotona poništio. Tada će Bog uspostaviti svoje stihove, budući da Bog zna i mudar je”.
Ovaj odlomak pokazuje slijedeće:
Muhamedovo primanje otkrovenja bilo je pod utjecajem njegovih osobnih želja
Muhamed je primio otkrovenje od Sotone
Tvrdio je kako je otkrovenje poruka od Alaha
On i njegovi sljedbenici su se poklonili u čast primanja otkrovenja
U suštini, Božji je odgovor je bio: “Ne brini se zbog toga Muhamede. Svi proroci s vremena na vrijeme izriču poruke Sotone”.
Neki muslimani Sotonske stihove pokušavaju odbaciti kao krivotvorinu, ali Božji odgovor Muhamedu uključen je u sam Kuran:
Kuran 22:52
Prije tebe Mi nijednog poslanika i vjerovjesnika nismo poslali, a da šejtan nije, kad bi on što kazivao, u kazivanje njegovo nešto ubacio; Allah bi ono što bi šejtan ubacio uklonio, a zatim bi riječi Svoje učvrstio – Allah sve zna i mudar je –
Dakle, Sotona je mogao utjecati kako na Muhameda tako i na sve proroke prije njega. Ali Stotona nije bio jedini koji je imao utjecaja na Muhameda. Židovski čarobnjak imana Labid također je mogao kontrolirati “Pečat Proroka.”
Sahih Al-Bukhari, Volume 4, Book 53, Number 400
Aisha (Alah bio zadovoljan njom) pripovijeda: “Jednom je Prorok (blagoslov i mir Alahov bili nad njim) bio začaran, pa je počeo umišljati kako je napravio nešto što zapravo nije napravio”.
Sahih Al-Bukhari, Volume 4, Book 71, Number 660
Aisha pripovijeda: “Čarolija bijaše bačena na Alahovog Apostola, tako da je mislio kako je imao spolne odnose sa svojim ženama, a zapravo ih nije imao (Sufyan je rekao: To je najteža vrsta čarolije, budući da ima takvo djelovanje). Onda je jednog dana rekao: “Aisha, znaš li da me Alah uputio u ono što sam ga pitao? Dva čovjeka su došla, jedan mi je sjeo pokraj glave, a drugi pokraj nogu. Onaj blizu moje glave pitao je drugog: “Tko ga je začarao?” Drugi je odgovorio: “Labid bin Al-Asam, čovjek iz Bani Zuraiqa koji je saveznik židova i licemjer.” Prvi je upitao: “Koje je stvari koristio?” Drugi je odgovorio: “Češalj i kosu koja je bila na njemu.”
Ibn Ishaq također izvještava kako je “Labid bin A’sam… začarao Božjeg apostola, tako da ovaj nije mogao prići svojim ženama”. Guillaume dodaje bilješku u kojoj kaže kako je, prema tradiciji, “čarolija trajala godinu dana”.
Prema najranijim i najpouzdanijim muslimanskim pisanjima i tradicijama, Muhamedov prvi utisak o njegovom božanskom susretu bio je da su ga opsjeli demoni. Ovaj susret Muhameda je toliko uznemirio, da se odlučio ubiti. Dalje, imamo priču iz Ibn Ishaqa, najranije Muhamedove biografije, koja tvrdi kako je i njegova dadilja iz djetinjstva mislila kako je moguće da je opsjednut demonima. Čini se kako i neki od detalja Muhamedovog susreta podupiru ovaj zaključak. Ponekad je bio tako užasnut svojim otkrovenjima, da je znao urlati da ga se pokrije. Obilno bi se znojio čak i ako je vrijeme bilo hladno, a lice bi mu promijenilo boju. Osim toga, Muhamed nije mogao razlučiti podmetanja Sotone od istinskih otkrovenja, a bio je i žrtva oslabljujuće čarobne čini, koja je trajala vjerojatno godinu dana.
Na Zapadu, mnogi Muhamedovi kritičari brzo zaključuju kako je bio opsjednut demonima. Iako ima nekih dokaza za to, takav zaključak je možda zbrzan. Znamo da sa Muhamedom nešto zasigurno nije bilo u redu, ali nemamo dovoljno podataka koji bi poduprijeli tako tešku tvrdnju. S druge strane, ima sasvim dovoljno dokaza kako bi razumna osoba ozbiljno posumnjala u Muhamedovu proročku vjerodostojnost. Čovjeku koji (sam je to priznao) izriče poruke Sotone i pada kao žrtva čarobnjaštva, a istovremeno se proglašava najvećim Božjim glasnikom, ne bi trebalo vjerovati bez izvanredno dobrih dokaza koji bi podurpli njegovu tvrdnju. Kako takvih dokaza nema, opravdano je sumnjati u njegovu ulogu Božjeg glasnika.
Nadalje, kada proučimo život drugog Božjeg glasnika, Isusa iz Nazareta, nalazimo kako je Muhameda najbolje potpuno odbaciti. Razmotrite jedan od mnogih Isuovih susreta sa demonima:
Novi zavjet, Evanđelje po Marku, 1:21-27
21 I stignu u Kafarnaum. Odmah u subotu uđe on u sinagogu i poče naučavati. 22 Bijahu zaneseni njegovim naukom. Ta učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci. 23 A u njihovoj se sinagogi upravo zatekao čovjek opsjednut nečistim duhom. On povika: 24 “Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!” 25 Isus mu zaprijeti: “Umukni i iziđi iz njega!” 26 Nato nečisti duh potrese njime pa povika iz svega glasa i iziđe iz njega. 27 Svi se zaprepastiše te se zapitkivahu: “Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se.”
Suprotno onome što tvrdi Kuran, nisu svi Božji glasnici povremeno bili marionete Sotone. Znamo za barem jednog koji je nad demonima imao potpunu moć. Ako trebamo izabrati kojeg ćemo glasnika slušati (a to je odluka koju kršćani i muslimani moraju donjeti), nije li razumno vjerovati onome čija je prisutnost prestravljivala demone? Nadalje, Isus je svoje sljedbenike upozorio:
Novi zavjet, Evanđelje po Mateju 24:11
Ustat će mnogi lažni proroci i mnoge zavesti.
Međutim, nisu svi lažni proroci namjerno obmanjivali svoje učenike. Neke je na to navodio Sotona, a dokazi upućuju na to da je Muhamed bio jedan od njih. Tako su čak i njegovi vlastiti sljedbenici zabilježili kako je bio začaran.
