Sufiji vide otkrivanje božanskih beskonačnih imena iz nedokučive Esencije kao analogno projekciji neodređenog broja točaka opsega iz nedjeljivog središta i odrazu Božjih "formi" u zrcalima bića. Kroz ovaj ontološki odnos, krug postaje simbol prvog shvatljivog oblika jedinstva koje Bit poprima. Geometrijske kvalitete svojstvene krugu stoga su uvjetovane metafizičkom stvarnošću koju on utjelovljuje. Krug stoga nudi učinkovite znakove koji nam pomažu razumjeti paradoks jedinstva i mnoštva.
Svaka linija koja strši iz središta prema obodu jednaka je svom pratiocu i završava u točki na obodu. Samo po sebi središte se niti umnožava niti povećava unatoč mnoštvu linija koje strše od njega prema obodu. Točka središta odnosi se na svaku točku na obodu svojom istom suštinom. Jer ako bi se odnosio na jednu točku na obodu na drugi način osim na ono čime se odnosi na drugu, bio bi djeljiv, i ne bi bilo točno da je jedan, ali ipak jest. Dakle, odnosi se na sve točke, usprkos njihovom mnoštvu, ni po čemu drugom nego po svojoj biti. Sigurno je dakle da se mnoštvo manifestira iz jedne Esencije, a da se ova Esencija ne umnožava.